Svjedočanstva heroja Domovinskog rata o Oluji: “Bježali su kao zečevi – gdje je bilo fajta, bježali su”

Screenshot Dnevnik.hr

Inat i prkos, želja za oslobađanjem domovine iz zraka i s kopna prije 28 godina – bila je jača od svega. Bili su dragovoljci, neki od njih bez ikakva vojnog iskustva. Ali spremno su dočekali zapovijed – za Oluju! Njihove priče donosi Ivana Pezo Moskaljov.

“Od Novske, Dubrovnika, Karlovca, Velebita, ljeta ’95, prema Glamoču, Livanjsko polje – sve kuda je išla 1. gardijska brigada, sva ratišta”, prisjeća se Dragutin Krsnik, bivši pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi gledajući fotografije.

Nije za tog Tigra iz Jakovlja bilo nemoguće zadaće. Tukli su sa svih strana, ali Dragutinov borbeni stroj nije se zaustavljao. U njemu je dočekao i Oluju.

“Kad sam sjeo u tenk, ja sam se osjećao najjačim na svijetu”, kaže i prisjeća se kako su ih se protivnici bojali. “Bježali su kao zečevi, gdje je bilo fajta, bježali su kao zečevi.”

Dragutin Krsnik Screenshot Dnevnik.hr

Do rata nije pojma imao što je tenk. Učio je, kaže, da sačuva glavu. “I moje prvo pucanje, iz tenka, granata nije odletjela gdje je trebala. Mene je to sekiralo i ja sam onda uzeo literaturu, sve knjige o tenkovima, sve sam to proučavao dok nisam sasvim svladao.”

Borili su se srcem. Čuvali ono malo oružja u skladištima. Kako se neprijatelj povlačio, i moral tenkovske družine kojom je zapovijedao bio je sve veći.

“Ma, mi smo znali da ćemo pobijediti, to se znalo. To je bilo nevjerojatno veselje, čuješ ovaj grad oslobođen, onaj, mi idemo bez problema.”

Veze su bile loše, pa s bojišnice nisu uvijek stizale dobre vijesti.

“Spavanja po zemunicama, pod vedrim nebom, to mi nikad nije teško padalo, ali kad bismo u tim trenucima samoće pomislili na obitelj, to je bilo najteže”, kaže.

“Došao netko, pitao brata, veli: ‘Je li istina da ti je brat stradao u ovom tenku?’ Ja nisam ni znao dok se poslije Oluje nisam javio s rampe, nisu ni znali da sam živ. Žena je tražila u bazi u Jastrebarskom, u vojarni Croatia išla provjeravati. Svi su me već otpisali, to je bila trauma za njih, a ja to nisam znao”, dodaje.

Nije tada znao ni da na Korani svjedoči povijesnom susretu i spajanju hrvatske vojske s Armijom BIH.

“Kad sam ja uočio njih, pitao me tko je, rekao: ‘Mali zeleni.’ Svi zelene beretke – mali zeleni, ne znam koji su. Taj susret, srdačni susret zapovjednika i generala. To je u biti bio kraj Oluje!”

Prvi dan akcije Ivica Ivandić u MiG-u je prošao kroz drveće.

Ivica Ivandić Screenshot Dnevnik.hr

“Da sam morao iskočiti, rekli bi – ako su njega oborili… Jer nitko ne bi vjerovao da sam udario u drvo, onda bi to i demotivirajuće djelovalo na sve ostale ljude”, sjetio se umirovljeni pilot.

“Uspješno sam sletio, avion je poslije popravljen, letio je još godinama, dok nisu istekli resursi”, dodao je.

Nadrapao nije ni kada je, kao jedan od četvorice vojnih pilota, u borbenom lovcu bježao iz JNA-a. Riskirali su život, državi koju su branili i oslobađali dali prve avione.

Čekalo se noći i dane do, slutili su, velike operacije. Plan se šiljio. “Mi smo imali već pripremljene posade za određene ciljeve, nismo znali vrijeme, ali znali smo mjesto”, dodaje.

Dežuralo se na aerodromima i slavilo sa svakim povratkom u bazu jer bili su mete. Bilo je oštećenih letjelica.

“Svi moji piloti koji su sa mnom išli u akciju vratili su se. Pilota je bilo uvijek manje nego aviona, uvijek manje osposobljenih za letenje nego što smo imali mjesta u kabini. Imali smo više od 20 MiG-ova, imali smo devet ili deset borbenih helikoptera, transportnih gotovo dvadeset i to su bile dovoljne snage za operaciju tog obujma”, ispričao je.

Ni Ivica ni Dragutin danas ne skrivaju ponos, a s najvećim poštovanjem sjete se suboraca.

Ivandić kaže da je ih je motivirao inat. “Ne možete doći k nekomu i reći – to je moje! To ne ide tako.”

“To su mi najvažniji ljudi u životu. Ne može vam biti važniji nitko od onoga tko je bio spreman dati život za vas. I mi to cijenimo, poštujemo”, kaže pak Krsnik.

“Bilo bi nepošteno da sam tada rekao – to nije moj rat i otišao na drugi kraj svijeta. To je moj rat”, dodaje Ivandić.

Cijena slobode u kojoj nisu prezali pred agresorom bila je golema. Sada, kad su u mirovini, teško pronalaze riječi za politički vrh.

“Hrvatska je meni svetinja. Njihove svađe, prepirke… Možemo imati fino uređenu državu, samo je netko treba voditi u dobrom smjeru”, smatra Krsnik.

Kao što su to činili oni – kao ratni heroji, piše Dnevnik.hr.

Ovako će se slaviti Oluja: Poznati svi govornici, najavljen spektakularan vatromet, a neke braniteljske udruge već negoduju

Share This Article