Zoran Simović, proslavljeni vratar Hajduka i nekadašnje reprezentacije u napadu iskrenosti objavio je kako su to Napredak i Hajduk u svoje doba, prije četrdeset i više godina dvaput odigrali neodlučeno, a – kaže Simović – namjestili su utakmicu.
Gostovao je Simović u emisiji Mojih Top 11 koju vodi i uređuje novinar iz Srbije Nebojša Petrović u kojoj objavljuje razgovore s mnogim veličinama nogometa iz ondašnje države.
Kaže Simoviću, bila je jedna sumnjiva utakmica, neobičan remi Napretka i Hajduka, 2:2 u Kruševcu… Pa da nisu čista posla, je li bilo namješteno, pita novinar.
A Simović odgovara:
– Jeste. Mora da se uvijek istina sazna… Vodili smo 2:0… Ali, kažem momci, ako moramo, ipak je to Hajduk. Kako kažu, tako da bude! Godinu ranije ostali smo 1:1, ide Šurjak sam prema golu i stane… I onda postaješ dužnik… A kad dođemo u Split oni nas napune kol‘ko ‘oćeš, ne pita te ništa, kakav dogovor… – smije se Simović.
Da podsjetimo, radi se o proljeću 1980., ostalo je 2:2, Hajduk s tim bodom na kraju je bio tek peti i nije ušao u Europu, a Napredak jest, Hajduk se nešto preračunao u finišu… Ali je recimo na toj utakmici u Kruševcu, pod Bagdalom, Simović obranio penal Primorcu, kako to nije pustio?
No, svejedno, nećemo proturječit Simoviću, on zna što se događalo, otkrio je sad ono što se sumnjalo tada, ali se nije provodila istraga.
Treba reći da su Hajduk i Napredak bili u sjajnim odnosima, Hajduk je dobavio iz Kruševca rečenog Simovića i Dušana Pešića baš tog ljeta 1980., i to ispred nosa Partizanu koji im je – kako se pisalo – obećavao brda i doline, a Simović je rekao:
Riječ je riječ – i došao je u Hajduk kako je obećao.
Hajduk je u suprotnom pravcu na kaljenje u Kruševac poslao Davora Čopa i Roberta Jurička, tada izuzetno darovite mladiće koji nisu redovito igrali…
Simović je u emisiji rekao kako je proveo četiri nezaboravne i uspješne godine u Hajduku, osvojio kup i plasirao se u polufinale Kupa UEFA, a najdraži od svih suigrača su mu Blaž Slišković i Zlatko Vujović.
Pričao je i o tadašnjem Hajduku prve polovice osamdesetih, dvojica suigrača su mu posebno draga:
– Jedan je Baka Slišković. Ljudi moji, kakav je to igrač bio. Da je volio da trenira, bio bi Maradona. Ali on dođe kod mene i Pešića u sobu i kaže ’kume, danas mi se ne ide na trening, šta da slažem?’ Sutradan izađe na utakmicu i najbolji je na terenu. U Mostaru su ga voljeli kao boga. Parkira kola u centru grada, ostavi ključeve u vratima i cijeli Mostar vozi njegov auto tokom noći. Mi ga pitamo ’Baka, da li si normalan’. Kaže ’neka ih, neka voze, slupati ga neće sigurno’“.
Drugi je Zlatko Vujović, Simović priča:
– Taj sada da se spremi, nema ekipe na svijetu u kojoj ne bi mogao da igra. Pakao od napadača. Mi u karanteni u Beogradu (protiv Crvene zvezde se igralo, op. a.) on tu večer s bratom Zoranom izlazi iz vojske. Sutradan obojica u startnoj postavi, Zoran je čak i golove dao. Oni su pola sata prije cijele ekipe izlazili na zagrijavanje. Imali su onog karatistu Cikatića koji je brinuo o njihovoj formi i radili su kao manijaci. Zlatko kad sjedne na stolicu, zadnja loža mu visi do poda. Imali smo akciju koju nitko nije mogao da zaustavi: Zlatko uhvati beka za dres, odgurne ga, a ja mu degažiram u prazan prostor. Tuce golova smo dali na tu istu foru – ispričao je Simović, piše slobodnadalmacija.hr.
