“A što sad kad te nema tu nisi bitan, kad si tu opet nisi bitan i luzer si i što onda”, posljednje je što je zapisao Mislav Bago ispod svoje profilne fotografije, piše u emotivnoj objavi na fb-u novinar Romano Bolković.
Njegov status prenosi Dalmacija danas u cijelosti:
“A stso sad kad te nema tu nisi bitan kad si tu opet nisi bitan i luzer si i sto onda.”, posljednje je što je zapisao Mislav Bago ispod svoje profilne fotografije.
Čitajući to sada, kad ga nema tu, ne u praznoj redakciji na koju je mislio pišući te gorke riječi, nego tu, među nama, vidimo da je Mislav bio u krivu: toliki se od njega opraštaju, prijatelji, gledatelji, političari i ini, toliko je toplih riječi da je sasvim jasno da je Mislav Bago bio itekako bitan.
I kad je bio tu, u svojoj redakciji Nove TV, i tu, na ovom sve tužnijem svijetu koji ovih dana uzima kako već smrt uzima: kao djeca trešnje, birajući najprije one najbolje. I, užasa li, sada kad više nije tu.
Ni na koji način Mislav Bago nije bio luzer.
Pa ipak, posljednje što je o sebi kazao, zadnja njegova refleksija o vlatitoj životnoj situaciji bila je: nebitan si bio tu ili ne, na ovaj ili onaj način . gubitnik si.
Ovo “i što onda” možemo shvatiti dvojako: i kao pitanje i kao odgovor, kao pomirenost s takvom istinom života, ili posljednje pitanje: i što činiti?
Pomirenost s istinom života koji je završio prerano, života koji je okončan tragično.
Feuerbach je napisao da samoubojice sebi ne oduzimaju život; oni samo razgrću privid da su ga ikad imali.
Zašto je Mislav Bago imao dojam da i kad si tu, dok radiš ono po što si poslan na ovaj svijet, a novinarstvo je bilo njegovo poslanstvo, i kad nisi tu, a on već neko vrijeme nije bio tu, zašto je
imao onaj Selimovićev dojam o apsurdnosti života: Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega- da je svaki čovjek uvijek na gubitku?
I dok je bio tu, Mislav je bio bitan: dobio je niz nagrada za svoj rad, onih koje su presudne: nagrada svojih kolega, i jasno je znao da taj rad ima smisla. Pa ipak, napisao je, na kraju, da on to ne osjeća tako, naprotiv, da nije bitan, radio-ne radio. Da je luzer.
Zašto? Pobogu ili dovraga – zašto?
Zašto je Mislav u konačnici u pravu: izgubio je život i tim tragičnim činom – ako samo na tren zastanemo i razmislimo o toj njegovoj zadnjoj napisanoj rečenici o sebi samom – doveo nas je u situaciju da mu moramo dati za pravo.
Valja se zapitati zašto je Bago tako mislio o sebi i životu, svome ili napose, zašto je pitao i odgovorio: i što onda, i, što je jednako važno, što su to trebali učiniti drugi, možda mi, možda netko sasvim određen, da se Bagi, u slici, njegova redakcija, njegov posao, njegov poziv, ne čine praznima i ispraznima, i u riječi, da se ne osjeća luzerom, nebitnim čovjekom koji je nama irelevantan bio on tu ili ne, u toj redakciji, i na ovom svijetu.
Jasno, sad je kasno, ali ova tragedija naprosto obvezuje: a što ako je Mislav trebao pomoć, ako je to naše odobravanje njegova rada bilo površno i u stvari slijepo za njegov vlastiti stav o tom radu, što ako čak i mi, koji smo taj posao s njime dijelili, nismo obratili pažnju na ono što u vlastitom slučaju i predobro znamo (isticati): kolika je cijena tog poziva? Što ako je ovo: biti bitan, značilo naprosto vapaj za jednostavnom ljudskom zainteresiranošću za život prijatelja i suradnika?
Post festum – sve češće svi to pišemo – uviđamo da bismo trebali biti solidarniji, obzirniji, bliži za života onima koje smo gotovo je sigurno iz ovih ili onih razlika, dok su bili tu, zanemarili.
Bagi je trebalo pružiti ruku i izvući ga iz tog problema na vrata, da sam ne potraži taj fatalan izlaz kroz prozor.
Sve češće gledamo otužan prizor osamljenosti velikih ljudi hrvatskog novinarstva, samoće koja može kazati tek: A što vi znadete o mojim ljudskim dramama!, neke vrsti očaja iza privida palucave atraktivnosti života na stranicama, zaslonima i ekranima, i moguće je došlo vrijeme da se ovaj naraštaj novinara zapita o tom očaju. Jer, ima nešto morbidno u onoj priči o kratkom vijeku novinara: kao biva, to je nešto romantično, to izgaranje u angažmanu za bolji svijet. Budalaština kao i ona o boemi kao izvoru pjesništva.
Ninoslav Pavić i ja se o većini bitnih stvari ne bismo složili, no jedno moram Paviću priznati: brinuo je za svoje ljude, i njegova redakcija nikada ni na jednoj fotografiji ne bi bila prazna.
To bi trebalo naučiti iz ovog užasnog, bolnog slučaja: ispraznost najintimnijih profesionalnih i životnih napora koju je Mislav Bago osjećao naša je greška.
Jer Mislav nije trebao sinoć biti na tom previsokom katu, sam.
Trebao je biti negdje, s nekim gdje i s kime bi osjećao da niti je išta izgubljeno, niti je imalo istina da je nebitan.
Zasigurno bi onda Mislav Bago i dalje bio tu.
Bitan.”, prenosi Dalmacija danas.
