‘Otac mi je bio Mato Blažević, a majka Katarina. Svetica jedna,a umrla je mlada i nije doživjela moje najveće uspjehe. U amanet mi je ostavila brigu o starijim sestrama, toliko je vjerovala u mene. Nisam je razočarao. Mato je volio popiti, ali bio je dobar čovjek’, napisao je Ćiro u biografiji
“Miroslav Ćiro Blažević rođen je u Travniku 10. veljače 1935. navode na sveprisutnoj internetskoj enciklopediji. To lijepo zvuči, priznajem, ali problem je taj što: niti sam rođen u Travniku, niti sam rođen tog dana”, naveo je trener svih trenera na svojoj službenoj stranici u recima u kojima je pisao o svome životu onako kako je samo on to znao.
“Mom ocu Mati, nije se, naime, previše žurilo da ode prijaviti moje rođenje. Otišao je tek idući dan i tako je 10. veljače postao službeni datum po kojemu se mnogi ravnaju iako ja znam da je to zapravo bio deveti”, pisao je Ćiro pa objasnio da njegovo mjesto rođenja nije Travnik već tri kilometra udaljeni Dolac na Lašvi.
“Ali to je takav podatak da ga ni oni originalni francuski enciklopedisti s kraja 18.st. ne bi dokučili, a kamoli ovi internetski.”
“Život je jedna je*ena akrobacija… a ovo u nastavku je moja legitimacija”
“U Docu na Lašvi rođen sam kao osmo, najmlađe dijete u obitelji. Otac mi je bio Blažević, a majka Katarina”, napisao je pa dodao da je njegova majka bila svetica, a “Mato je volio popiti, ali bio je dobar čovjek”.
Dotaknuo se Ćiro i načina na koji je dobio nadimak, a onda nastavio “djetinjstvo su mi obilježili glad, rad, stigma nacionalističke obitelji i neimaština, a u ratu mi ginu i dva starija brata koje moja majka nikada nije preboljela.”
S 15 godina debitirao je za momčad Bratstva iz Travnika. Prema propisima je morao biti punoljetan, ali ni to, izgleda, nije bio problem. “U klubu su krivotvorili moj rodni list i igračku legitimaciju da ispadnem stariji. To je posebno smiješno jer ću kasnije u životu, a pogotovo u onom trenerskom dijelu, nastojati da ispadnem mlađi.”
S Dinamom je 1954., piše, na poziv Otta Hoffmana otišao na 47-dnevnu turneju Mediteranom. Dnevnica mu je iznosila tri dolara po danu i od nje kupuje prve cipele, sako i kofere, “a tamo pronalazim i sve što je potrebno za moju sestru Jozefinu da si sašije vjenčanicu za predstojeću svadbu.”
Radio je i kao metalostrugar u Elektri gdje je doživio strujni udar, a “samo munjevitom reakcijom električara koji je razbio osigurače ostajem živ”. I to, pisao je Ćiro, nije bio jedini put kada je za dlaku izbjegao smrt. Pozlilo mu je dok je bio igrač Rijeke i doživio je izljev krvi u želudac, a drugi put nakon utakmice s Budućnosti i Dinamovog osvajanja prvenstva 1982. godine. “Navijači su utrčali u teren i jedan od njih povukao je moj bijeli šal na lijevo, drugi na desno, a vaš Ćiro ostao je u sredini bez kisika. Da ih netko od mojih sinova nije tada razdvojio, ova moja biografija bi već na ovom mjestu bila okončana.”
Vojni rok počeo je služiti 1955. godine u Čačku i ondje, kako piše “odgulio 24 mjeseca, umjesto predviđenih 18. Možete zamisliti koliko sam bio sretan zbog toga”.
Kao početak kraja svoje igračke karijere navodi 1959. godinu kada je, kao igrač Sarajeva, na treningu B reprezentacije doživio tešku ozljedu križnih ligamenata. Godinu dana kasnije odlazi u Rijeku i postaje igrač Kantride gdje je 1961. godine oženio Zdenku “moju Nenu s kojom ću preko 60 godina ostati u braku.”
Na poziv bivšeg suigrača Leva Mantule 1963. godine odlazi u Švicarsku gdje je potpisao ugovor sa Sionom. Istovremeno je radio kao metlar u školi, vozač šlepera, prevozio je mlijeko, radio na proizvodnoj traci u tvornici satova “i sve ono drugo što jedan pošteni ekonomski emigrant mora raditi kako bi preživio”…
Tri godine kasnije, 1963. naziva krajem svoje igračke karijere, piše Danas.hr.
