Dana 14. studenog 2023. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je presudu u kojoj je utvrdio povrede ljudskih prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) vezano uz prava zatvorenika na odgovarajuće zatvorske uvjete.
Podnositelj zahtjeva je boravio u Zatvoru u Zagrebu i Splitu između 28. svibnja 2011. i 27. ožujka 2013. Naveo je da su ga 18. siječnja 2012. pretukli pravosudni policajci, uslijed čega je izgubio svijest i udario glavom o pod.
Dana 20. siječnja 2012. u cilju sprječavanja daljnjeg ozljeđivanja sebe i uznemiravanja drugih zatvorenika, upravitelj splitskog zatvora je naložio podnositelja smjestiti u posebno osiguranu ćeliju bez opasnih predmeta (tzv. „gumenjaru“), koja mjera je zbog podnositeljeve nesuradnje i daljnjih prijetnji produljivana svakih 48 sati do 31. siječnja 2012. kada je odveden u zatvorsku bolnicu.
Nakon povratka u splitski zatvor, dana 17. veljače 2012., ponovno je zaprijetio da će progutati određene predmete, pa je stoga opet smješten u posebno osiguranu ćeliju, ovaj put s rukama i nogama vezanim lisicama i remenjem. Ova mjera mu je redovito produljivana svakih 12 sati do 21. veljače 2012., kada je podnositelj premješten u Zatvor u Zagrebu.
Podnositelj je podnio kaznenu prijavu protiv zatvorskih čuvara zbog smještaja u neprikladne uvjete prekomjerno dugo vremena.
Općinsko državno odvjetništvo je odbacilo njegovu prijavu, a Općinski građanski sud i Županijski sud u Zagrebu su odbili njegovu tužbu radi naknade štete zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvoru i zlostavljanja od strane zatvorskih čuvara. Ustavni sud je naposljetku odbio njegovu ustavnu tužbu.
Pred Europskim sudom podnositelj je prigovorio temeljem čl. 3. Konvencije zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta smještaja u zatvorima.
Europski sud je primijetio da je podnositelj u posebno osiguranoj ćeliji bez opasnih predmeta proveo sveukupno 17 dana.
Smatrao je da ,iako su u početku postojali opravdani razlozi za smještaj podnositelja u takvoj sobi radi sprječavanja samoozljeđivanja, njegov produženi boravak od 12 i 5 dana ukazuje da je svrha njegovog boravka bila kaznene prirode, a vezivanje ruku i nogu nije bilo potrebno budući da je već bio smješten u prostoru bez opasnih predmeta koji sprječavaju samoozljeđivanje.
Slijedom navedenog, Sud je smatrao da je takav boravak podnositelja u opisanim uvjetima u ukupnom razdoblju od 17 dana predstavljao nečovječno i ponižavajuće postupanje protivno čl. 3. Konvencije.
U odnosu na preostali dio zahtjeva, Europski sud je primijenio već postojeću praksu i načela razvijene u predmetima Muršić protiv Hrvatske i Ulemek protiv Hrvatske, te je zbog nedostatka minimalnog osobnog prostora u zatvorima u Zagrebu i Splitu (ispod 3 m2) utvrdio povredu čl. 3. Konvencije.
Naposljetku, u odnosu na navodni izgred od 18. siječnja 2012,. zbog zlostavljanja od strane zatvorskih čuvara, Sud je primijetio da podnositelj tome nije prigovarao niti nakon što je bio premješten iz splitskog zatvora. Točnije, podnositelj nije iznio nikakve konkretne navode, već općenite, nedovoljno precizne izjave koje nisu omogućile domaćim vlastima da istraže navodni izgred. Stoga je Sud u nedostatku bilo kakvog konkretnog dokaza da je do navodnog zlostavljanja ikada došlo, zaključio da je podnositeljev prigovor očigledno neosnovan i odbacio ga temeljem čl. 35. Konvencije.
Europski sud je podnositelju za povrede čl. 3. Konvencije dosudio ukupno 15,000 eura naknade za nematerijalnu štetu i 4,000 eura za izdatke i troškove postupka.
Ova presuda nije konačna. Postat će konačna ako niti jedna strana u roku od 3 mjeseca ne podnese zahtjev za preispitivanje presude odnosno kada odbor odluči o eventualno podnesenom zahtjevu ili kada veliko vijeće Europskog suda donese presudu. Presuda je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika, stoji u priopćenju.
