Berak, selo u zapadnom Srijemu, poznat je kao mjesto gdje su počinjeni neki od najstrašnijih zločina tijekom Domovinskog rata. Nakon okupacije 2. rujna 1991. mnogi su mještani zatočeni u improvizirani logor, gdje su ih lokalni Srbi, ali i pristigli dragovoljci, danonoćno maltretirali, piše HRT.
Berčane su ubijali na ulici, u njihovim kućama, silovali u logoru, bacali u bunare. Žrtve su nađene u masovnim grobnicama Šarviz Doli i u ritu pored Negoslavaca. Nakon više od tri desetljeća mnoge obitelji tako su konačno saznale istinu i pronaše svoj mir. No za neke agonija još uvijek traje ali nadaju se da će u godinama koje dolaze i one pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih.
‘Kopali smo sami, mi žene – po sredini’
Anđa Kujundžić ima samo jednu fotografiju voljenoga supruga Marka. Posljednji put vidjela ga je u kolovozu 1991., dva dana prije okupacije Berka.
– Preko šume smo izašli. Bila su dva kamiona žena i djece i jedno tri, četiri traktora i prikolice. Mi smo otišli preko šume u Đeletovce. Iz Đeletovaca smo otišli autobusom u Rokovce i Andrijaševce. Tamo su nas rasporedili po kućama i to je sve bilo što sam se ja s njim čula, prisjeća se Anđa.
Godinama je živjela u nadi da će pronaći njegove kosti. Tražila ga je na svim ekshumacijama i po poljima u okolici Berka.
– Mi smo i sami išli kopat gdje bi vidjeli neku udubinu (…) pa smo išli kopat u tajnosti kroz sredinu. Ne znajući kako bi se to trebalo raditi, mi žene smo kroz sredinu kopali rov dok kraja te hrpe zemlje ali ništa nismo našli. Našli smo jednu crvenu vestu, dodaje.
Godine 1999. identificirala ga je u masovnoj grobnici nedaleko od sela. Osjećaji su bili neopisivo bolni, grcala je u suzama. Ipak, agonija je, kaže, završila.
– Nedaleko iza ove šume je nađena jedna grobnica od 16 posmrtnih ostataka koji su još bili čak i prepoznatljivi i tu je među njima bio i moj suprug i identificiran je i sahranjen – ne znam da li smijem reći, bez glave bez šaka i bez stopala, opisuje Anđa Kujundžić.
‘Nepojmljivo da susjed to može napraviti tvojoj obitelji’
Svaki korak po pitomoj slavonskoj oranici na Šarviz Doli razdire i srce Ivone Vukšič. Više od tri desetljeća pod ovom zemljom ležale su kosti njezina oca Marina Kujundžića.
– Svaki sam se dan nekoliko puta vozila cestom pretpostavljajujući da tu leže kosti moga tate. Zapravo mi je sad ovaj cijeli put nekako druga atmosfera – kad idem sad mi je jezivo, kaže Ivona.
Ivona je imala šest godina kad je nestao njezin otac Marin. Sjeća se da je s mamom sjedila u kamionu koji ih je vozio iz Berka i kroz suze gledala tatin lik koji ostaje u daljini.
– Sjećam se tata joj je gurao, kako je nekad bilo zlata što smo dobivali za rođendane. Sjećam se da je tata govorio ‘ajde ponesi trebat će ti’. Ali baka je govorila ‘Ne, vratit će se ona’. Zakopala je to zlato i moju novu ćelavu bebu i nikad je nismo pronašli, priča Ivona.
Njezin sin Šimun ima isto toliko godina kao ona kad je izgubila oca i ne može ni pomisliti da prolazi kroz takvo iskustvo.
– Nepojmljivo da nečiji susjed može to napraviti tvojoj obitelji. Najžalosnije je to da ste vi do jučer imali susjede, svoje kirbaje, slave, rođenje djeteta. Sve ste zajedno slavili. Šta se dogodilo da vi jednog dana odlučite ići – ne ubiti nego masakrirati, pita se Ivona.
Svaka ekshumacija, nova nada
S okupacijom Berka Marijina baka Marija Rušnov je pretučena i odvedena u logor u središtu sela i tu joj se gubi svaki trag. Svaka ekshumacija za nju je nova nada.
– Strašno je, prestrašno. Ali čovjek nije ni svjestan koliko može izdržati. Kad nešto tražiš, kad neki svoj cilj imaš – koliko možeš izdržati. Znači, ja kad sam došla i kad sam gledala ta tijela – ja sam to mogla gledati, drhtala sam i srce mi je lupalo, prisjeća se Marija Rušnov.
Šarviz Dola, mjesto s nekoliko masovnih grobnica
Na Šarviz Doli, predjelu između Negoslavaca i Vukovara, tijekom godina, pronađeno je mnogo tijela branitelja i civila koji su ubijeni u okolici i zatim onamo dovezeni. Masovne grobnice u tom dijelu pronađene su nekoliko puta. U jednoj od njih Zlata Kovačević je pronašla svojeg sina.
Tri desetljeća od Domovinskog rata Berčani žive sa svojim uspomenama i dubokim ranama. O onome što ona i njezina obitelj prolaze već više od trideset godina, Anđa Kujundžić je, kaže, progovorila samo zbog jednog razloga – da se takvo što više nikada ne dogodi.
– Rat je učinio svoje. Ja vjerujem da djeca imaju ožiljke sigurno, ali šta je tu je. To sad nema popravka. Ja samo želim da oni budu, što i jesu – dobri ljudi. Da ne mrze nikoga. I da nastave živjeti normalan život, kaže.
Tragična prošlost boli i u sadašnjosti, boljet će i u budućnosti, i to ne samo zato što su na okrutan način izgubili svoje najmilije. Bolno je to što ni nakon toliko godina ne mogu pronaći utjehu barem u saznanju da su svi krivci privedeni pravdi, piše HRT.
