Zalepugin je bio sjajan voditelji, ali i radiestezist i izumitelj: ‘Američki stručnjaci su bili u čudu…‘

Screenshot facebook

‘Moje tijelo je instrument koji detektira zračenje, znaju mi se, primjerice, noge trzati kada dođem na mjesto negativnog utjecaja‘

U subotu ujutro stigla je tužna vijest da nas je u 92. godini zauvijek napustio poznati TV urednik, voditelj i novinar Saša Zalepugin.

No osim što je bio poznato televizijsko lice, tek malobrojni znaju i da se posve ozbiljno bavio radiestezijom i bio izumitelj.

U intervjuu koji je prije desetak godina dao Jutarnjem listu, progovorio je i o toj svojoj strasti, piše Jutarnji.hr.

Tekst Iz Jutarnji.hr.” rel=”noopener” target=”_blank”>Jutarnjeg Lista prenosimo u cijelosti:

Saša Zalepugin (82) legendarni TV urednik, voditelj i novinar, koji je u mirovini skoro već dvadeset godina, nedavno je postao izumitelj. Trideset godina intenzivnog bavljenja radiestezijom na što su ga potaknule osobne zdravstvene poteškoće – još kao vrlo mlad patio je od bolovao u leđima – urodile su time da je Saša Zalepugin nedavno došao do otkrića blokatora štetnog zračenja, koji je kreiran tako da ga se doslovce može postaviti bilo gdje, u mobitel, ispod kreveta, ali i na veće površine koje se želi zaštiti.

Nakon tisuće eksperimenata, Saša Zalepugin izumio je predmet od celuloze, koji izgleda kao podmetač za kavu, a neutralizira negativna zračenja od podzemnih voda, dalekovoda i trafo stanica, pa do onih koja imaju mobilni i drugi aparati. Dok razgovaramo na terasi kavane hotela Palace, popularni voditelj spremno demonstrira kako izum funkcionira: pokazuje blokator veličine oveće čip kartice, uzima mesingani visak, na stolu su mobiteli i snimači. Kada je blokator na aparatu, visak posve miruje.

– Ja sam radiestezist, imam prirodnu sposobnost da detektiram negativna zračenja koja mi smetaju, zbog čega sam često po hotelima, umjesto na krevetu, spavao na podu. Moje tijelo instrument je koji detektira zračenje, znaju mi se, primjerice, noge trzati kada dođem na mjesto negativnog utjecaja, a viskom se služim kao kazaljkom koja pokazuje stanje. Zahvaljujući radiestezijskoj sposobnosti, koja mi omogućuje da osluškujem svoje tijelo, nikad u životu nisam bio bolestan: i pio sam i pušio, ali sam uvijek znao gdje su granice – kaže Saša Zalepugin.

Radiestezist… kakve se promjene pri sudaru sa zračenjima događaju u tijelu te osobe, mogu li se one evidentirati?

– Jednom prilikom bolnicu u Vinogradskoj posjetila je grupa američkih stručnjaka koji su pokazivali savršene instrumente za ispitivanje mozga. Snimali su me dok sam pokazivao gdje su zračenja. U trenutku kad sam ušao u zonu nepovoljnog zračenja instrumenti su pokazali crvenu fleku na mozgu – govori Zalepugin.

Očekivano, službena znanost opire se njegovu otkriću blokatora zračenja.

– Kad me znanstvenici pitaju gdje su mi dokazi za izum, ja im uzvratim protupitanjem imaju li oni instrument koji pokazuje što je štetno zračenje, a što nije – kaže Saša Zalepugin. Dokaza za njegov izum, kakve službena znanost traži, nema, međutim pozitivnih iskustava onih koji su blokator koristili ima na pretek. Jedan je inženjer, priča Saša Zalepugin, njegov izum prvo kupio za stan, a onda ga postavio u svoj pčelinjak. U roku od tri mjeseca dobio je 40 posto više meda. Veterinarski institut, koji je među rijetkim institucijama, prihvatio izum, također bilježi sjajne rezultate blokatora kod uzgoja domaćih životinja.

