Danijela Martinović predstavila je svoju novu knjigu naziva ”Tuširanje duše”. Autobiografija je to u kojoj je, kaže, predstavila pravu sebe, a ne sliku kakvu su o njoj stvorili mediji. U njoj se prisjetila prometne nesreće, u kojoj je ispala iz automobila, a progovorila je i o svojoj vjenčanici. Na promociji su je podržali i brojni kolege i prijatelji. A velik ponos nisu skrivali mama Ivka te partner Josip.
”Dobro mi došli dragi moji prijatelji, ovo što sjedimo ovdje danas u prezentaciji ove knjige nešto je što ni u snu svom najluđem nisam mogla sanjati…”, rekla je Danijela Martinović na predstavljanju svoje nove knjige.
No taj san joj se ostvario. Nakon slikovnica, poetskih zapisa Danijela je prestavila svoju autobiografsku knjigu, zanimljivog naslova ”Tuširanje duše”, piše showbuzz.dnevnik.hr.
”Ja sam pisala, na način zapravo, što mi je bilo fascinantno da sam čitav život bila pod svjetlom javnosti, a da sam u većini svoga života ostala neviđena, neprimjećena i to mi je bilo fascinantno. Imala sam svoj jedan paralelan doživljaj svijeta”, objasnila je Danijela.
Taj svijet pretočila je na stotine stranica, u kojima se prisjetila brojnih životnih trenutaka.
”Tata gubi kontrolu nad autom, padamo sa ceste, auto je na boku, rakija je preletjela preko moje glave i razbila zadnju šoferšajbu, ja sam ispala iz auta jedina”, čitala je iz knjige.
Emotivna su ovo sjećanja bila kako za Danijelu tako i za njezinu majku Ivku.
”Ona nije znala cijelu priču, ona je znala samo neke segmente i uhvatila sam je evo par dana je već sa mnom. Svako jutro čita i da je zatičem u suzama jer to je ipak jedan život, jedno kako bih rekla suočavanje, prolaženje, otkrivanje zapravo i nje kao moje majke, otkrivanje onoga što je unutar mene duboko bilo i način na koji sam doživljavala čitav život”, priča Danijela.
Na stranicama knjige u potpunosti je otvorila srce i razotkrila dušu. A u jednom dijelu govori čak i o svojoj vjenčanoj haljini.
”Ja sam bijela haljina. Ja sam Danijelina vjenčana haljina. Ja sam, ne svojim svjesnim odabirom, postala ona koja ostaje, ona koja se pamti, ona o kojoj se pričaju priče što se usmenom predajom prenose generacijama. Uvijek uz divljenje i strahopoštovanje kao molitve zaštite. Ja sam ona koja će, unatoč svemu što je čovjek kadar uprljati, ostati čista i nevina. Zvuči maestralno, ali zaskočena sam nespremna”, piše u knjizi.
”Bilo mi je interesantno, ja zaista mislim da sve oko nas, sve što nas okružuje, sve sa čime imamo kontakt, a pogotovo nešto što je krucijalan dio našeg života, ima i svoje osjećaje i svoj doživljaj stvarnosti, tako da sam zapravo iz perspektive vjenčane haljine se suočavala s mnogim pitanjima i zapravo je ona ispričala mnoge divne stvari”, objasnila je Danijela.
Postoji li ta vjenčana haljina?
”Nažalost više ne. Volim darivati, ja volim darivati svoje stvari tako da sam je kao i mnoge svoje stvari darovala u jednom trenutku svog života”, otkrila je.
Jedno poglavlje knjige Danijela je posvetila svojoj dugogodišnjoj prijateljici Doris. Njih dvije rođene su u istoj noći, a Danijela je tek dva sata starija.
”Ja uvijek plačem kad je Danijela u pitanju. Postoje samo dvije osobe koje u meni izazivaju veliku vrstu emocija, a to je moj sin i moja Danijela. I tu nema priče. Tako da kad mi je pročitala, ja sam ostala bez teksta, nego nisam mogla od suza. Ali generalno cijelu knjigu bi ona meni kad bi pisala neko poglavlje, onda bi me nazvala i pročtala i ja sam uvijek bila- nazvat ću te za dvije minute”, rekla je Doris Karamatić, harfistica.
Najzaslužniji za nastajanje ove knjige, priznaje Danijela bio je njezin mentor Branislav Glumac.
”Ja sam zapravo bio pomoćno veslo, a ona je bila brodica i pramac. Ja sam s tim pomoćnim veslom samo usmjeravao neke njezine talase, kuda bi to trebalo ići, nešto malo kratiti, uglavnom bilo je vrlo kreativno, dobro iskustveno i lijepo”, rekao je Branislav Glumac.
Podršku su joj došli pružiti prijatelji, kolege i dečko Josip Plavić. Lijepo životno razdoblje sada je pred njom, no kad se osvrne na napisano u knjizi priznaje nije bilo lako…
”Postoje neka poglavlja, došla sam do 30-tog puta i više nisam brojala, još i tada sam plakala. Dakle 30 puta mi je trebalo da pročitam a da nekako se pomirim da implementiram kao događaj bez nekog emotivnog naboja u svoj život. Zadnja rečenica u mojoj knjizi je I onda je sve krenulo po dobru”, rekla je, piše showbuzz.dnevnik.hr.
