Radijska i TV voditeljica Tatjana Jurić najbolji je dokaz da život poznatih osoba nije toliko glamurozan kao što se na prvi pogled čini. I lijepe i uspješne žene poput nje suočavaju se s odlascima dragih osoba, ljubavnim krahovima i zdravstvenim problemima, ali nisu uvijek spremne pričati o tome, piše Gloria.
Tatjana jest: smatrajući da kao javna ličnost može jače utjecati na nečiju svijest i pomoći mu, progovorila je i o majčinoj borbi s Alzheimerovom bolešću, kojoj je podlegla 2018., i o prekidu dugogodišnje veze s poduzetnikom Ivanom Zubakom, o odlasku svog najdražeg ljubimca te o dugotrajnoj boli zbog deformacije kralježničnog diska (hernija diska). Tatjana je taj problem nedavno riješila operacijom i vraća se na posao: na narodnom će nastaviti voditi emisiju “Pravi dan” (u planu su i drugi projekti), a na Novoj TV uskoro ćemo je gledati u gastro rubrici u sklopu IN magazina.
Pazite li na prehranu?
Ne posebno. S vremenom sam naučila što mi paše, a što ne. Tako moj organizam ima problem s mliječnim proizvodima pa ih već godinama ne konzumiram. Izbjegavam i umake te brašno i kruh, osim ako nije od cjelovitog zrna. Volim čiste namirnice. Daj mi dobar komad mesa ili ribe, salatu sa žitaricama ili tunom, hranjivo varivo… Zanimljivo je da danas obožavam jela na žlicu, ono što nismo voljeli kad smo bili mali.
Kako se osjećate nakon operacije kralježnice?
Sjajno! Sjedimo ovdje, a ne osjećam bolove u desnoj nozi koje sam trpjela zadnje 23 godine i to je uistinu veliko olakšanje. Uvijek se sjetim svoje bake koja je znala reći: “Tatjana, i kamenčić u cipeli je samo jedan kamenčić, a svejedno ti smeta”. Činjenica da sam se riješila tog kamenčića je sjajna. Odlučiti se na operaciju nije bilo lako, no s razvojem tehnologije metode su postale uistinu poštedne, a operacije minimalno invazivne i zato mogu reći da mi se ta odluka već sada pokazuje najbolja moguća.
Koliko vam je majčina bolest promijenila pogled na život?
Sve mi je promijenila. S maminom sam bolešću najzad sazrela. Shvatila sam koliko smo mali i ograničeni vremenom. Koliko moramo vrednovati ljude koji nam drže leđa, koliko je bitno zastati i, kako ja to volim reći, uloviti trenutak. U oproštajnom tekstu za majku pisala sam o tome koliko sam kroz naše iskustvo s Alzheimerom shvatila i mnoge druge stvari o kojima mi je govorila, no bila sam premlada da ih ranije spoznam: o položaju žene, o odricanju, o snazi i ustrajnosti. Svi smo različiti, nekoga određene okolnosti neće ni okrznuti, netko drugi će ih duboko proživjeti. Sama sam upravo ovo drugo; svoje uspjehe i poraze, svaku situaciju u kojoj se nađem proživim do krajnjih granica, usadim ih duboko u sebi i imam dojam da mnogo naučim. Najveće lekcije sam uvijek imala u međuljudskim odnosima – ljubavnim, prijateljskim, poslovnim, i to uvijek kad bi stvari postale teške. Tu se pokazuje sama narav stvari! Pa bih često znala uvijek iznova ostati začuđena koliko su ljudi duboko orijentirani na sebe i koliko nemaju empatije. To me uvijek rastuživalo. Moje baka i mama uvijek su govorile “to malo života”. I stvarno je tako. Ono što mi je mamina bolest donijela bila je na kraju vjera da se čovjek sa svime može suočiti i nositi. Hrabro do kraja.
Kako se nosite s ljubavnim gubicima, jer prije dvije godine razvrgnuli ste zaruke s Ivanom Zubakom, s kojim ste već jednom prekidali?
Razmontiram ih u potpunosti, važno mi je shvatiti i povezati i najmanji detalj zašto je došlo do čega je došlo, preuzeti odgovornost i nešto naučiti. A zatim sam mirna. Koliko god pokušavam zadržati intimu, moj mi posao donosi i to da neke stvari koje bih voljela zadržati za sebe postaju javne. Pa su tako neki pratili i to da sam obnovila vezu čiji je krajnji ishod bio isti. I u tim nekim obnavljanjima treba dati sve od sebe, jer kad znaš da si to učinio, onda više nemaš nikakvih pitanja.
Kakav vas muškarac nakon svega može privući?
Mora me vrednovati, samo to. Vrednovati kao ženu, kao prijateljicu; s mojim manama, ali i vrlinama.
Jeste li kao diplomirana politologinja razmišljali o političkom angažmanu?
Odgajana sam da kritički promišljam o sebi i svojoj okolini, da se moj glas, uz uvažavanje tuđega, ima pravo čuti. Ako stremimo modernom građanskom društvu, ne znam zašto se događalo da je netko želio ugušiti moj ili u konačnici bilo čiji glas – i u javnom izražavanju mišljenja, i u privatnim odnosima. Ne razumijem u kojem je trenutku građansko promišljanje postalo politička isključivost, ali i to su mi svojedobno željeli spočitati. Nisam pripadnik ni jedne političke ideologije i opcije, ali kad me već pitate – sada bih povela revoluciju protiv onih koji u Hrvatskoj ugnjetavaju paušalne obrtnike i uzimaju im mukotrpno zarađen novac. Umjesto da se potiče malo poduzetništvo i time jača sustav. I sama sam među njima pa ovim putem pozivam sve paušalce da mi se jave, mislim da je vrijeme da sastavimo jednu kolektivnu tužbu i ukažemo na to da ne pristajemo biti žrtve duboko trulog i nesređenog sustava. Osobito ne retroaktivno. Pravo ne poznaje retroaktivnost propisa.
Smetaju li vam pitanja o majčinstvu?
Ne, smeta mi što već nemam dvoje djece koja mi doma rade nered! Kad je majčinstvo u pitanju, to mi je ustvari još jedina neostvarena želja. Ipak, ne mislim da je ostvarivanje majčinstva ultimativni cilj. Prekrasno se živi i bez toga, ali za sebe si to ipak želim.
Što su vam donijele četrdesete?
Baš volim svoje godine. Uvijek sam se ugodno osjećala u svojoj koži, ali sada posebno. Osjećam se osnaženo i mlado, a opet dovoljno iskusno da mi nitko više ne može prodati ni jednu foru. Nema ničeg ljepšeg od žene koja sazrijeva i prihvaća se takva kakva jest.
Cijeli intervju s Tatjanom Jurić čitajte u novom broju Glorije!
