S Mihailom Gorbačovom umrla je jedna od ličnosti najzaslužnijih za današnji izgled istočne Europe. Njegov je najveći rezultat taj što je Hladni rat završio na miroljubiv način te što je omogućio stotinama milijuna ljudi na izaberu vlastite puteve u budućnost. Njegov najveći neuspjeh? Nije uspio reformirati Sovjetski savez.
O životu ruskog državnika kojeg je Zapad obožavao, a kojeg Rusi danas preziru, razgovarali su s RTL-a s povjesničarem Tvrtkom Jakovinom.
“Gorbačov je bio liberalan, ali u okviru sustava. Nikada nije imao ideju raspada Sovjetskog saveza, pa niti raspada komunističke partije kao strukture koja je komunistički savez tvorila i njime vladala. U tom smislu, on je bio reformist ali nije bio revolucionar. On je želio promjene, ali nije želio raspad saveza niti uništenje sustava kojemu je, u konačnici, bio na čelu”, objašnjava Jakovina.
Na njegove je progresivne stavove snažno utjecalo razdoblje nakon Staljinove smrti koje je obilježilo čitavu generaciju ondašnje omladine.
Predestiniran za velike promjene
“Gorbačov u zrele godine ulazi trenutku kada je čitav Sovjetski savez prvi puta prolazio kroz jednu fazu koja se u historiografiji, ili onom vremenu, nazivala ojuženje. Kada su počeli puhati topli vjetrovi, i kada je nakon Staljinove smrti, pogotovo u trenutku kada još nije bila konsolidirana vlast Hruščova, došlo do promjena koje su bile vidljive – puštanja ljudi iz Gulaga, veće umjetničke slobode i tako dalje”, kaže povjesničar.
“Zbog toga je uslijedio šok nakon 1956. godine i intervencije SSSR-a u Mađarskoj, što je bio događaj kojeg su oni dosta duboko primili, i on ga je primio u sebi kao tragičan, nepotreban, žalostan. Međutim, kao što to bilo s mnogim ambicioznim ljudima, on nije zbog toga otišao u nekakvu gerilu, nego je bio aktivan, discipliniran čovjek režima, partije”, dodaje.
Gorbačov je rođen u selu Privoljno, na jugu današnje Rusije. Počeo je napredovati u Stavropolju, najbližem većem gradu, gdje je bio na čelu okruga i od kuda se lansirala njegova politička karijera. U najuži partijski vrh u Moskvi pogurao da je njegov pokrovitelj Jurij Andropov koji se i sam u jednom trenutku našao na čelu saveza.
“Andropov je bio jedan od vjerojatno najinteligentnijih, možda i najsposobnijih, sovjetskih političara tijekom 70-tih i početkom 80-tih godina. No, i jedan od onih koji je kao šef KGB-a imao puno podataka o problemima sovjetskog društva, puno više nego što je možda sam želio mijenjati stvari. On je promovirao i doveo Gorbačova te inzistirao da pomladi politbiro komunističke partije Sovjetskog saveza. Gorbačov se u svojim 40-tim godinama doista razlikovao od ostarjelih revolucionara stare generacije koja je dominirala SSSR-om u vrijeme Brežnjeva, koja nije mogla izvući i modernizirati SSSR”, kaže Jakovina.
Reforme koje su bile doktrina u Jugoslaviji
Prema njemu, Gorbačov je bio nekako predestiniran. Bio je najmlađi, s jedne je strane došao previše kasno za SSSR, a s druge je i on sam pokušavao shvatiti dubinu problema u savezu. Bila je potrebna apsolutna promjena u svim segmentima društva, što se pretvorilo u politike poznate kao glasnost i perestrojka.
“Ove su reforme svjetsku najavu kao apsolutna sustavna doktrina imale u Jugoslaviji. Gorbačov je ’88. godine došao u Beograd i na Brijune, i na Brijunima je razgovarao s jugoslavenskim vrhom. Ono što je bila glavna poruka za svijet jest da Sovjetski savez priznaje individualne putove u socijalizam, odnosno da priznaje svakom narodu istočne Europe pravo da sam izabere vlastiti politički sustav. I to je Gorbačov učinio, i to je nastavio činiti u istočnoj Europi koja je osjetila da nema pritiska više iz Sovjetskog saveza”, objašnjava Jakovina.
Jakovina naglašava da niti u jednom istočno europskom sustavu, niti u istočnoj Njemačkoj, niti Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskog, a pogotovo ne u Litvi, Latviji, Estoniji ili Azerbajdžanu, nije bilo snage koja je mogla transformirati postojeći sustav ili steći neovisnost, da nije bilo Gorbačovljeve volje da to dopusti.
