Kutleša na Uskrs: Ako nam je cilj bogatstvo i materijalna korist, nastojat ćemo iz svega izvući korist. Ako nam je cilj slava i moć…

Foto: TUZN

Propovijed zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše

Uskrs, Zagreb, 31. ožujka 2024.

Draga braćo i sestre!

Slušali smo riječ Božju koja nas je uvela u tajnu trajne Gospodinove prisutnosti među nama, ali i onoga što smo mi postali te što smo pozvani biti u punini, zahvaljujući Kristovoj pobjedi nad smrću. Uskrs za nas kršćane nije tek davni događaj koji nema nikakve veze s našim životima. Naprotiv, Uskrs govori o našim sadašnjim životima. Govori o tome što se s nama i sa svijetom zbilo po Kristovu uskrsnuću. Upravo to zaboravljamo: da nas Uskrs neizostavno poziva da vidimo sebe i svijet u Kristu i živoga Krista među nama i u svijetu, kako bismo i mi Kristovski živjeli u odnosu prema drugima i svijetu. Poziva nas da podignemo glave i da se uspravimo iz stanja pognutosti pod teretom grijeha i smrti.

Uskrsnuće Gospodinovo je, i za vjernike i za one koji to još nisu, radosna vijest o Isusovu sudu, o spasenju po oproštenju grijeha, o Isusovoj trajnoj nazočnosti u svijetu. Svima je razlog nade koja ne postiđuje: vjernicima jer su vjerom zadobili oproštenje i s Kristom iz smrti prešli u život, a tražiteljima Boga jer u svojoj potrazi za istinom neće biti iznevjereni, ako je traže čista srca.

1. Radosna vijest Isusova suda. U prvome čitanju iz Djela apostolskih Petar svojim slušateljima iznosi sažetu povijest Isusova čudesnog djelovanja „po svoj Judeji“, činjenicu njegove smrti na križu, uskrsnuća snagom Božjom i ukazanja učenicima. Oni su izabrani svjedoci koji su s Uskrslim „jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“. Upravo su oni primili nalog propovijedati i svjedočiti o Isusu, da je on „onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!“ On je onaj o kojemu svjedoče svi proroci: „da tko god u nj vjeruje, po Imenu njegovu prima oproštenje grijeha.“

Sud Isusov i oproštenje grijeha, nisu li to dvije teme o kojima se sve manje sluša s propovjedaonica, sve manje čita u teološkim časopisima? Postalo je neugodno slušati, i zbog toga nepopularno govoriti, o sudu i grijehu. Možda zato što nam te riječi zvuče kao prijetnja. Moderni čovjek, emancipiran od svakog autoriteta, ne podnosi prizvuk prijetnje. Ipak, nije nam teško zamisliti da Petar, koji je imao gorko iskustvo grijeha i Gospodinove iscjeljujuće ljubavi, o Isusovu sudu i oproštenju grijeha, ne govori kao o prijetnji, već kao o radosnoj vijesti i logičnom slijedu Gospodinova uskrsnuća. On je Prvi i Posljednji, i Živi! Bio je mrtav, a evo živi u vijeke vjekova te ima ključeve Smrti i Podzemlja!, čitamo u knjizi Otkrivenja (usp. Otk 1, 17-18).

Nakon Uskrsa učenici su se okupljali oko prazna groba, da bi potom, osnaženi susretima s Uskrslim, primili poslanje. Mi već gotovo dvije tisuće godina ispovijedamo vjeru da je Krist živ i da je njegov grob prazan, ojačavamo se tijelom i krvlju Gospodinovim, ali smo prestali govoriti o sudu i grijehu. Taj strah od čovjekovih najdubljih i posljednjih stvari govori da nismo stigli do zrelosti vjere, ali i o tome da nam prosvjetiteljsko „konačno odrastanje čovječanstva“ nije pomoglo da odrastemo u svojoj čovječnosti i odgovornosti. Živimo u kulturi koja, „na način dosad nepoznat čovječanstvu, isključuje Boga iz javne svijesti“ i sve snažnije očituje razorne posljedice takva isključenja.[1]

Uskrs je, stoga, poruka nade da posljednji sud pripada onome koji nas je prvi ljubio, predao sebe za nas i uskrsnuo, kako bismo mi, već sada, na ovoj zemlji i usred progona, živjeli u Bogu. Poruka je to suvremenom čovjeku prepuštenu samome sebi da nije sam, da Isusov pogled koji je podigao Petra počiva na čovječanstvu i svakom čovjeku.

