Marijan Gajski zadobio je opekline opasne po život u požaru koji je lani buknuo u pogonu Drava International u Osijeku. Imao je osam operacija, ali natoč lošim prognozama uspješno se oporavlja.
Taj dan kada sam došao s previjanja i vidio po prvi put kako mi izgledaju prsti, to me pogodilo. Do tada sam mislio da to nije toliko strašno, a onda sam se sjetio kako s Majom želim imati djecu i pitao sam se kako ću ja svoju djecu držati bez prstiju. Svašta mi je tada prolazilo kroz glavu i bilo je teško, ali sada je nekako lakše, kaže Marijan Gajski, pripadnik JVP Našice, mladi čovjek koji je zadobio opekline opasne po život u požaru koji je lani buknuo u pogonu Drava International u Osijeku, pišu 24sata.
Unatoč lošim prognozama uspješno se oporavlja. Liječnici u KBC Osijek nisu bili nimalo optimistični pa su ga odlučili prevesti u Zagreb.
‘Hoću li dočekati jutro?’
– Prve prognoze nisu bile dobre pa su supruzi Maji rekli da je upitno hoću li dočekati jutro. Evo, hvala Bogu, dočekao sam to jutro, no, 88 dana sam proveo ubolnici, imao 8 operacija, 11 potpunih anestezija te sam se dignuo na noge za samo dva mjeseca. Liječnici se nisu mogli načuditi mojem oporavku. Nisu mi davali povoljne prognoze, što je i razumljivo jer kod ovakvih je ozljeda teško predvidjeti kako će se tijelo oporavljati. Rekli su da ću do 4. mjeseca biti nepokretan no ja sam već nakon dva ustao, i počeo gurati kolica ispred sebe – kaže Marijan.
Podsjetimo, dojava o požaru u tvornici “Drava International” zaprimljena je 4. listopada 2023. u 00:43, a zbog njegovih razmjera odmah je angažiran velik broj vatrogasnih snaga s područja Osječko – baranjske županije. U narednih 9 dana, vatrogasci su se borili s vatrenom stihijom, jer gorjela je velika količina plastike. Marijan koji je bio izvan svoje smjene javio se i iskazao želju da ide pomoći svojim prijateljima.
U prvi mah nije bio svjestan ozljede
– Došao sam iz noćne smjene, nisam bio umoran, a po dojavi odmah sam krenuo na požarište. U nekom trenutku osjetio sam propadanje kroz tlo i dočekao se na ruke i na noge. U tim prvim trenucima osjetio sam bol, ali nisam imao osjećaj da se radi o nekoj velikoj ozljedi. Koža je u tom trenutku tek bila malo crvena, poput onoga kad se malo dulje izlažete suncu – prisjeća se tih strašnih trenutaka Marijan. Nažalost dogodilo to da je jednostavno propao u tekuću lavu plastike i zadobio je ozljede opasne po život. Temperatura rastopljene plastike na ovoj je intervenciji bila viša od 500 stupnjeva i to su uvjeti u kojima su vatrogasci radili.
– Znao sam ja da je to rizičan posao, ali što ću kad ga volim. Cijelo vrijeme moga oporavka, u mislima mi je samo da se vratim u postrojbu. Pomisao da više neću moći gasiti vatru i tako spašavati ljude i njihovu imovinu za mene je strašna. Cijelo vrijeme moga oporavka vodio me optimizam. Naravno nikako ne bih mogu sve ovo podnijeti bez vrsnih liječnika, moje obitelji i ponajprije moje supruge s kojom sam stupio u brak pet mjeseci prije nesreće – kaže Marijan.
Teški dani
Dok su se liječnici borili s njegovim ozljedama, Marijan je vodio svoju unutarnju borbu.
– Bilo je teških trenutaka, i još uvijek ih imam. Znao sam ležati u bolnici i plakati satima, svjestan da moj život više nikada neće biti isti. Teško je ne razmišljati o tome zašto se to moralo dogoditi baš meni, jesam li mogao taj dan napraviti nešto drugačije…. Ali onda shvatiš da ima ljudi kojima su se dogodile i puno gore stvari, a ja sam tu, dišem, hodam, okružen sam ljudima i kolegama koji su mi velika podrška, a prvenstveno se moram zahvaliti svojoj supruzi Maji bez koje ne bih bio tu. Ona mi niti u jednom trenutku nije dopustila da se predam – rekao je Marijan.
