‘Pokušavamo naše zgrade učiniti seksepilnijima, maknuti pregrade, stvoriti okružje poput Appleova‘, kažu u malezijskoj komori
Wall Street Journal objavio je članak senzacionalističkog naslova “Era ultrajeftinih stvari je pod prijetnjom”, u kojem okrivljuje mlade ljude u Aziji da ne žele raditi u tvornicama, što će navodno rezultirati povećanim cijenama robe na Zapadu. Zaključak članka je da se mladi Azijci radije odlučuju za posao u uredu ili ekonomiji honorarnih poslova umjesto rada u tvornicama jer su previše osjetljivi (“Mrzila je što ju šefovi u tvornici elektronike pritišću da radi brže”, “Moji su mi nadređeni često davali vrlo neugodne primjedbe, koje su mi stvarale stres”) ili su pak lijeni i površni (“Svi žele biti influenceri, fotografi ili stilisti ili žele raditi u kafiću”,”Nakon što vide Kardashianke, ne žele više raditi taj posao”).
Ono čega se članak WSJ-a ne dotiče između ostalog je i to što su svi razlozi navedeni u citatima mogli isto tako izaći iz usta generacije Z u SAD-u, Kanadi ili bilo kojoj zapadnoeuropskoj državi. Međutim, “problem” nastaje kad ih izgovore mladi Azijci jer će zbog njihova navodnog nerada ispaštati ljudi na Zapadu, kojima će cijene dosad jeftinih proizvoda, poput odjeće, hladnjaka i namještaja, značajno porasti.
Očajni vlasnici tvornica u Vijetnamu, Maleziji, Tajvanu i Kini reporteru WSJ-a govore da su počeli nuditi besplatne satove joge i plesa, ukinuli nošenje uniformi i uredili prostor za djecu radnika. “Pokušavamo naše zgrade učiniti malo seksepilnijima, maknuti pregrade, dati im više prozora, više svjetla, ugodnu glazbu, stvoriti okružje poput Appleova”, rekao je Syed Hussain Syed Husman, predsjednik malezijske federacije poslodavaca koja predstavlja proizvođače.
Međutim, mnogi se i dalje bore s privlačenjem mladih radnika. Obrazovana populacija mladih ima pristup internetu i educirana je o radničkim pravima i prekršajima poslodavaca. Za razliku od njihovih roditelja, kojima su tvornice značile siguran posao i izlazak iz ruralnog siromaštva, milenijci i generacija Z žele raditi pod vlastitim uvjetima, traže bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života, prilike za razvoj karijere i fleksibilne radne aranžmane. Oni rad u tvornicama smatraju dosadnim, opasnim zbog povećane mogućnosti nesreća, iscrpljujućim zbog dugog radnog vremena i prije svega loše plaćenim. To su sve razlozi kojih se vlasnici tvornica, barem oni koji su se požalili reporteru WSJ-a, nisu dotakli. Dapače, jedna tajvanska vlasnica tvornice namještaja čak je priznala da je odlučila premjestiti svoju tvornicu iz južne Kine u Vijetnam u potrazi za slabije plaćenim radnicima. Prvo je razmišljala o industrijskim zonama u blizini Ho Chi Minha, ali je čula “strašne priče” o velikoj fluktuaciji radnika i ogromnim plaćama. Umjesto da pruži radnicima bolje plaće, odlučila je otvoriti tvornicu u ruralnom sjevernom Vijetnamu. Tamo je pronašla radnike u 40-im i 50-im godinama. Neki među njima ne znaju dobro čitati, što zahtijeva usmeno objašnjavanje zadataka i korištenje vizualnih demonstracija, priznaje Tajvanka.
Zastrašivanje “krajem jeftine robe” iz Azije nije nikakva novost. Samo su navodni krivci ti koji su novi. Primjerice, Bruce Rockowitz, izvršni direktor Li&Funga, tvrtke koja nabavlja odjeću i kućanske proizvode iz Azije, još je 2011. proglasio “kraj jeftine robe”. Rockowitz je tada rekao da zbog sve većih plaća u Kini dolazi do skoka cijena robe i proizvođači traže nova područja za proizvodnju, kao što su Vijetnam, Bangladeš, Malezija, Indija i Indonezija.
Prema studiji koju je objavio Reuters, više od 80 posto kineskih tvornica ima problema s radnom snagom. Ministarstvo obrazovanja predviđa da će do 2025. nedostajati 30 milijuna radnika. Vladine brojke objašnjavaju da će Kina u roku od pet godina izgubiti 35 milijuna odraslih osoba u radnoj dobi.
Kina, svjetska tvornica svega i svačega, sada se želi usredotočiti na proizvodnju proizvoda višeg cjenovnog ranga, prepuštajući posao proizvodnje jeftine, radno intenzivne robe drugima, prenosi Jutarnji.
Gordon Hanson, profesor ekonomije pri Harvard Kennedy School, u studiji “Globalna evolucija radno intenzivne proizvodnje” ističe da zasad nema jasnog odgovora na pitanje tko će “zamijeniti” Kinu. Bangladeš je, primjerice, izrastao u drugog najvećeg svjetskog izvoznika odjeće zbog niskih troškova, a Vijetnam je postao omiljena alternativa Kini za proizvodnju tenisica i tekstila. Međutim, problem je što oni nemaju dovoljno veliku populaciju i logistiku da preuzmu proizvodnju onako kako je to učinila Kina 1990-ih godina. To bi moglo dovesti, kaže Hanson, do viših cijena potrošačkih proizvoda. Međutim, tvornice će u međuvremenu morati nastaviti eksperimentirati i čekati da se pojavi “sljedeća Kina”. Moguće je da će radno intenzivna proizvodnja ostati u Kini, ali će doživjeti velike promjene, posebice što se tiče automatizacije rada. Kina, zemlja s 1,4 milijarde ljudi, činila je polovicu instalacija industrijskih robota u 2021., što je 44 posto više u odnosu na prethodnu godinu. Postoji i mogućnost da se kineska industrija proširi iz velikih gradova u druge dijelove zemlje, kao što se dogodilo u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata.
Profesor Charles Goodhart pri London School of Economics smatra da je povećanje cijena jeftine robe posljedica starenja radne snage. U knjizi “The Great Demographic Reversal” Goodhart pripisuje velik dio dezinflacijskih trendova u posljednjih 30 godina globalizaciji i usponu Kine. Ovaj globalni šok u ponudi radne snage doveo je stotine milijuna novih radnika u urbanu ekonomiju, povećavajući omjer radne snage i uzdržavanih osoba. No, to će se “rasplinuti” kako baby boom generacija odlazi u mirovinu, a broj mladih opada diljem svijeta. To znači da se zemlje više neće moći pouzdati u jeftinu radnu snagu kao alternativu ulaganjima i inovacijama, zaključuje Goodhart.
