Oliver Dragojević preminuo je 29. srpnja 2018. godine, a sjećanje na njega čuvaju bojni bezvremenski hitovi koje je otpjevao.
Prije točno četiri godine napustio nas je jedan od omiljenih hrvatskih pjevača svih vremena, “stari morski vuk” Oliver Dragojević.
Preminuo je u KBC-u Split u ranim jutarnjim satima 29. srpnja 2018. nakon teške bitke s karcinomom pluća, koji mu je dijagnosticiran u kolovozu 2017. godine.
Prvi nastup nakon dijagnoze, a ujedno i posljednji za života održao je 15. listopada 2017. na humanitarnom koncertu “Vjeruj u ljubav”. Tada je skinuo kapu i pokazao da mu je od kemoterapije otpala kosa.
Pred publikom se još jednom pojavio 23. ožujka 2018. godine, kada je primio Porina za životno djelo, ali putem videopoziva, a to je bilo njegovo posljednje obraćanje javnosti.
“Hvala vam svima, uživajte u večerašnjoj večeri, guštajte u svemu, jer ča je život vengo fantažija”, poručio ja tada, a upravo to mu je bio i životni moto do samog kraja.
Oliverova je smrt cijelu Hrvatsku obavila tugom i prvi put u povijesti naše zemlje proglašen je Dan nacionalne žalosti.
Dva dana nakon smrti na splitskoj rivi okupilo se tisuće Oliverovih obožavatelja koji su mu s njegovom obitelji i kolegama došli uputiti posljednji pozdrav, a katamaran kojim je otplovio na vječni počinak u Velu Luku na Korčuli pratilo je i oko 500 plovila uz brodske sirene.
Spektakularne fotografije njegova ispraćaja u Splitu tada su obišle cijeli svijet i još jednom potvrdile koliko je bio obožavan u Hrvatskoj, ali i šire.
Osim brojnih obožavatelja, Oliver je iza sebe ostavio neutješnu suprugu Vesnu, s kojom je u braku bio 44 godine, sinove Dina, Davora i Damira te petero unučadi, a postumno ih je dobio još dvoje.
Ožalošćeni su bili i brojni njegovi kolege s estrade, među kojima je bio omiljen i koji se svake godine na obljetnicu njegove smrti okupljaju u Veloj Luci, u kojoj se održava koncert njemu u čast.
Rijetko koji glazbenik može se pohvaliti i nastupima u londonskom Royall Albert Hallu, pariškoj Olympiji, slavnom Opera Houseu u Sidneyju i njujorškom Carnegie Hallu, a to je samo još jedan dokaz da je imao karijeru na svjetskoj razini te da je mogao uspjeti bilo gdje.
No unatoč zvjezdanom statusu, Oliver je do samog kraja ostao prizeman i skroman te je upravo to smatrao i svojim najvažnijim postignućem.
“Moj je najveći uspjeh što mi se čini da sam ostao normalan. Jer to je, ne znam, može te prevariti ovo blještavilo scene i možeš zamisliti da si netko, izvanzemaljac ili svemirac… Ja znam točno, nema zvijezda, nema legendi!” kazao je za IN Magazin u ožujku 2017. godine uoči svojeg velikog koncerta u zagrebačkoj Areni.
Oliver je rođen u Splitu 7. prosinca 1947. godine. Djetinjstvo je proveo u Veloj Luci, koju je do kraja života nazivao domom. U Splitu je završio glazbenu školu, a najprije je naučio svirati glasovir, potom klarinet i gitaru. Glazbu je zavolio već kao dječak, točnije u petoj godini života, kada mu je otac Marko poklonio usnu harmoniku, kojom je zabavljao djecu iz svoje ulice, a često i putnike na trajektu Split – Vela Luka.
Na pozornici se prvi put pojavio 1961. godine s grupom Baloni na Splitskom dječjem festivalu, a u to je vrijeme i s bratom Aljošom snimao svjetske hitove za Radio Split. Dvije godine kasnije postao je pjevač i klavijaturist splitskog benda Batali, a 1967. na nagovor Zdenka Runjića nastupio je na Splitskom festivalu s pjesmom “Picaferaj”. Kratko je surađivao s Dubrovačkim trubadurima, a sudjelovao je i u osnivanju grupe More.
Presudni trenutak u njegovoj karijeri dogodio se 1995. godine, kada je na Splitskom festivalu izveo Runjićevu pjesmu “Galeb i ja”. Nije pobijedio, no to ga je vinulo među zvijezde i od tada je ostao jedno od najvećih imena na domaćoj glazbenoj sceni.
“Cesarica”, “Magdalena”, “Nadalina”, “Skalinada”, “Trag u beskraju”, “Moj lipi anđele” i “Boginja” još su neki od bezvremenskih hitova koje je otpjevao tijekom karijere duge čak 50 godina, a kroz njih će sjećanje na njega živjeti vječno, piše dnevnik.hr.
