Kako je pala SAO Krajina: Prije ‘Oluje‘ nastao je kaos. Martić je spavao, Babić bio u Beogradu, Čubrilo slavio…

Screenshot/ ilustracija

Desetljećima nakon “Oluje” srbijanski mediji i srpska javnost nisu radili emisije, tematske sjednice niti stručne analize na temu kako je pala SAO Krajina i tko ju je i zašto izdao. Ta tema se posebno aktualizirala u posljednje tri-četiri godine, a najviše je forsiraju mediji pod Vučićevom kontrolom. Mi se ovdje bavimo onim što su javno rekli važni akteri tih događaja sa srpske strane, piše Slobodna Dalmacija.

Tako je predsjednik tada već upokojene paratvorevine Mile Martić u kolovozu 1995. u intervjuu Televiziji Banja Luka rekao da je Krajinu izdao Slobodan Milošević, a u djelo proveo general Mile Mrkšić, u tom trenutku zapovjednik Srpske vojske Krajine.

– U Kninu pred “Oluju” nije bilo nikoga od važnih ljudi koji su bili na čelnim funkcijama u Krajini sve ove godine. Predsjednik Vlade RSK Milan Babić je već pet dana bio u Beogradu i dan prije “Oluje” me zvao iz Miloševićevog kabineta s jednom jedinom molbom, da u slučaju napada na Krajinu ne raketiramo Zagreb u kojem je taj dan pred “Oluju” stalno bila na snazi zračna uzbuna koja je trajala do 19.30. Tada je general Ivan Tolj objavio da Zagrepčani mogu izići iz skloništa jer da Srbi nemaju rakete tog dometa koji bi mogli gađati Zagreb.

– Dogovor između Miloševića i Tuđmana da vojska RSK ne uzvraća na napade je bio postignut tri mjeseca prije i ta naredba je stajala zapečatirana u Mrkšićevom uredu, ali to sam tek doznao nakon Toljove izjave. Mislim, zaključio sam. Kada sam revoltiran nakon toga naredio da se raketira Zagreb, Mrkšić nije htio izvršiti tu naredbu, a moje izbivanje od dva sata iz komande Mrkšić je iskoristio da smijeni sve komandante brigada i korpusa i postavi svoje ljude, a komanda je već bila tehnički demontirana. Smijenio je i Veljka Bosanca, komandanta Kordunskog korpusa, za kojeg je bio siguran da će barem on izvršit moju naredbu.

LETJELE GRANATE

Dan prije početka “Oluje” Babić s Peterom Galbraithom potpisuje Sporazum Z4 za koji ja nisam ni znao da je potpisan, govorio je Martić, koji nikako nije mogao objasniti zašto je prije toga dva dana bio strašno umoran i zašto je stalno spavao pred “Oluju”. Kada je čuo da Mrkšić misli postaviti liniju obrane u Srbu, Martić je poludio, a onda ga je Mrkšić i tu isfolirao, pristajući da se linija obrane postavi bliže, u posla sata udaljenim u Pađenima iznad Knina, koje je po Mrkšiću bilo dobro komando mjesto.

– Kada sam došao tamo, susreo sam u povlačenju jednu brigadu naših Kninjana koja se povlačila iz Žitnića i njihovog komandanta pukovnika Davidovića, a zatim i naše vojnike koji su se povlačili iz smjera Dinare pod komandom pukovnika Radića. Oba su mi rekli da je to naredba i da oni tu ništa ne mogu.

Kada sam se išao odmoriti i prespavao noć, u osam sati ujutro u Pađenima letjele su granate, ali više nije bilo ni Mrkšića ni njegovih nego sam ostao sam i tada shvatio da sam izdan i izigran. Osim ministra unutarnjih poslova Toše Pajića koji se nalazio na Kordunu, pukovnika Milana Šuputa koji se nalazio u Lici i gradonačelnika Knina Drage Kovačevića, svi su funkcioneri već odavno napustili Krajinu.

Mjesec dana prije se kopao put prema Martin Brodu i ja sam mislio da je to dobro za prometno povezivanje sa Srbima u Bosni, a onda sam shvatio da je to bio put za lakšu evakuaciju kada Krajina padne. Naredio sam oko 17 sati 4. kolovoza da se evakuira civilno stanovništvo iz Knina, Obrovca, Benkovca, ali ne i vojska, što su neki poslije krivo tumačili, a to sam morao učiniti jer su me neki optuživali da je stradalo puno civila u prethodnoj ustaškoj akciji “Bljesak”.

Unatoč tome što sam mu naredio da izda naredbu za zračnu uzbunu 4. kolovoza u 15 sati, Mrkšić me ni tu nije poslušao i odgovoran je za petnaestoro ljudi koje su ustaše ubili na spavanju u prvim satima Oluje”, govorio je Martić koji nije odletio helikopterom za Banju Luku nego se, barem tako kaže, probijao prema Resanovcima i Drvaru, dok nije došao do svojih saveznika u Republici Srpskoj, koji ga jesu telefonski zvali, ali vojsku nisu slali.

