Neki ljudi su toliko nalik jedan drugome da ni posebni programi za prepoznavanje lica imaju problema s razlikovanjem osoba kao da su jednojajčani blizanci. Znanstvenici smatraju da imaju odgovor na pitanje zašto su neki ljudi toliko slični, ali i vjeruju da svatko od nas negdje u svijetu ima svog dvojnika s kojim ni na koji drugi način nije povezan.
Ljudi koji nalikuju jedan drugome, a nisu obiteljski i krvno povezani, ipak imaju neke genetske sličnosti, pokazala je nova studija.
Ljudi koji imaju genetskih sličnosti također su slične visine i težine, imaju slične životne sklonosti i slično ponašanje kao što je primjerice sklonost pušenju ili razina obrazovanja.
To znači da genetski materijal vezan uz fizičke osobine podjednako utječe i na ponašanje i navike.
Znanstvenici su se desetljećima pitali kako se dogodi slučaj dvojnika. Radi li se o prirodi, tj. genetici ili o odgoju, tj. društvenom utjecaju? Tim znanstvenika iz Španjolske pokušao je pronaći odgovor na to pitanje, a studija je objavljena u časopisu Cell Reports, prenosi CNN.
Istraživali su ljude koji su neobično nalik jedan drugome, a provjereno nemaju obiteljskih veza unazad sto godina. Sudjelovala su 32 para kojima su prvo napravili DNK testove. Osim toga, ispunjavali su upitnike o tome kako žive, a stručnjaci su njihove fotografije provukli kroz tri različita programa za prepoznavanje lica.
Od parova koji su sudjelovali, njih 16 je imalo rezultate vrlo slične onima kakve imaju jednojajčani blizanci. Drugih 16 parova je možda na prvi pogled izgledalo slično, no algoritam jednog od progrfama za prepoznavanje lica nije se složio s tim.
Potom su uspoređivali DNK i otkrili da je kod parova koje je i program prepoznao kao blizance, puno veći broj zajedničkih gena, nego kod ostalih 16 parova.
“Otkrili smo da osobe koje su nalik jedna drugoj, u stvari dijele i dio zajedničkog genetskog materijala. Taj dio genetskog materijala odnosi se na oblik nosa, očiju, usta, pa čak i na strukturu kostiju. Zbog toga smo mogli zaključiti da ih povezuje genetika”, napisao je jedan od autora studije.
Radi se o sličnim genetskim kodovima, a s pojavom interneta puno je lakše naći dvojnike.
Proučavajući detaljnije otkrili su neke različite faktore zbog kojih dvojnici ipak nisu posve identični.
Također, ispitujući mikrobiom kod svake osobe pronađene su određene razlike. Mikrobiom obuhvaća mikroorganizme (viruse, bakterije, gljivice i ostalo što ljudskom oku nije vidljivo) koji žive u ljudskom tijelu. Ti su rezultati pokazali da i okolina može odrediti neke zajedničke karakteristike.
Kao manjak ovog istraživanja ističe se relativno malen broj ispitanika. Uzorak je malen pa je teško tvrditi da bi isti rezultati bili i za veću grupu ljudi. Osim toga, većina ljudi bila je europskog porijekla pa se postavlja pitanje kakvi bi rezultati bili da su uzeli miješani i veći uzorak u smislu porijekla, prenosi N1.
