Tri jahača srbijanske radikalske apokalipse ponovno jašu zajedno u susret novim izborima. Ponovno su u istom sedlu osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj i njegova dva “politička sina” – Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Srbije i aktualni autoritarni šef, i najmlađi i najtoksičniji među njima, Aleksandar Vučić, piše Jutarnji list.
Okupljanje starih radikalskih prijatelja pokazuje da je Vučiću došla voda do grla i da se za prijevremene izbore 17. prosinca dižu sve moguće snage, pa i one zaboravljene, lažirane, kamuflažne. Maske su pale, ako je netko uopće imao iluzije da one postoje. Samo su u Bruxellesu naivno vjerovali da je Vučić iskren kada govori o “europskoj orijentaciji Srbije”. Oslanjanje i pozivanje Šešelja i Nikolića zapravo je kraj farse, mimikrije i hipokrizije koju je Vučić igrao sve ove godine, pretvarajući se da je “proeuropski” političar, odnosno da mu je strateški cilj – članstvo Srbije u EU.
Ovim je definitivno pokazao da je on cijelo ovo vrijeme vukao za nos lakovjernu EU, jer Nikolić vodi Vijeće za suradnju s Rusijom i Kinom, a pogotovo Šešelj koji stalno deklarira svoj antieuropski stav te inzistira na tome da treba prekinuti pregovore o članstvu u EU i da je Srbiji mjesto “jedino i samo uz Rusiju”, a Zapad je, prema njegovu mišljenju, najveće civilizacijsko zlo i najveći neprijatelj Srbije. Pametnom dosta. Jedino pitanje nakon ovoga jest hoće li Srbija definitivno nestati u vučićevsko-šešeljevskom glibu kao bolesnik Balkana koji širi zarazu!?
Koalirati s nekim tko je osuđen za ratni zločin, a gotovo je na televizijama i u medijima češće i od samog Vučića, što je samo po sebi već bizarno, pokazuje pravo lice Vučića, a pogotovo jer je Šešelj neka vrsta Vučićeva glasnogovornika i prethodnika. On u medijima izlazi sa stavovima, a onda Vučić procjenjuje kakav odjek imaju u javnosti.
Šešelj je jedan od glavnih promotora zombijevske “politike srpskog sveta”. Vjerojatno nije ni slučajno da je Milorad Dodik, ponovno pred svoj odlazak u Moskvu i navodni susret s Vladimirom Putinom, govorio o državi svih Srba, od Banje Luke do Prištine i Ulcinja. Ako je itko ikada gajio neke iluzije da je Vučić ipak okrenut Europi, valjda je sada svima jasno da je sve bila stalna igra u ofsajdu. Vučić je naprosto antieuropski proruski velikosrpski nacionalist koji je, podsjetimo, bio ministar u vladi Slobodana Miloševića kada je proveden najveći egzodus u drugoj polovici 20. stoljeća u Europi.
Presudni izbori
Protjerano je oko milijun Albanaca s Kosova, što je i bio (uz masakre koji su izvodili Miloševićevi eskadroni smrti po Kosovu) razlog za NATO-ovu intervenciju, koju Vučić želi predstaviti kao da je “pala s neba”, ni s čim izazvana. Malo morgen, kako bi to rekao njegov prethodnik i gospodar rata Milošević. Ne, Vučić je provodio politiku etničkog čišćenja i stvaranja “velike Srbije” i na toj poziciji je ostao. Ovo sa Šešeljem i Nikolićem zapravo je samo realnost koju, iz nekog razloga, nisu mnogi željeli vidjeti.
Vučić je očito zaključio i shvatio da su mu ovo možda i presudni izbori, ne zato što je oporba nešto jako sposobna da ga ugrozi, nego zato što ga početkom 2024. godine čekaju, čini se, odlučujuće odluke koje mora donijeti u vezi s konačnim, kako stoje stvari, de facto priznanjem postojanja neovisnog Kosova, a na uzaludnom mitu “na damo Kosovo” gradi otvoreno autoritarni sustav koji je potpuno devastirao srpsko društvo, poglavito građansko koje je u Srbiji, iako malobrojno, uvijek bilo jako i utjecajno, i od Srbije napravio mali Putinland, po obrascu ruskog fašistoidnog ideologa Aleksandra Dugina.
Aleksandar Vučić posegnuo je za oprobanim receptom “ugroženosti, mučeništva, patnje i optužbi za izdaje” i ide ka još jednoj izbornoj pobjedi. Sa Šešeljom će koalirati na lokalnoj razini, ali već se govori kako bi se to moglo proširiti i na državnu razinu. Ali i bez obzira na to, politika koju Šešelj zagovara je ona na kojoj se temelji Vučićeva, a on mu je, to svi u Beogradu znaju, ionako stalni (ne)formalni savjetnik.
