Politička svlačionica: Umjetnost u službi politike

Foto: Dijana Iva Sesartić

Autor: Dijana Iva Sesartić

Kiparska kompozicija izložena u obliku dokumentacije na Salonu odbijenih u Atelijeru Žitnjak, Naziv djela: POLITIČKA SVLAČIONICA Tehnika: metalna konstrukcija, rastezljiva, prozirna folija, pijesak

Šire o konceptu kiparske kompozicije POLITIČKA SVLAČIONICA / umjetnost u službi politike

U mom umjetničkom, kiparskom stvaralaštvu oduvijek su upravo moćnici iz političkog svijeta stvarali svaku odluku koja je trebala doći kao rezultat volje kiparske struke vezane za odluke o realizacije spomeničkih, kiparskih djela, jednako kao i mogućih izložbi unutar institucija u kulturi Republike Hrvatske (muzeja,galerija).

Ne želim niti nabrajati količinu ili važnost kiparskih natječaja u kojim sam sudjelovala, a koji su se krojili /od propozicija do rezultata/ jedino i isključivo po političkoj moći onih koji su bili u službi trenutno vladajuće politike. Taj uvijek gorak pred(F)okus magle i zamagljenih sadržaja kao i ljudi dugo sam imala u ideji tek znane nam povijesno – političke misli o guskama i ljudima.

Ideja političke svlačionice došla je u zrelijim godinama i zapravo je zbir svih pitanja i nedoumica koje sam sakupljala u mojim dnevnicima i sjećanjima unutar 25 godina mog kiparskog stvaralaštva.

Kompozicija je jednostavna, na prvi pogled idilična, opuštajuća i skoro romantična. Baš kako izgleda zalet jednog zanesenog umjetnika sa završene akademije u svijet umjetnosti .

Pijesak koji ocrtava tragove, ako pratimo prave, barem ćemo znati je li subjekt skrenu lijevo ili desno, u stvarnom svijetu umjetnosti to uopće nema nikakvu važnost, no ona se u centrima moći jako prati.

Prostor u koji ulazimo pozvani željom da iz njega izađemo sasvim drugačiji barem izvana ako ne iznutra, iako su moguće varke jednog i drugog, kako promatraču tako i samom akteru.

Radnje unutra nemaju nikakvih dodirnih točaka s vanjskim svijetom, u naravi zato i postoji taj prostor za skrivanje od pogleda. Ali ovdje taj pogled, kako onaj iznutra, tako i onaj izvana, nudi siluete nikako prepoznatljive i sasvim nebitne i bezimene. Jesmo li poznavali uopće onog tko je unutra ušao, kao u političku pozornicu, umjetnički projekt ili je postao neprepoznatljiv i izgubljen tek kad je iz tog prostora izašao?

Jesu li svi vani koji u prostor nisu mogli ući jer je prostor bio zauzet, nebitni naspram osobnih i intimnih preokupacija i „privatizacija“ onoga koji je unutra?

Nekoliko slojeva ljepljive folije muti nam pogled na prepoznavanje onoga koji je unutra kao i svih izvana ako smo unutra, ali ta ipak vidljiva siluetnost u kojoj čitamo pokrete i radnje budi osjećaj neugode za sve. Pitanja se nude, kako onima izvana, tako i onima unutra. Hoće li me prepoznati, shvatiti tko sam, mogu li me vidjeti doista i prepoznati moje vrijednosti? Jesu li moje radnje jasno potvrdile da sam ispravan, poželjan, upravo taj koji tu treba biti? Jesam li kao promatrač vidjevši sve te radnje, pokrete, oblike, prepoznao i odabrao pravog/obratio se pravom?

Folija je kao filter života koji nudi siluete, ali ne poput sjena, već eterično, fluidne supstance naših percepcija kroz koje možemo ponovno proći u svojim mislima ako bilo koju situaciju, sebe ili znanog nam čovjeka stavimo u taj prostor i promotrimo relacije kao i inverzije tih odnosa i događaja. Prostor nudi koncept kontemplacije i vizualizacije, ostaje skroz privatan jer se sve na kraju odvija samo u našem misaonom procesu i time doista poprima ideju svlačionice.

Kratko o konceptu

U podnaslovu teme 57.zagrebačkog salona ja čujem jeku Gotovčevih misli: „Sve što smo htjeli bila je Hrvatska, slobodna i pravedna!

Kiparska kompozicija sastoji se od simbolike forme i materijala;

Svima prepoznatljiv oblik svlačionice s plaže gdje se ljudi kupaju, bilo na moru, jezeru ili rijeci. Vode su uvijek okupljale ljude cijelog svijeta, simbolično kao i politika koja povezuje i okuplja baš sve i svakoga.

Sve što je politički nezreo i neosviješten hrvatski narod pokušao napraviti kako bi sada stvorio društvo slobode, blagostanja i pravednosti, sačuvao svoj nacionalni identitet i suverenost, propitujući, vizualno vidim u ovoj kiparskoj kompoziciji kao epitom naše političke sadašnjosti. Kroz nju se zasigurno provlači jeka nekih velikana hrvatske zrele političke svijesti, koji su nas upozoravali na maglovite horizonte.

Tragovi onih koji ulaze i siluete onih koji su vani/unutra, ne samo kroz pojavnost osoba već i političkih ideja, uz radnju presvlačenja i pokušaja prepoznavanja, stvaraju kompleksna pitanja i odgovore.

Na fotografijama mala idejna skica, u realizaciji naravna konstrukcija s plaže omotana prozirnom folijom u više slojeva.

U Solinu, 30.svibnja 2022.

Share This Article