Vladimir Dzuro, češki policajac i jedan od haških istražitelja koji je radio na temi zločina na Ovčari i vukovarskoj bolnici, razgovarao je u Vukovaru sa Sandrom Križanec i Igorom Bobićem.
Kaže kako mu je Kolona vrlo emotivna, ali dok je radio na istraživanju zločina nije imao vremena za emocije. Sedam tjedana je istraživao Ovčaru.
Prvi put je u Vukovar, nakon tog posla, došao prije tri godine i kaže kako je tada vidio koliko je lako, ako imate novca, izgraditi grad, piše N1.
“Grad izgleda potpuno drugačije nego prije 17 godina. Zabrinjava me što je rat i dalje u glavama ljudi, kada razgovarate s njima. Nije došlo do zacjeljenja. I nakon 30 godina su zabrinuti, to je bio rat susjeda protiv susjeda, postoji nepovjerenje”, govori.
Što je u Vukovaru zatekao 1996.?
“Radili smo i prije nego što sam prvi put došao ovdje, nismo mogli doći dok je trajala srpska okupacija. Surađivali smo s majkama iz Vukovara, tražili svjedoke… Pomagala nam je i doktorica Bosanac, oni su nas usmjeravali u pravom smjeru dok smo ekshumirali na Ovčari. Tamo sam bio sedam tjedana, a došli smo na tri tjedna.”
Srbi koji su živjeli u Vukovaru šutjeli su tada, a Dzura zabrinjava što šute i sada.
“Osjećam sažaljenje prema njima. Na Ovčari smo našli 200 tijela, a nestalo je 265 ljudi. Još nije pronađeno gdje su, oni su ekshumirani od strane Srba i premješteni. Osjećam žaljenje što nismo mogli naći te ljude kako bi ih sahranili. Oni koji su odgovorni za Ovčaru su procesuriani. Ali, nitko od njih nije dao informacije o tome gdje bi mogli biti ti ljudi, a oni to znaju, oni su pokapali te ljude. Nitko nije istupio i rekao gdje su. Isto tako i vlasti, ako imaju informacije trebali bi ih dati.”
Dzuro kaže kako je i danas moguće forenzički doznati što se dogodilo ljudima koji se smatraju nestalima.
“Ako su upucani kroz kosti, lako je saznati jesu li pogubljeni. Veći je problem pronalazk grobova, a bez svjedoka je to jako teško. Ono što vidimo u filmovima, termoviziju i sl. je dobro za traženje svježih tijela, ali za ove iz ’91. je potrebno da nam ljudi kažu gdje su, čak i anonimno, zbog žrtava. Ali, bojim se da oni to ne gledaju s ljudskog stajališta. Kako možete govoriti o pomirenju ako se tisuće i dalje smatraju nestalima?”
Rijeke ljudi u Vukovaru i Škabrnji: Usprkos svemu, možemo reći da smo pobijedili
