Emotivno je u petak ujutro bilo i u krugu vukovarske memorijalne bolnice gdje su se prvi put nakon 32 godine okupili ratni liječnici, medicinske sestre i drugo medicinsko osoblje koji su tijekom opsade grada spašavali živote u podrumu bolnice.
Susret koji se pamti, jednako kao i bolne uspomene od prije 32 godine.
“Kad sam se danas ovdje susreo po prvi put s ljudima koje nisam vidio 32 godine, bilo ih je teško prepoznati, a onda i njihov govor tijela, izričaj…”, kazao je liječnik ratne bolnice Edin Zujović koji je iz Zagreba ratne ’91. došao u Vukovar.
“Nisam nikad prije bio u Vukovaru. A sad ja ne govorim Vukovar nego Vukovar. U jednom gradu sam se rodio, a ovdje sam se ponovno rodio”, dodao je on.
Zapalili su svijeće za sve kojih više nema, piše N1.
“Ovaj susret je nešto posebno. Prisjećamo se doktorice Bosanac, doktora Njavre, Matoša… svih sestara, svih koji su radili s nama kojih više nema. Doktorice Bosanac se sjećamo kao mame svih nas”, rekla je Mirjana Semenić Rutko, liječnica u ratnoj bolnici.
Mama i medicinska sestra tijekom tromjesečne opsade grada u ratnoj bolnici bila je i Ružica Đurić. Dok je suprug bio na ratištu ona je u bolnici brinula o ranjenicima i svoje dvoje djece.
“Bilo je vrlo teško, posebno pred sam kraj kad nije bilo ni hrane. Kad sam radila, dobila sam pola šalice graha, a ako nisi radio, nisi dobio ni jesti, a živio si ovdje. Jedanput dobijem taj grah, obiđem samo djecu, a sin kaže ‘ja sam mama još gladan, svoje sam pojeo, hoćeš mi dati još’. Vjerujte da mi to i danas kroz mozak protiče, u jednoj sam sekundi pomislila hoću li mu dati ili neću jer sam i ja bila isto gladna. Ali, dala sam i prošao je još jedan dan bez obroka”, kazala je Đurić.
Nitko nije vjerovao da će toliko ostati u bolnici i da će se na kraju dogoditi zločin na Ovčari, gdje su JNA i srpske paravojne postrojbe ubile 260 vojnika i civila, većinom ranjenika.
“Ja sam došla u bolnicu krajem osmog mjeseca i jednom sam samo išla doma i cijelo vrijeme sam bila do 20.11. kada nas je gospodin Šljivančanin skupio u gipsaonu i rekao da nam neće ništa faliti, da je Vukovar konačno oslobođen pod navodnicima, i da možemo ići gdje želimo ako se odlučimo, da nam neće faliti vlas s glave, ali za glavu nije garantirao. Dok smo mi bili u gipsaoni on je odvodio ranjenike za Ovčaru”, navodi Smilja Petričević, medicinska sestra.
Te ratne ‘91. imala je petnaest godina. Nakon sloma obrane grada 18. studenog završila je u krugu bolnice i prošla ratne strahote. Željka Nakić Merki danas je liječnica o vukovarskoj bolnici, ponosna je što radi ovdje i živi u svom gradu.
“Taj 18.11. živim svaki dan, svakim dolaskom u bolnicu vežem automatski slike koje su bile toga dana, a nakon toga počnem raditi i shvatim da je to bilo davno. Bila sam sa sestrom (13), tata je završio u logoru i mogi reći da smo se tek u veljači ’92. svi okupili”, navodi Nakić Merki, voditeljica Odjela za pedijatriju.
Posljednjih godinu dana vodi odjel pedijatrije, sretna je što se svake godine rađa sve više malih Vukovaraca.
“Prošle godine smo završili s 420 poroda, sad se već približavamo broju od 400, a još je mjesec i pol do kraja i to me jako veseli”, dodala je.
U nekad ratnu bolnicu koja je primala i liječila ranjenike bez obzira na nacionalnost danas stižu majke iz svih dijelova Vukovarsko-srijemske županije kako bi rodile baš u Vukovaru, gradu koji se digao iz pepela i živi, ali ne zaboravlja, piše N1.
