Amerikanci su popustili i previše…
S približavanjem vitalnog summita NATO-a u Vilniusu, glavnom gradu Litve, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan odvlači pažnju Zapada od brutalnog rata u Ukrajini, kreirajući krizu oko primanja Švedske u NATO savez. To je pitanje koje je već počelo paralizirati europsku sigurnost i Stockholm učinilo ranjivim, a ide izravno na krvavu ruku ruskog predsjednika Vladimira Putina, piše u komentaru za britanski The Telegraph novinar, publicist i istraživač Mark Almond.
Svi, uključujući i dužnosnike u Ankari, mogu vidjeti da Švedska ispunjava kriterije za pridruživanje NATO-u. Problem je u tome što je Erdoğan, ohrabren trećom izbornom pobjedom, više nego ikad usmjeren na provođenje politike koja dovodi u pitanje ne samo Zapad, već i sama demokratska načela te načela ljudskih prava, zbog kojih je NATO tu da ih brani. To je, navodi autor, čovjek koji proganja svoje suparnike i zabranjuje im bavljenje politikom. Sada, međutim, on podiže tu vrstu autoritarnosti na novu razinu, zahtijevajući da Švedska izruči njegove imenovane protivnike prije nego što se može pridružiti NATO-u.
Može se, navodi Almond, raspravljati o ispravnosti ili pogrešnosti švedske politike azila za Kurde. No, pita se autor, može li bilo koji zagovornik vladavine prava pristati na to da strana vlada odlučuje koga će ta zemlja protjerati sa svog teritorija?
Krive procjene
Kao primjer navodi povijesnu situaciju kada je nakon pokušaja atentata na Napoleona III 1858. od strane bivšeg izbjeglice u Velikoj Britaniji (Felice Orsini, op.a.), Francuska zahtijevala izručenje drugih disidenata, protivnika njegova režima. Digla se prašina u parlamentu i tisku zbog dopuštanja stranom diktatoru da odlučuje tko može boraviti u Britaniji, bez obzira što se radilo o savezniku protiv Rusije u Krimskom ratu.
Posve budalasto, navodi autor, neki su analitičari protumačili Erdoğanovu postizbornu vladu kao pozitivan znak jer je imenovao ‘ortodoksnog‘ ministra gospodarstva. Kalkulacija i zaključak su bili da bi se mogao početi slagati sa Zapadom oko pitanja kao što su Putinov rat u Ukrajini ili sudbina Sirije.
No, bili su smatra Almond, debelo u krivu. Umjesto toga, Erdoğan se usmjerio na korištenje i zlouporabu strateškog položaja Turske u odnosu na Rusiju i Iran kako bi manipulirao europskom obranom, procjenjujući da su SAD i jezgra članica NATO-a toliko željni da Švedsku prime u članstvo NATO-a da će na kraju prihvatiti njegove zahtjeve, koliko god šokantni ili štetni bili.
Što se Zapada tiče, nema potrebe od Erdoğana praviti mučenika u očima turske javnosti ili, još gore, učiniti da se građani te zemlje osjećaju kao da se njihova zemlja ne poštuje. No, bila bi užasna pogreška, smatra Almond, popustiti pred zahtjevima turske vlade ustupivši im korištenje riznica sofisticiranih sustava oružja ili disidente. SAD je već popustio previše, a primjer je isporuka nadogradnje za borbene zrakoplove F-16.
Erdoganov blef
Erdoğanovo opravdanje za potkopavanje NATO-a je to što on stavlja turske nacionalne interese na prvo mjesto i možda on iskreno i vjeruje u to. Međutim, NATO nije osnovan da služi samo Turskoj. Ukoliko druge savezničke zemlje (uključujući Mađarsku po tom pitanju) smatraju da je prijem Švedske u njihovom vlastitom nacionalnom interesu, a Turska ostaje hladna protiv toga, onda je sukob dobrodošao. A s obzirom da NATO nema postupak za izbacivanje članova, ostalih 30 država članica mogle bi zaobići Tursku na nekim ‘ad hoc‘ osnovama.
Primjerice, navodi autor dalje, čak i ako ne bude moguće službeno primiti Švedsku idućeg mjeseca, stratezi i logističari NATO saveza ne bi trebali imati problema da uspostave mehanizme suradnje sa Švedskom koji joj pružaju većinu ili sve prednosti članstva. Uostalom, desetljećima je ‘neutralna‘ Švedska ‘de facto‘ surađivala sa Sjevernoatlanskim savezom, prenosi Jutarnji.
Stavljanje Ankare na taj način na njezino mjesto apsolutno bi predstavljalo i razotkrilo Erdoğanov blef, i to ne samo što se širenja NATO-a tiče – jer turski predsjednik djeluje protiv zapadnih interesa u cijelosti. On igra dvostruku igru s Rusijom u vezi Ukrajine, kao i u vezi njegova miješanja u Siriju i Irak. Ova pitanja vapiju za time da Washington odluči koji su njegovi temeljni interesi.
Naravno, izbor turskog predsjednika ovisi o turskom narodu, ali kada Erdoğanova politika potkopava sigurnost Zapada i promiče interese Vladimira Putina, zaključuje Almond, trebali bismo se (na Zapadu i u NATO-u) snažno i strateški oduprijeti te prestati Ankaru nazivati vitalnim saveznikom.
