Prije ili kasnije, ako već niste, sigurno ćete u svojoj kući ili stanu naići na smrdljivog martina. U posljednje vrijeme ih je više nego ikada prije i kao da bliski susreti s njima nisu rezervirani samo za ljetne mjesece. Viđamo ih i u jesen, zimu i proljeće. Jesu li smrdljivi martini zaista postali stalni gosti, umjesto sezonski posjetitelji, u našim krajevima, N1 je provjerio kod Renate Bažok, redovite profesorica na Odsjeku za fitomedicinu Zavoda za poljoprivrednu zoologiju na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
“Činjenica jest da se brojnost kukaca iz podreda Heteroptera, tj. raznokrilaca u posljednjih nekoliko godina znatno povećala. Ono što uočavamo nisu uvijek samo smrdljivi martini, nego se često radi i o drugim vrstama iz iste porodice, porodice Pentatomidae. Vrlo nam se često javlja i smrdljiva greta te vrsta Nezara viridula koju krasi intenzivna zelena boja, a oblikom tijela nalikuje na smrdljivog martina. Zajednička osobina vrsta ove porodice je proizvodnja hlapljivih kemijskih tvari u mirisnim žlijezdama. Ti neugodni mirisi djeluju kao alarmni i obrambeni signali protiv prirodnih neprijatelja, a stjenice ih najčešće ispuštaju kada osjete opasnost”, objašnjava profesorica Bažok.
“Klimatski uvjeti jedan od razloga češće pojave”
Dodaje i kako su stjenice organizmi koji preferiraju više temperature i bolje se razvijaju u suhim uvjetima. “Sve su to uvjeti koji sve više prevladavaju u našem klimatu i zasigurno su klimatski uvjeti jedan od razloga njihove češće pojave”, kaže profesorica Bažok za N1.
Objašnjava i kako su stjenice koje najčešće vidimo fitofagni kukci (oni koji se najčešće hrane biljkama) te da mogu pričiniti velike štete na poljoprivrednim usjevima. “Neke vrste hrane se isključivo određenim biljnim vrstama, redovima biljaka ili biljnim porodicama, dok su druge polifagne te se hrane na više različitih biljaka domaćina. Pojedine vrste stjenica značajni su ekonomski štetnici u poljoprivredi ili rjeđe u šumarstvu”, kaže sugovornica N1.
Veće štete u poljoprivredi
“Donedavno smrdljivi martini, smrdljive grete i neke druge vrste spominjane su kao povremeni štetnici poljoprivrednih kultura (najčešće voćaka ili npr. soje). No u posljednje vrijeme, s porastom njihove brojnosti, bilježe se i sve veće štete na poljoprivrednim kulturama. Zbog specifičnog načina ishrane pri kojem stjenice pomoću svog rila u domaćina (u ovom slučaju biljku) uštcavaju proteolitičke enzime koji dovode do maceracije biljnog tkiva i razgradnje proteina koje stjenica pomoću rila usisa u svoje tijelo, štete od stjenica najčešće se očituju u promijenjenom kemijskom sastavu plodova i sjemenki te smanjenom prinosu. U tom smislu vrlo su štetne u proizvodnji orašastih plodova, poglavito lješnjaka”, upozorava profesorica Bažok.
Dodaje i da stjenice koje se hrane biljnom hranom (fitofagne vrste) uglavnom ne napadaju čovjeka, ali nas svojim prisustvom itekako ometaju pa ih nazivamo molestantima.
“Jedan dio stjenica su itekako korisne jer se hrane drugim kukcima i ubrajaju se u prirodne neprijatelje štetnika pa ih u modernoj poljoprivredi često ispuštajmo u usjeve i nasade kako bi zamijenile insekticide u borbi protiv štetnika. Postoji nekoliko vsrta koje ubrajamo u posteljne stjenice koje se zadržavaju u kućama, hrane se krvlju čovjeka pri čemu ugrizom ostavljaju crvene mrlje po tijelu. No ove vrste se značajno morfološki razlikuju od smrdljivog martina i njemu sličnih vrsta. U slučaju pojave u kućama njihovo suzbijanje treba povjeriti DDDD službi”, govori Bažok.
Profesorica objašnjava i kako stjenice u kuće i stanove ulaze u potrazi za zaklonom prije zime pa njihova češća pojava u kućama u ovo vrijeme znači da su izašle s mjesta prezimljenja i traže način da se nastave razvijati, odnosno pogodan izvor hrane. U tim uvjetima one, govori naša sugovornica, nemaju tendenciju zadržavanja u kućama kao što je to slučaj u jesen kada u kuće i stanove ulaze da bi našlje pogodno mjesto za prezimljenje.
Kako ih se riješiti?
Iako uglavnom nisu opasne, nisu baš ni oku ugodne, a zasigurno nije bez razloga nastao ni izraz “dosadan kao stjenica”. Kako se boriti protiv ovih malih napasnika koji vam opsjedaju stan?
“Teško je reći što je najbolje za borbu protiv njih, no treba ih svakako sakupljati i uništavati mehanički, pri čemu treba paziti da se kod sakupljanja ne osjete ugroženima jer će početi ispuštati neugodan miris”, upozorava profesorica Bažok dodajući da stjenice nemaju baš puno prirodnih neprijatelja pa ih se onda i rijetko koristi za biološko suzbijanje.
“Ipak ima pokušaja biološkog suzbijanja nove invazivne vrste stjenica, Halyomorpha halys koja se suzbija ispuštanjem azijske samurajske osice (Trissolcus japonicus) koja parazitira jaja stjenice. Prema nekim podacima, rezultati su obećavajući. Repelentno djelovanje na stjenice prema nekim autorima ima mješavina začina kojom se prska sobno bilje ili povrće. Kako god, teško je pronaći neki pouzdani podatak o tome koliko kojih biljaka treba, u koju količinu vode se dodaju i slično pa su recepture nepouzdane”, kaže profesorica Bažok za N1.
Ovo je Dora, prvi terapijski pas u jednoj hrvatskoj bolnici. Radit će s malim pacijentima u Splitu
