Očekuje se da bi u drugoj polovici travnja Ukrajina mogla početi svoju dugoočekivanu i pripremanu kontraofenzivu. Stigli su im prvi britanski tenkovi Challenger i njemački Leopardi 2, a ukrajinski su tenkisti prošli ubrzani tečaj “vožnje”.
Prema izvorima američkog Wall Street Journala, “ukrajinska kontraofenziva odredit će daljnji tijek rata te utjecati na moguće mirovne pregovore. Doduše, još se nitko ne usudi prognozirati na kojem će dijelu bojišta, koje se proteže na više od tisuću kilometra, ukrajinska vojska krenuti u protunapad jer, kako kaže John Spencer, vojni analitičar Madison Policy Foruma, a prenosi ukrajinski portal Ukrinform, “tražit će se najslabije točke ruske obrane” na cijeloj dužini bojišta, piše Jutarnji list.
Naime, ruska ofenziva, koja je prema Putinovoj zamisli trebala do početka travnja završiti osvajanjem cijelog područja Donbasa, pretrpjela je neuspjeh, pa i krah, jer Rusi nisu uspjeli zauzeti niti grad Bahmut (Artjomovsk, kako ga zovu u Rusiji), premda se borbe za njega vode još od srpnja 2022. godine, niti su ostvarili bilo kakav veći “teritorijalni” uspjeh, a u tim borbama su, prema obavještajnim podacima, gubili od pet do sedam puta više vojnika u prosjeku dnevno nego ukrajinska strana.
Kontraudar
Ukrajinci imaju “dva pravca”, piše kijevska Evropjskaja pravda, na kojima se može očekivati kontraudar – istočni, oko Harkiva i prema Donjecku te južni, od Zaporižja na Melitopolj i dalje na Berdjanska luku na Azovskom moru.
Prema Phillipsu O‘Brienu, profesoru sa škotskog Sveučilišta St Andrews, Ukrajincima je važan upravo taj južni pravac. Naime, time bi prekinuli “kopnenu vezu” Rusije s Krimom te ponovno izbili na Azovsko more koje trenutačno u potpunosti kontrolira ruska vojska, a time bi Ukrajina stvorila pretpostavke za moguću operaciju oslobađanja Krima, što je u cijeloj ovoj situaciji najdelikatnija stvar.
S obzirom na to da Rusija smatra Krim svojim teritorijem (anektirali su taj poluotok još 2014. godine) i napad bi se tretirao kao “ugrožavanje Rusije”, pa je i Dmitrij Medvedev rekao da niti uporaba nuklearnog oružja u tom slučaju ne bi bila isključena. To, naravno, može biti u domeni prijetnji i upozorenja, ali čak i neki ruski analitičari smatraju da Putin ni pod kojim uvjetima neće “dati” Krim, čak bi se prije odrekao i Donjecka.
Moćne utvrde
No, upravo na tom području Rusija, od napuštanja Hersona sredinom prošle godine, gradi moćne utvrde i barijere, neku vrstu “Maginot linije”, kojom bi spriječili tu ukrajinsku nakanu, jer i Rusi očekuju glavni napad baš na tom pravcu. No, kako piše WSJ, uspjeh ukrajinske kontraofenzive ovisit će u prvom redu od sposobnosti koordinacije različitih rodova vojske koji će biti uključeni – artiljerija, tenkovi i pješadija, jer se, kao i dosad u ratu, ne očekuju “zračni dvoboji”. Neki analitičari smatraju da je zavjetna meta Ukrajine luka Berdjansk, čijim bi oslobađanjem rat bio na prijelomnici.
No, Rusi svojim najavama o razmještanju nuklearnog strateškog naoružanja u Bjelorusiji te ponovnim nagađanjima o mogućem uključenju bjeloruske vojske ili pak napada na zapadnu Ukrajini i Kijev iz tog pravca žele spriječiti i “otupiti” te ukrajinske ambicije. Inače, već odavno dio ratnohuškačke javnosti i generala zagovara ruski napad na zapadnu Ukrajinu, kako bi se presjekli pravci dotoka zapadne vojne i druge pomoći koji stižu uglavnom preko Poljske i Slovačke. Putin stoga namjerava, u sljedećih par mjeseci, mobilizirati još oko 300 do 400 tisuća vojnika, ali, kako piše neovisni portal Meduza, uz određeni dozu opreza, da mu to ne bi izazvalo moguće nezadovoljstvo, pa i prosvjede u zemlji. Doduše, mnogi ruski analitičari smatraju da se rusko društvo polako, ali sigurno priprema i na to da će rat trajati dugo te da “nauče živjeti s tim”. To je jedna od trenutačnih važnih “strategija” Kremlja.
Previranja u Rusiji
Istodobno, nastavljaju se previranja unutar ruske vojske pa je Vladimir Putin, samo sedam mjeseci nakon imenovanja na dužnosti zapovjednika Istočnog vojnog okruga, smijenio generala Rustama Muradova, “heroja” rata u Siriji i kratkotrajnog zapovjednika ruskih mirovnih snaga u Nagornom Karabahu. On je imao velike gubitke kod grada Vuhledara (u samo tri dana izgubio je 103 jedinice teške ratne opreme, među kojim i 36 tenkova), a čak su ga i neki ruski mediji nazivali “krvavim idiotom” zbog enormnih gubitaka vojske i tehnike, a vratio je poziciju nedavno smijenjenoga generala Mihaila Teplinskog zapovjednika zračno-desantnim snagama. On se protivio da se ruski padobranci, dakle elitne snage, koriste kao “obični prašinari”, što je rađeno, pa je dosta tih specijalnih snaga desetkovano, piše Jutarnji list.