Četnički vojvoda i bivši legionar Rade Čubrilo, koji je u Hrvatskoj osuđen u odsutnosti na petnaest godina zatvora za smrt pet civila, a koji je bio zapovjednik Velebitske jedinice, sam kaže da se pred “Oluju” dva dana opustio jer mu je bio Sveti Ilija, a to je velika fešta u njegovom rodnom Raduču. On pak krivi generala Ratka Mladića za pad Krajine, koji je po njemu slijepo slušao Miloševića i Generalštab JNA s Momčilom Perišićem.

– Taj ortodoksni Jugoslaven, koji kao ni Martić nikada na kapu nije stavio kokardu, niti zapjevao ijednu četničku pjesmu, a po dolasku u Knin u lipnju 1991. zabranio je četničke pjesme na radiju i u gradu, kriv je za sve. Ja sam mu tada rekao jesi li ti radio urednik ili pukovnik? Taj nije imao ni jednu veliku vojnu pobjedu te je otišao na Srebrenicu koja je bila beznačajna u svakom smislu, a iz Grahova, Glamoča i okolnih sela je povukao sve borbeno sposobne da krenu s njim. Tako je otvorio taj prostor i hrvatske snage su već treći, četvrti dan bile u Crnom Lugu, popele se gore na Bat, došle do Crvene zemlje i tad je bilo jasno da je Knin gotov. Tu nema diskusije. Oni su pokušavali to zamagliti i zamaskirati. I Karadžić i Mladić – izjavio je Čubrilo, optuživši spomenute haaške uznike za veleizdaju.

DEMONTAŽA RAKETA

Četnički vojvoda Vojislav Šešelj smatra da je izdaja interesa RSK-a bila već 1994. godine, kada je zaustavljeno srpsko zauzimanje Bihaća.

– Tada bi, da smo osvojili Bihać, Republika Srpska bila za deset posto veća, a trideset tisuća vojnika bismo oslobodili da mogu ratovati na drugim ratištima jer više ne bi bilo neprijateljskih džepova koji bi vezivali naše snage. Što reći o demontaži naših raketa zemlja-zemlja, tzv. Luna na Petrovoj Gori prije početka “Oluje”, s kojima se moglo gađati više ciljeva po cijeloj Hrvatskoj, pa i grad Zagreb? Ili o onesposobljavanju sofisticiranih sustava u vojarni Golubić, koji su poslije viđeni nakon bijega iz Krajine u Petrovcu?

“Da, zapovjednik Druge gardijske brigade pukovnik Miloš Cvjetičanin mi je baš u Petrovcu rekao da su sve te haubice i čuda neupotrebljivi, a vukli su ih sa sobom pri bijegu da bi ih popravili i ostavili vojsci Republike Srpske jer su u Beogradu davno zaključili da Republika Srpska Krajina neće opstati”.

Iz više prepiski i izjava čelnika i oficira, u “Krajini” je na početku rata bilo 76 tisuća ljudi pod oružjem, da bi “Oluju” dočekalo oko trideset tisuća naoružanih, ali demoraliziranih vojnika.

– Pet-šest tisuća ih je odmah dezertiralo, pa kad su vidjeli kuda to sve ide, mnogi su tijekom rata otišli u Srbiju i druge zemlje i to im se dozvoljavalo, kao da nije rat. Skupilo se i pet-šest tisuća poginulih i desetak tisuća ranjenih i to je to. A kada smo bili najjači 1991., trebali smo zauzeti Zadar koji je izvorno srpski, a onda po mogućnosti Šibenik i Vodice i onda natjerati Tuđmana na ozbiljne pregovore.

Imali smo šansu i kod napada na Gospić, da smo ga zauzeli, svi prostori do Karlovca i Siska bili bi na našem neprekinutom teritoriju. Tada bismo imali Krajinu, a ne ovako, Hrvati su dobivali postupno sve što smo mi odmah imali, a gric po gric uzimali su nam dio po dio teritorija. Nama nije falilo oružja, nego municije, lijekova i ljudi – tvrde Rade Ćubrilo, Milan Opačić, Simo Dubajić i ostali.

– Čak su izišli s pričom da su neki od njih već 1992. godine zagovarali da srpske snage fizički dođu na Dinaru i tu uspostave prvu crtu obrane, ali je tada Miri Marković i generalima Mirkoviću i ekipi bilo važnije osnivanje Šeste ličke proleterske udarne brigade nego prava strategija obrane – govorili su.

“Kada je Stipe Mesić u vašim TV Dnevnicima govorio da je u ožujku 1991. između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu dogovorena podjela Bosne i da uopće neće biti Republike Srpske Krajine, mi smo mislili da je to propaganda, da Mesić laže. Mislili smo, unatoč tome što je pokazivao te karte na kojima je stanje uistinu nakon Karađorđeva bilo tako. Mi to nismo vjerovali, a Milošević nije mogao na početku naše bune reći nema vam ništa od države, nego je čekao da nas uruši i na kraju izda. Pa samo je od sredine 1992. u Knin instalirao 1500 oficira koji su, kao, iz ovih krajeva, služili su Jugoslaviji i tamo dobivali plaću, a dolazili su za veći čin, bolje stanove, bolju mirovinu. Morali smo više slušati Mesića, a Tolj nam je otvorio oči – rekoše dva stanovnika Stare Pazove koji su bili zaluđeni Krajišnici iz okolice Drniša, da ne kažem – četnici!, piše Marko Didić u Slobodnoj Dalmaciji.

Share This Article