Svijeće i lampaši u spomen na žrtvu Vukovara, ali i Škabrnje, već su počeli gorjeti diljem Hrvatske. Na simbolu hrvatskog zajedništva, Vodotornju, i jučer gužva, a u Vukovar će danas stići nekoliko desetaka tisuća ljudi i koračati u 25. Koloni sjećanja u spomen na sve koji su dali život na Hrvatsku
U krugu Nacionalne memorijalne bolnice doktor Juraj Njavro traje komemorativni program obilježavanja vukovarske tragedije, a od tamo javila se RTL-ova reporterka Dajana Šošić.
“Počast žrtvama odaje se molitvom koju predvode svećenici. Dvorište je, kao i svake godine, prepuno i ovo je jedan zaista poseban i svečan trenutak. Došli su ovdje i ljudi iz svih krajeva Hrvatske koji žele odati počast – Vukovarci, branitelji, vukovarski gradonačelnik, saborski zastupnici, brojni izaslanici i ministri obrane i branitelja”, istaknula je reporterka koja je razgovarala s obitelj Đurić, koja je najteže dane provela upravo ovdje u samoj bolnici.
Gospođo Đurić, radili ste tada kao ratna medicinska sestra u bolnici, a radite i danas. Kako je bilo raditi u to vrijeme u bolnici u praktički nemogućim uvjetima?
“Kako ste rekli, bili su nemogući uvjeti, nije bilo vode ni hrane. Bolnica je bila puna, atomsko sklonište je bilo puno ranjenika. Jedan ranjenik je ležao na krevetu, jedan ispod kreveta. Jednostavno si morao paziti da nekome ne staneš na nogu ili na nešto.
U to vrijeme u podrumu bolnice bila su i Vaša djeca, Siniša i Lidija?
Da. Bila si moja djeca jer sam ja radila, suprug je bio na ratištu, a djeca su bila cijelo vrijeme sa mnom.
Siniša, jedna od tvojih fotografija nastala je upravo u podrumu bolnice. Sjećaš li se te fotografije i što ti ona znači danas?
Na tu fotografiju sam zaista slučajno naišao. Pretraživao sam nešto na internetu, Vukovar, djeca i slično. I kad sam vidio tu fotografiju sam pitao majku je li njoj nešto poznato. Ona je meni rekla ‘pa da sine, to si ti’. Sjećam se dakle, sedmogodišnji dječak koji čita stripove i branitelji su mi donosili stripove. Uvijek su pitali ‘gdje je onaj mali koji stalno čita’ i sad kad gledam iz nekakve da tako kažem udaljenosti odraslog čovjeka i ovim vremenskim razmakom, shvaćam da su ti stripovi knjige bili možda nekakav način da se maknem iz te svakodnevice koja zaista nije bila laka.
Kakvo je još vaše sjećanje na te ratne dane?
Zaista teško. Znači, ono što sam rekao i često kažem, sada sam otac dvije djevojčice. Ono što sam vidio sa sedam godina, zaista ne bih nikada nikome preporučio, niti odrasloj, a pogotovo djetetu kao što je moja majka rekla. To su bili ranjenici, to su bili krici. Nekada niste mogli zaspati od krika ranjenika koji su bili operirani bez anestetika i sredstava protiv bolova. Što je u 21. stoljeću bilo teško za razumjeti.
Lidija, kako vi pamtite te dane u podrumu bolnice? Jeste li vi kao djeca tada uopće bili svjesni svega što se događa oko vas?
Možda smo bili svjesni, ali više smo čuli okolo odrasle. Uvijek smo bili tu negdje po hodnicima i slušali što oni pričaju. Naravno da je bilo teško. Sad kad uđem u taj hodnik, on je toliko mali, skučen podrum, a tada je to nama bilo veliko. Vjerojatno smo napravili neki svoj dječji svijet koji je bio ne mogu opisati koliko puta veći. Znači, igrali smo skrivača, igrali smo pantomime, brat je čitao.
Kako gledate danas na život u Vukovaru?
Veliki sam patriot i stvarno volim ovaj grad. Vratila sam se i radim u bolnici. Istina da mi je teško, trudimo se mi svi da kroz godinu sve bude normalno koliko može biti, ali ovaj mjesec jedanaesti… Čim čujem neku pjesmu koja je iz tog razdoblja suze same idu i vraćaju se. Ja sam tad imala deset godina i nažalost, sjećam se i više nego što bih htjela. Slike se stalno vraćaju, tu su oko mene, prenosi Danas.hr.
Dani sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, zapaljene svijeće diljem RH