Sa Sašom Zalepuginom u projekt oko blokatora zračenja uključen je i dr. Krunoslav Jelaković koji pregovara o njegovom izvozu u Englesku, Kinu…

Saša Zalepugin danas je posve zaokupljen svojim izumom, novinarstvom i televizijom se više ne bavi ni honorarno iako je od odlaska u penziju pa sve donedavno sudjelovao u nekim TV projektima: pomagao je u uspostavljanju Ri kanala, bio je savjetnik slovenske televizije, na OBN-u s Oliverom Mlakarom i pokojnim Mićom Orlovićem radio je “Nedjeljno popodne”.

Kako bi reagirao da mu je netko dok je bio voditelj kultne emisije Televizije Zagreb “Nedjeljno popodne”, rekao da će u penziji postati izumitelj?

– Rekao bih mu da je lud – iz topa odgovara gospodin Zalepugin kojemu radiestezija zapravo nije tek drugo područje interesa koje ga je u životu i karijeri zaokupilo.

Ljudi Sašu Zalepugina najradije pamte kao TV lice i posve su zaboravili njegove doprinose kulturnome životu Zagreba ranih 60-ih. Kao student Saša Zalepugin bio je glumac, igrao je u studentskom kazalištu gdje su tada režirali mladi Božidar Violić i Georgij Paro. Prije no što je 1966. došao na televiziju, vodio je Centar za kulturu “Moša Pijade” gdje je 20 tisuća pripadnika radničke klase animirao da postanu konzumenti kulture. Nakon toga Veco Holjevac ponudio mu je mjesto direktora ansambla Lado s kojim je u tri godine obišao Južnu Ameriku, Francusku i SSSR.

– U to vrijeme bio sam i član Savjeta za kulturu. Na jednom sastanku oštro sam napao televiziju koja je u to vrijeme davala program od osam navečer pa do iza 22 sata. Upozorio sam drugove da program u tim terminima ne može pratiti radnička klasa koja rano liježe da bi se u četiri ustala za odlazak na posao. Zora Korać nakon toga je otišla do direktora Ive Bojanića i rekla mu da postoji jedan čovjek koji zna razmišljati o televiziji – sjeća se Saša Zalepugin koji je na televiziji prvo radio emisiju “Kulturna panorama”, a ubrzo nakon toga postao urednik prvo kulturnog, a zatim zabavnog programa.

– Učio sam od Angela Miladinova i Antona Martija, oni su mi bili i mentori i uzori jer nisam htio šablonski raditi, htio sam biti kreativac. Ubrzo su mi dosadili rukovodeći položaji i tražio sam da mi dodjele emisiju. Dali su mi “Nedjeljno popodne”, računajući da je to najdosadniji termin, u njemu su dotad bile konjske trke i boks. Rugali su mi se da sam lud što radim emisiju koja traje četiri sata, a ona je na kraju postala jedna od najpopularnijih u povijesti televizije. Prazne ulice su bile kad bi se emitiralo “Nedjeljno popodne” u kojem sam za voditelje izabrao Božu Sušeca, Željku Fattorini i pokojnog Vladimira Levaka. Sušec je tada tek počinjao raditi na televiziji, Željka je došla u emisiju iz administracije, a Levak je došao s radija. Moj pristup prema njima razlikovao se od pristupa drugih urednika, nikad im u životu nisam napisao tekst koji bi oni kao papagaji ponovili. U “Nedjeljnome popodnevu” voditelji su po prvi puta postali neka vrst novinara – priča Saša Zalepugin koji je bio i spretan lovac na ekskluzivne intervjue sa svjetski poznatim ljudima.