Na dan kada je saznao da će izaći iz bolnice, Marijanu je pozlilo i liječnici su ga morali reanimirati. Već se brinuo da ga na kraju neće otpustiti, ali mu je laknulo kada je svoje ime i prezime i dalje vidio na listi za otpust.
– Nazvao sam Maju i rekao da organizira prijevoz vatrogasaca iz Našica, a ona se rasplakala od sreće. A onda je uslijedilo iznenađenje, moji vatrogasci dočekali su me svečano, na čelu sa županijskim zapovjednikom Zoranom Pakšecom i bilo je teško ne biti emotivan. Hvala im na svemu. Jer ne samo da tada nisu zaboravili na mene, nisu me zaboravili niti danas. I dalje volim doći u postrojbu, biti s vatrogascima jer ipak su oni moja obitelj. I koliko god mi zna biti teško jer sam svjestan da više na intervencije neću moći ići, znam da postoje i brojni drugi poslovi koje mogu obavljati i biti im od pomoći. I ne mogu opisati koliko se želim vratiti u vatrogastvo jer ja sam ovdje više od 15 godina i u svom tom razdoblju nisam se ni ogrebao. Ali život je takav, taj dan na intervenciji nisam imao toliko sreće, što ne znači da me u budućnosti ne očekuju lijepe stvari – rekao je sretan Marijan. Dodao je kako ne bi bilo fer ne spomenuti liječnike koji su po njemu obavili lavovski posao i na tome im je vječno zahvalan.
Supruga ga hrani, odijeva…
– Moram se zahvaliti svima koji su mi dali podršku, koji su cijelo vrijeme uz mene. Da nije njih, moje Maje i liječnika, ne bi me danas bilo ovdje. Bez svoje supruge sam bespomoćan, ne mogu sam jesti, odjenuti se, održavati osobnu higijenu. Ona je uz mene 24 sata, ne znam što bih bez nje. Moja Maja je magistrica i još uvijek radi na zamjenama, trenutno je zbog mene na bolovanju. Prije nekoliko dana bili smo u Centru za socijalnu skrb, razgovarali smo s njima i tražili da se Maji dodjeli status njegovateljice, ne trajno, već sve dok se moje zdravstveno stanje ne promjeni. Nadamo se najboljem i da za time neće biti potrebe. Mnogi su obećali pomoći pa i oko pronalaska stalnog zaposlenja za moju suprugu. Ne jednom sam razmišljao da meni ne treba više ništa, niti nove čarape, nova odjeća, ako se ovo dogodilo da bi mi moja supruga dobila stalni posao, pa neka je. Bojim se za nju, da joj se nešto ne dogodi, da se ne razboli, što bih ja bez nje. Evo potrudila se napraviti posebni gornji dio odjeće, prilagođen mojim potrebama. To mi pomaže da mi ruke ne budu hladne, zbog osjetljive kože i slabe cirkulacije u rukama. Jako je korisno, ali nažalost Maja mi još mora pomagati da to obučem – rekao je Marijan, vatrogasac velikog srca koji je i prije nesreće bio humanitarac i to će biti i ubuduće.
Ima još jednu želju, a to je da mu ozdravi barem lijeva ruka, desna je jako stradala, pa da može nastaviti s restauracijom Tomos motocikala koji su nakon Maje njegova velika ljubav.
– Imam ih još koje bih ponovo vratio u život, pa neka ostanu kod nas u obitelji – kaže Mladen dok mazi Gizma, psa mješanca kojeg je prije 10 godina udomio nakon što ga je kao štene našao napuštenog pored ceste.
– Ja ga zovem gazda, jer kada bi mi otišli liječniku ili drugim poslom, on leži na ulazu u dvorište i čeka nas, zato ja kažem da je on gazda koji odlučuje i da li ja smijem poljubiti Maju ili ne – smije se Marijan, pišu 24sata.
