Željko Perić, vlasnik tvrtke iz Dubrovnika, mladima poručuje da se od obrtničkih zanimanja može jako dobro zaraditi i živjeti
Lista čekanja dulja je nego za magnetsku rezonancu, nema ih, štono se kaže, ni za lijek, sustav zadužen za obrazovanje od njih je ovdje digao ruke, a posla je preko glave. Reklama im ne treba, osobito tko je na dobrome glasu kao pouzdan majstor. Ni dobra veza često ne pomaže kad prigusti pred sezonu, a treba “ušminkati” apartman. Ali nije to lak posao pa će svi radije za volan ili šank, nego na koljena. U Dubrovniku nitko više ne želi u keramičare.
– Jako je teško naći radnu snagu. Trenutačno sa mnom rade keramičari iz Trebinja, Stoca i Albanije. Domaći mladići ne žele se baviti ovim poslom, a u Dubrovniku se nemaju gdje ni školovati. Već neko vrijeme razmišljam o tome kako bi trebalo potaknuti ponovno izučavanje tih zapostavljenih obrtničkih zanimanja. Posao keramičara je kreativan i od njega se može lijepo živjeti – kaže za Dubrovački vjesnik Željko Perić, vlasnik keramičarske tvrtke Scriptus d.o.o.
Sve veće pločice, a i cijene
Iza njega je 20 godina rada u struci. Bavljenje keramičarskim poslom omogućilo mu je širenje poslovanja pa mladima poručuje da se od obrtničkih zanimanja može jako dobro zaraditi i živjeti. Ne moraju strahovati od gubitka posla, za njihovo zanimanje nema straha od izumiranja.
– Čitavu smo koronu radili bez prekida – ističe tome u prilog.
Silikoza, bolesti kralježnice i koljena, rad na otvorenome, u negrijanim prostorima zimi, nerashlađenim na ljetnim vrućinama, u prašini… Sve su to profesionalne boljke u ovom zanimanju.
– Istina, stalno ste pogrbljeni, radi se na koljenima, u svim vremenskim uvjetima, vrućine, hladnoće, vjetra. Ali svaki posao ima prednosti i mana. Tko je discipliniran i vodi računa o svom zdravlju, dugo može raditi ovaj posao – kaže sugovornik Dubrovačkog vjesnika. Mijenjaju se i trendovi. U modi su sve veće pločice.
– Moram se pohvaliti, mislim da sam bio prvi u Hrvatskoj koji je postavljao pločice dimenzija od čak tri metra puta metar i pol. To se ne može često vidjeti. Radilo se uređenju vile za koju je vlasnik kupio te pločice upravo kad su izašle na sajmu prvi put – kaže Perić.
O cijeni nećemo, govori, ali takve ploče i njihovo postavljanje je skupocjeno. Potrebna su četiri čovjeka samo da unesu pločicu i pritom mole Boga da ju ne oštete. No to se ne susreće često. Kad su u pitanju uobičajeni poslovi i prosječne cijene, postavljanje pločica danas se plaća 20 do 25 eura po četvornom metru. Cijene materijala i ostali troškovi su im u posljednjih godinu porasli za 20 do 30 posto, a s obzirom na kretanja na tržištu, može se očekivati i dodatno poskupljenje.
– Dubrovčani su zahtjevni klijenti. Ovdje ne može proći svaštarenje – komentira Željko.
Najveći je pritisak uoči turističke sezone. Upravo u ovo doba godine keramičari se ne mogu obraniti od poziva vlasnika obiteljskog smještaja na dubrovačkom području kojima treba osvježiti kupaonicu, kuhinju, terasu ili bazen. Koje je prvo pitanje koje postave: cijena?
Dođi, jučer!
– Vrijeme! Nekad ih cijena uopće ne zanima, važno je samo da sve bude spremno do sezone. Ljudi znaju pogriješiti pa uzmu neprovjerene izvođače – kaže sugovornik Dubrovačkog vjesnika. U poslu je još uvijek mnogo rada na crno. Keramičar se svega nagleda. Ljudi ih zovu kad treba popraviti amaterski rad vlasnika koji misli da uz pomoć YouTube tutorijala može biti sam svoj majstor. Nađu video na kojem sve izgleda idealno, čak im dobro i krene, dok ne dođu do rubova. Fugiranje je najčešća slobodna disciplina u sportu zvanom ‘Uradi sam‘, pa fuga bude od jednog do deset milimetara širine. Ni profesionalcima nije uvijek jednostavno izaći u kraj s pločicama koje su s razlogom bile ispod cijene. U istom pakiranju znaju biti pločice različite debljine.
– Da mi sad treba postaviti neke pločice – pitam – kad bih došla na red? Iza ljeta, kaže sugovornik. Ništa prije!
Što je potrebno mladoj osobi koja u njegovoj priči vidi motiv za bavljenje keramičarskim poslom?
– Kapital za opremu najlakši je dio pokretanja posla. Najveći je problem što nemaju gdje steći znanje. Majstora od kojih bi učili je sve manje, a nažalost, nema škole koja bi ih pripremila za rad – kaže.
Posljednje generacije keramičara iz Obrtničke škole izašle su prije više od 15 godina. Školski e-Rudnik, mrežna baza podataka Ministarstva znanosti i obrazovanja, daje razloga za optimizam, ali u drugim županijama. Nisu to velike brojke učenika, ali je trend u posljednje četiri školske godine pozitivan u devet županija koje još uvijek imaju škole s ovim programom. U posljednjih deset godina, u Istarskoj županiji broj učenika upisanih u smjer keramičar-oblagač porastao je za 380 posto, u Zadarskoj 150 posto, a u Splitsko-dalmatinskoj 52,38 posto.
– Ne vjerujem da ima itko iz Dubrovnika ispod 30 godina, a da se bavi ovim poslom. Zapravo, i to su ljudi koji su uglavnom došli ovdje za poslom, a rođenih Dubrovčana dugo već nema. Svi će radije voziti za Uber ili raditi nešto sezonski oko apartmana, nego cjelogodišnji posao. Moj prijatelj je došao raditi kod mene i nakon sedam, osam mjeseci se zahvalio i pošao voziti za Uber. Novac mu nije bio osnovni motiv, važniji su mu bili radni uvjeti. Treba imati na umu da su sve to možda lagodniji poslovi, ali traju nekoliko mjeseci. A što s ostatkom godine? Keramičar ima posla cijelu godinu – zaključuje Perić, prenosi Jutarnji List.