Zajedno s Angelom Miladinovom 70-ih je otišao u SAD da napravi emisiju o tome kako Amerika bira predsjednika. Intervjuirali su Huberta Humphreyja i Richarda Nixona, a američku predsjedničku kampanju Zalepugin je iskoristio da na trik dobije intervju s Frankom Sinatrom. U emisiju u studiju CBS-a, u kojoj je javno obećao da će postane li predsjednik prekinuti rat u Vijetnamu, Humphrey je bio pozvao i Franka Sinatru. Kako je Humphreyju pitanje o ratu u Vijetnamu na ranijem intervjuu bio postavio Saša Zalepugin, a Humphrey mu je tada obećao da će na to pitanje odgovor dati vrlo skoro, političar se pri izlasku iz studija obratio našem voditelju da ga podsjeti da je ispunio obećano. Iza njega je u tome trenutku bio Frank Sinatra. Zalepugin je iskoristio priliku da ga zaskoči i dobio je intervju. Nešto kasnije radio je emisiju “Kuda ide Engleska”. U hotelu, na večeri dodjele engleskog Oscara, nabasao je na Rogera Moorea. Došao je do njegovog stola i mrtvo hladno ga zamolio za intervju i glumac je pristao. Moore je, dok su radili intervju, primijetio da Zalepugin sliči na njega, čak mu je sugerirao da bi ga mogao zamijeniti na filmskome setu koji put. Urednik “Nedjeljnog popodneva” intervjuirao je i Sofiju Loren kad je došla u posjet Titu; uz pomoć Veljka Bulajića, zaskočio ju je na aerodromu.

Godine 1978. tadašnji generalni direktor televizije Veljko Knežević iznenada je smijenio Sašu Zalepugina.

– Razlog je bila politika, nisam htio da mi se miješa u emisiju. Došao mi je jedan umirovljeni general JNA da mi kaže da u emisiji kvarim omladinu rockom te da zašto on ne bi meni došao u emisiju da mi govori o putevima 17. divizije. Napomenuo sam mu da televizija ima drugu emisiju koja njeguje tradiciju NOB-a”. Drug mi se zatim požalio da tu emisiju nitko ne gleda, na što sam mu ja rekao: “Znate zašto tu emisiju nitko ne gleda, a moju gleda? Zato što kod mene toga nema”. Nakon ovog razgovora na televiziji su mi, u vrijeme kad sam bio najpopularniji voditelj u bivšoj Jugoslaviji, rekli da misle da sam umoran. Emisija je ponovo krenula tek 1982., ali nisam smio ponoviti ime, već sam emisiju nazvao “Sastanak bez dnevnog reda” – govori voditelj koji je kasnije uređivao Program plus, poznat po tome što se u njemu prikazivala serija “Halo, halo”, Monty Python, Benny Hill….

Sedamdesetih Saši Zalepuginu prigovarali su da je prozapadno orijentiran, a 1990. smijenjen je pod izlikom da je Jugoslaven. U to vrijeme brojanja krvnih zrnaca nekima je, između ostaloga, zasmetalo i Zalepuginovo podrijetlo. Njegov otac bio je Rus, a majka Srpkinja, a rođen je i djetinjstvo je proveo u Sarajevu.

– U to vrijeme nisam imao kome objasniti zašto je moj otac uopće došao u Kraljevinu Jugoslaviju. On je, naime, bio ruski emigrant, protivnik komunizma. Inženjer, koji je na poziv tadašnje jugoslavenske Vlade, došao održavati željezničke pruge na čitavom području Bosne. Kasnije, 1947. Staljin je tražio od Tita da mu isporuči sve nekadašnje ruske emigrante, a mog je oca, na sreću, spasilo to što je jednog, utjecajnog člana Partije, za rata spasio od Gestapa. Dobio je dokumente da nije Rus nego Jugoslaven, no hitno smo se morali preseliti u Pulu gdje se otac zaposlio kao inženjer u brodogradilištu – sjeća se Zalepugin.