Taj pogled ljubavi kojega Gospodin upućuje čovjeku, pogled je koji čuva puninu njegove istine i konačno jamstvo njegova dostojanstva.[2]

2. Krist je uskrsnuo i naša vjera nije uzaludna. Sveti se Pavao u svojim poslanicama uvijek vraća Kristovu uskrsnuću. Ne dovodeći uopće u pitanje istinitost svjedočanstava o uskrsnuću, želi nas dovesti do toga da se u Krista ne uzdamo samo s obzirom na svoj zemaljski život, nego i s obzirom na budući. Poučava nas da svoj pogled usmjerimo na vječnost i na uskrsnuće tijela. „A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima“, reći će Korinćanima“, reći će Korinćanima (usp. 1 Kor, 15, 17). U istome duhu, kako smo čuli u drugom čitanju, kaže: „Za onim gore težite, ne za zemaljskim“ (Kol 3, 2).

Isusove su riječi: „tko vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život“ (Iv 5, 24). Čemu ova povezanost uskrsnuća i oproštenja grijeha te između oproštenja grijeha i vjere u budući život? Za mnoge dobronamjerne ljude, ali i vjernike, kršćanstvo tek pomaže boljemu i pravednijemu životu na zemlji, ali se izbjegava reći da je krajnji cilj kršćanskoga života vječnost te da iz nade u vječni život za nas proizlaze kriteriji sadašnjega života.[3]

Svi se svakodnevno suočavamo sa svojim nedosljednostima i zastranjenjima, s malim i velikim grijesima. Kada Božja riječ govori o grijehu i o potrebi vjere kako bismo primili oproštenje, ne čini to poput progonitelja koji bdije nad svakim našim korakom i svakom mišlju kako bi izrekao kaznu. Zna da smo slabi i potrebni zaštite. Čini to iz stvarateljske ljubavi i vlasti koju Krist, kao pobjednik nad smrti, ima nad svakom dušom i nad svakim tijelom. Oduprimo se suvremenom mentalitetu u kojemu se čovjek u sadašnjem životu ne zna pouzdati u Krista, a o budućemu životu niti ne razmišlja.

Krist je svojom pobjedom nad smrću otklonio duboki jaz između čovjeka i njegova Stvoritelja, poništio je onu temeljnu odijeljenost od Boga koja je srasla s našom ljudskom naravi te nam je otvorio vrata u vječnost. Ta odijeljenost je onaj iskonski grijeh od kojega spašava vjera u Isusa Krista. Ona nas oslobađa za život. Isusu je stalo do našega života, a ne do naše smrti. Njegovo je uskrsnuće jamstvo života i to vječnoga, punine koju nismo iskusili, ali koja nam je namijenjena.

3. Nada koja ne postiđuje. Kršćanska nada, stoga, nije bijeg od ovozemaljskih stvarnosti i nevolja, nego suočavanje s njima, pogleda usmjerena k vječnosti. Uzdignimo, stoga, glave! Jako dobro znamo da i našim zemaljskim stvarnostima pristupamo vođeni različitim ciljevima. Ako nam je cilj bogatstvo i materijalna korist, nastojat ćemo iz svega izvući korist. Ako nam je cilj slava i moć, tada nećemo prezati ni pred čime kako bismo je stekli i očuvali. Ali ako nam je krajnji cilj Bog, koji drži ključeve Smrti i Podzemlja, odnosno naše konačne slobode, tada nas se i te kako tiče sve što je rekao i učinio za nas. Moramo mu dopustiti da razotkrije zlo u našim srcima i pouzdati se u njega jer je jedino ljubav iz koje je za nas podnio sramotnu smrt na križu sila koja nas drži na životu. Pozvani smo vjerovati da njegova krv čisti našu savjest od mrtvih djela kako bismo mogli služiti živome Bogu (usp. Heb 9, 14).