Puč zbog kojeg je Jeljcin mrzio Miloševića
“Gorbačov nije dirnuo u ono što je mogao, sovjetska Crvena armija nije bila taknuta. Mogla je intervenirati, što je on zaustavio i ostavio je mogućnost da se te zemlje osamostale, izaberu vlastiti put. Bilo je puno onih koji su tome oponirali. Bio je jedan nejasni pokušaj prevrata kojeg nekada zovemo pučem, u ljeto ’91. koji možda i nije bio pravi puč, jer ima mnogo neodgovorenih detalja. Postoje oni koji misle da je Gorbačov time htio poslati poruku svojim protivnicima, a naročito liberalnim protivnicima, da postoje još uvijek konzervativne struje u sovjetskom društvu te da puste njega s laganim reformama i ne traže previše. No, o je bio početak kraja, on je dao ostavku 25. prosinca 1991. godine. “, kaže.
Možda je zanimljivo da je pokušaj jugoslavenskog vojnog vrha da se poveže s onima koji su bili pučisti u Sovjetskom savezu, bio zapravo jedan od razloga zbog kojeg Boris Jeljcin nije podnosio Slobodana Miloševića.
“Srbija je smatrala da je za čvrstu ruku u Jugoslaviji potreban partner u Sovjetskom savezu. To nije bio Gorbačov, on je u tom smislu bio u suglasju sa saveznom vladom. Lončar je inzistirao da se general Kadijević ne primi od Gorbačova, i Gorbačov je to poslušao, nije se susreo s generalom Kadijevićem, koji se pak susreo s generalom sovjetske vojske, generalom Jazovim, prije nego je izvršen puč. To je vjerojatno bio dogovor onih snaga u Jugoslaviji i Sovjetskom savezu koje su smatrale da su te dvije zemlje s takozvanim autentičnim revolucijama i da trebaju sačuvati poredak, a to je zapravo značilo čuvanje poretka kojeg je Gorbačov demontirao. U tom smislu je Gorbačov imao izravno veliku ulogu u činjenici da istočna Europa danas izgleda kako izgleda i da su granice Rusije danas ovakve kakve jesu”, tumači Jakovina.
Ikoničan odnos sa suprugom i ‘gorbomanija’
Jedna od zanimljivih crtica iz njegovog državničkog života je bio odnos sa suprugom Raisom, koji je za ono doba bio prilično revolucionaran.
“Ona je bila sociologinja, s lokalnog fakulteta, i ta ljubavna priča je nešto što je bilo, ne samo unutar sovjetskog društva, a pogotovo kada je došao na svjetsku scenu, ravno senzaciji. Dakle, ni jedne žene nije bilo u Sovjetskom savezu u javnom životu. Da se razumijemo, nije bilo niti mnogih muževa. Milka Planinc je bila premijerka Jugoslavije i šefica Hrvatske, imala je svog supruga, pa se nije nikada pojavljivao. On je promijenio običaj, ne samo što se tiče žena u sovjetskom društvu, nego što se tiče i onog vremena 80-tih godina, napravio nešto što je bilo tako Zapadno, ali progresivno i za mnoge na Zapadu. Ta veza sa Raisom i njezina potpora je nešto što je izuzetno ikonično. Pomoglo je u gradnji imidža ‘gorbimanije’, kako se to nazivalo na Zapadu”, kaže Jakovina.
Na Zapadu veliki državnik, u Putinovoj suvremenoj Rusiji nije imao osobit status. Povezivali su ga s vremenom najgore nestašice u Sovjetskom savezu, a i kaosa koji je uslijedio kada je na vlast došao Jeljcin, odnosno kada se raspao Savez.
“A što se tiče Putina, on je bio taj koji je smatrao nedopustivim što se raspao Sovjetski savez. To je procijenio najvećom strateškom katastrofom u povijesti, a što je zapravo progovaralo rusko velikodržavlje. Gorbačov je u tom smislu, iako Rus, odstupio od onoga što je bila naprosto povijesna uloga Rusije i dopustio je periferiji, zemljama koje su postale dio carstva, da krenu vlastitim putem. U tom smislu Gorbačov nije bio omiljen niti kod običnih ljudi, niti kod onih koji su došli na vlast. Bez obzira što je imao određeni tretman bivšeg državnik, a i pravo na zaštitu i auto i vilu i tako dalje. Međutim, on je puno manje značio, naročito pozitivno, u Rusiji, a puno više u svijetu”, kaže Jakovina, piše RTL.