Rok do veljače 2024.
Vučiću su glavne zemlje EU, Njemačka, Francuska i Italija, a uz podršku Bruxellesa, dale rok do veljače 2024. godine da de facto prizna Kosovo, odnosno ne mora ga formalno priznati, ali mora prihvatiti realnost kosovske neovisnost te ne smije sprečavati Kosovo da uđe u sve međunarodne institucije, uključujući i UN. Doduše, Vučić je već pokrenuo akciju u Rusiji i Kini da oni stave veto na to (Kina će po svojim mjerilima imati otvorena vrata za ulaganja koja vode u dužničko ropstvo) u Vijeću sigurnosti, ali pitanje je tko će o tome odlučivati, Generalna skupština ili Vijeće sigurnosti. Dakle, Vučićev je plan – prijevremeni izbori na kojima pretpostavlja da će osvojiti apsolutnu skupštinsku većinu, a onda će po svom starom običaju otezati sa sastavljanjem nove vlade (podsjetimo, i ova aktualna se formirala nakon gotovo osam mjeseci, iako je situacija bila izborno čista), te se opravdavati pred Bruxellesom i Washingtonom da “tehnička vlada” ne može donositi tako krupne odluke od nacionalne važnosti kao što je de facto priznanje Kosova. Ako mu to opet prođe u Bruxellesu, onda su oni krivi… Povratkom, odnosno formalnim povratkom Šešelja Vučić bi trebao pridobiti i glasove ostale tvrde i ekstremne desnice, kako bi ionako nesložnu i krhku građansku oporbu sveo na skupštinsku endemsku vrstu. Dugotrajni građanski prosvjedi “Srbija protiv nasilja” nisu dali željeni efekt i nisu toliko naudili Vučiću, koliko se mislilo da hoće kada su krenuli. Sada će se taj prosvjed uobličiti i u stranačku listu, kako bi pokušao mobilizirati sve protivnike Vučićeva režima da izađu na izbore i pokušaju nemoguće – srušiti Vučića. Iako je rejting SNS-a u padu, osobni Vučićev nije, pa on zapravo i ove izbore mora odraditi sam, ali očito je svjestan da bez pomoći starih ratnih drugova iz Miloševićeva vremena neće moći ostvariti takav rezultat kakav očekuje.
Građanska oporba sada mora iskoristiti šansu ili će vjerojatno, kao i u Rusiji i Mađarskoj, potpuno nestati sa scene. Srbija je sada na razmeđu, kao nedavno Poljska, koja se ipak sabrala i pokazala zube autoritarnom režimu. Koliko se Poljska može ponoviti u Srbiji, vidjet ćemo za nekih mjesec i pol, premda je to gotovo iluzorno očekivati. Poljska je daleko od sadašnje Srbije, ali bi već činjenica da oporba u značajnijem omjeru uđe u skupštinu ili osvoji Beograd i još poneki grad značilo da ima nade. Upravo zbog tih prosvjeda, koji su zapravo u prvom redu bili beogradski, a u provinciji tek sporadični, Vučić se obratio Šešelju kako bi zadržao vlast u glavnom gradu, koji bi mu mogao izmaknuti iz ruku, a onda mu to, s obzirom na političku važnost Beograda, može otežati vladavinu kakvu je zamislio. Važnost glavnoga grada nije nigdje u Europi tako izražena kao u Srbiji, takav status ima još samo Moskva.
‘Ja, Aleksandar‘
No, kampanja provučićevskih medija na film ispod svakog je nivoa i na rubu represije, što pokazuje i reakcija na dokumentarac o Aleksandru Vučiću na beogradskoj N1 televiziji – “Ja, Aleksandar. Državni gambit”. Silina vulgarnih uvreda, bezočnih napada i količina rabijatnosti, haranga i otvoreni linč prema filmu i autorima, pokazuje da je režim spreman na sve u ovoj kampanji i da neće birati sredstva da opstane na vlasti. “U tijeku je opći napad na Vučića koji treba rezultirati njegovim ubojstvom i ubojstvom njegove obitelj!”, “Film je sramota za svakog novinara”, “Pljuvački film N1 tendenciozno i neprofesionalno urađen, poziva na najcrnji scenarij” zajednički je “opus” režimskih medija o filmu koji u Srbiji jedva da je moglo odgledati desetak posto ljudi koji imaju N1 u svom “kabelskom” paketu, i to uglavnom u Beogradu. Hajka i linč koji su pokrenuti na film vjerojatno će se preslikati na kampanju i odnos prema građanskoj oporbi, koja će se optuživati od izdaje i predaje Kosova, kao najvećeg nacionalnog krimena, do optužbi da žele fizički likvidirati Vučića kao jedinog spasioca srpstva. Srbiju čekaju teški i sudbonosni dani, piše Jutarnji list.