Jedina dobra djela u Božjim očima su ona koja su učinjena iz srca očišćenog vjerom u Krista. Oni koji vjeruju u Krista lako razumiju da je samo On izvor svih dobrih djela koja se mogu svidjeti Ocu. Mi smo sami Božje djelo, stvoreni u Kristu Isusu (usp. Ef 2, 10). Usvojimo, dakle, poruku nade koju je papa Franjo uputio mladima: „Krist je živ i ljubi te beskrajnom ljubavlju. Na njegovu ljubav prema vama ne utječu vaši propusti ili pogreške. On je dao svoj život za tebe i u svojoj ljubavi prema tebi ne čeka da budeš savršen. Pogledaj njegove ruke raširene na križu i ‘pusti da te uvijek iznova spašava’. Hodaj s njim kao s prijateljem, primi ga u svoj život i dopusti mu da dijeli sve radosti i nade, probleme i borbe tvoje mladosti.“[4]

4. Uskrs u pogledu. U evanđeljima čitamo da su u uskrsno jutro prvi posjetitelji Kristova groba pobožne žene. Žele pomazati Isusovo tijelo kako je običaj kod ukopa. Nalaze kamen s groba dignut i prazan grob. Prema evanđelistu Luki, anđeli im govore: „Što tražite živoga među mrtvima?“ (Lk 24, 5).

Doista, draga braćo i sestre, središnja poruka Kristova uskrsnuća nije prazan grob, nego živi Krist koji učenike poziva dalje od groba, na mjesta prvih susreta. U susretima će im se otkrivati kao Gospodin koji ih je pozvao na zelenim poljima Galileje, koji im je otkrivao tajne svoga srca i nazivao ih prijateljima jer im nije skrivao ništa od onoga što mu Otac nebeski govori (usp. Iv 15, 15). Učenici će ga na putu u Emaus prepoznati kod blagovanja za stolom, u lomljenju kruha i u riječima zbog kojih su gorjela njihova srca. Drugima će, pak, pripremiti doručak na obali mora i pozvati ih na zajedničko blagovanje. Zar je Uskrslome do jela? Dok je bio u našem ljudskom tijelu, poučavao je da ne živi čovjek samo o kruhu, a sada kad je proslavljen kao da mu je jako stalo do blagovanja. Na koncu, nije li nam se i u euharistiji koju slavimo ostavio u obličju kruha?

Riječ je o susretima i o zajedništvu koje je omogućilo učenicima da se izlože pogledu Uskrsloga, da se u njegovu pogledu prepoznaju ljubljenima, prihvaćenima i pozvanima. Učenici su nakon drame razapinjanja morali iznova naučiti prepoznavati Kristovo lice. To više nije bilo moguće samo tjelesnim očima, nego ozdravljenim srcem. Nije bilo moguće graditi nove odnose samo na sjećanju na Isusa, na njegovim obećanjima koja su, tako je izgledalo, završila smrću. To je sjećanje moralo biti ozdravljeno stvarnošću novih odnosa koji su se rađali u zoru uskrsnuća. Bili su nalik novom stvaranju. „Evo sve činim novo“, riječi su Onoga koji sjedi na pobjedničkom prijestolju (Otk 21, 5).

Kako je s našim zajedništvom i našim pogledima? Zadovoljavamo li se virtualnim vezama i štitimo li se od pogleda svojih bližnjih koji nas pozivaju da im pomognemo i izrazimo dobrodošlicu i brinemo se za njih, da potvrdimo njihovu vrijednost samu po sebi, a ne samo u mjeri u kojoj se slučajno poklapaju s našim vlastitim interesima?[5]

„Način na koji gledam drugoga odlučujući je za moju vlastitu ljudskost“, riječi su pape Benedikta XVI. No, „kako je moguće da čovjek koristi svoje oči na način da uočava i poštuje dostojanstvo druge osobe i jamči vlastito dostojanstvo?“, pita se on i odgovara da se drama našeg vremena sastoji upravo u našoj nesposobnosti da sami sebe promatramo u onom dostojanstvu na koje smo pozvani. Zato se štitimo i od pogleda drugih ljudi.

Draga braćo i sestre, izložimo se pogledu Uskrsloga i otvorimo se novosti života. Dajmo se preobraziti ljubavlju i prigrlimo svoje bližnje. Ponašajmo se kao pobjednici i uzdignute glave koračajmo u susret početniku i dovršitelju naše vjere, Isusu Kristu, komu neka je slava u vijeke vjekova. Amen, piše Zagrebačka nadbiskupija.

[1] J. Ratzinger, L’Europa di Benedetto nella crisi delle culture, 2005.
[2] Usp. J. Ratzinger, L’Europa di Benedetto nella crisi delle culture, 2005.
[3] Usp. J. Ratzinger, La gioia della fede, 177.
[4] Franjo, Poruka mladima, 25. ožujka 2024.
[5] Usp. J. Ratzinger, L’Europa di Benedetto nella crisi delle culture, 2005.

Share This Article