Rani dani u prijeratnom Sarajevu dosta su kulturološki determinirali Sašu Zalepugina. Njegova obitelj imala je prijatelje među sucima, advokatima, doktorima, kretali su se u elitnim krugovima. U njihovoj kući u Sarajevu slušala se glazba preko radija koji je tada bio nezamislivi luksuz. Dolaskom u Pulu, obitelj Zalepugin susreće drugačiji svijet, prazan grad koji je napustilo 20 tisuća Talijana, u kojem nije bilo hrvatske gimnazije koju je Saša Zalepugin morao završiti u Pazinu. Kasnije je u Zagrebu upisao i diplomirao slavistiku. Procijenivši da je to grad s njemu najkompatibilnijim mentalitetom, odlučio je da u Zagrebu i ostane,

Godine 1959. oženio je glumicu Ljubicu Jović.

-Taj brak brzo je završio, srećom bez posljedica. Moju drugu suprugu Gabrijelu upoznao sam u Ladu, s njom imam dva sina, stariji Saša ima 42, a mlađi Ivan 36 godina. Saša je danas gitarist u Plavom orkestru, a mlađi sin je biznismen, ima firmu koja uvozi i distribuira minerale i lijekove. Imam i dva unuka – govori Saša Zalepugin koji se od druge supruge rastao kad je mlađem sinu bilo 18 godina.

Svoju treću suprugu, Tihanu Harapin Zalepugin, vlasnicu poznate modne agencije, poznaje još od 1980. kada je bila mlada manekenka, no tek su 1988. shvatili da su jedno za drugo. Otkad su se vjenčali 1992., žive u stanu u Držićevoj koji su zajedno kupili.

U svome domu od stotinjak kvadrata Saša Zalepugin ima 3000 kanala, dvije satelitske antene, a, naravno, prati i televiziju na kojoj je sâm nekad radio.

– Moram priznati da danas na HRT-u ima nekoliko emisija koje su po kvaliteti iznad onoga što smo mi nekada radili, to su Stankovićeva Nedjeljom u 2, Damin gambit Elizabete Gojan, nekadašnja emisija Mirjane Rakić Reporteri, kao i emisija Press klub koja me jako ugodno iznenadila – hvali Zalepugin kolege koji danas ni blizu ne uživaju popularnost kakvu je on sam nekada imao. Saša Zalepugin, naime, nije bio samo veoma uspješan i cijenjen voditelj, već i muškarac kojeg su zbog njegova šarma i popularnosti progonile horde žena.

– Popularnost je ponekad bila neizdrživa, stizala su pisma i kući i na televiziju, neka od njih nisam htio ni otvarati. Žene su zvale na telefon, morao sam mijenjati brojeve. Na telefon bi mi govorile “možemo li se vidjeti, htjela bih vas nešto pitati”, u pismima pisale da im se jako sviđam i da sam baš ono što su cijeli život željele. Nisam nikad htio prihvatiti tu igru i zloupotrijebiti je. Nisam bio gladan slave i popularnosti, distancirao sam se od obožavatelja, uvijek izbjegavao one koji bi mi sa susjednih stolova slali piće – kaže Zalepugin kojemu i danas starije gospođe, koje se njegova lica rado sjećaju iz mladosti, prilaze na cesti. Neki dan jedna ga je gospođa zaustavila na ulici i u suzama mu rekla da je njegovo lice podsjeća na njezinu mladost.

– Lijepo je znati da si nekome unio životnu radost preko televizije. Da si ljudima dao prozor u svijet, u vremenu u kojem nisu imali novaca da ga sami obiđu – kaže Saša Zalepugin. Tajna uspjeha njegova “Nedjeljnog popodneva” bila je i u tome što se nikad nije dao podmititi. Nudili su mu neki pjevači i više stotina maraka da uđu u emisiju. Govorio im je da ni milijun ne bi uzeo u ime toga da sruši kvalitetu svoje emisije, piše Jutarnji.hr.

Umro je Saša Zalepugin

Share This Article