Promet Pelješkim mostom treba pustiti na obje trake u svakom smjeru, brzinu ograničiti na 60 km/h, brzinu i razmak među vozilima nadzirati radarskim kamerama (na drugom, četvrtom i šestom stupu iz smjera Komarne) te obavijesti o nadzoru brzine i razmaka postaviti na počecima mosta te između radarskih kamera, piše Željko Marušić na Autoportalu.
Kad na brzoj prometnici postoje samo dvije trake u jednom smjeru, bez zaustavne, to je loše prometno rješenje, jer je bez sigurnosne redundancije. Rješenje se stoga pronalazi kriterijem najmanje lošeg. Zbog toga se u tunelima te na mostovima i vijaduktima na autocestama promet pušta objema trakama, uz smanjenu brzinu te nadzor brzine i razmaka među vozilima. Tako je i na hrvatskim autocestama, ali s bitnom manjkavošću – nadzirana brzina nije u sustavu sigurnosti (izmjere nisu temelj za kažnjavanje, niti mogu biti dokaz na sudu), a premali razmak se praktički ne kažnjava.
Zašto već gotovo dva desetljeća toleriramo takvu manjkavost cestovnog prometnog sustava teško je shvatiti, ali činjenicu da dosad nismo imali većih tragičnih nesreća u tunelima i na vijaduktima možemo zahvaliti sreći te činjenici da na tu manjkavost našeg prometnog sustava većina stranaca ni ne pomišlja.
Prometna regulacija na Pelješkom mostu jedina je, ali ozbiljna manjkavost najboljeg i najvažnijeg prometnog rješenja u hrvatskoj povijesti, iz sljedećih razloga:
– Ograničenje brzine od 90 km/h, uobičajeno u suvremenim prometnim sustavima za ovakvo je prometno rješenje, u hrvatskim uvjetima, nesigurno, potencijalno vrlo opasno. Naime, temeljem neshvatljive manjkavosti članka 54. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, izvan naselja se ne kažnjava prekoračenje brzine do 10 km/h. Na to se “nadograđuje” također neshvatljiva tolerancija mjerenja od 10 posto (odozgo na dolje), pa će se Pelješkim mostom nekažnjeno moći voziti realnom brzinom od 111 km/h, kad brzinomjeri automobila (zbog sigurnosnog dodatka) pokazuju nešto manje od 120 km/h! To je na mostu previše, potencijalno pogibeljno, pogotovo što se na hrvatskim prometnicama sustavno ne nadzire razmak među vozilima (iznos prijeđenog puta u dvije sekunde pri konkretnoj brzini). Rizik vožnje nekažnjivom realnom brzinom od 111 km/h na Pelješkom mostu povećat će očekivana zaustavljena vozila na zaustavnoj traci, zbog tehničkih problema, a neki će to raditi iz ekshibicionizma, odnosno razgledanja i snimanja.
– Veća brzina, uz 50-postotno smanjenje prometnog presjeka, u uvjetima najvećeg opterećenja (kad je i najvažnije) bitno će smanjiti protočnost. To se lako dokazuje u teoriji prometnih tokova. Naime, ako se presjek prometnice smanji za 50 posto, protočnost pada za 60 do 70 posto, u velikim gužvama i više, a veća dopuštena brzina tada ne utječe na protočnost.
Zbog toga, predlažem sljedeće:
1. Promet na Pelješkom mostu treba pustiti na obje trake u svakom smjeru.
2. Brzinu treba ograničiti na 60 km/h, uz zabranu pretjecanja za vozila mase veće od 7,5 tona.
3. Brzinu i razmak među vozilima treba nadzirati radarskim kamerama na drugom, četvrtom i šestom stupu (iz smjera Komarne).
4. Obavijesti o nadzoru brzine i razmaka treba postaviti na počecima mosta te između radarskih kamera.
Time bi se povećala sigurnost i protočnost prometa na Pelješkom mostu. Za usporedbu, u uvjetima malog opterećenja prometa razlika brzine od 30 km/h donosi produljenje vremena prelaska mosta za manje od minute (48 sekundi). A u uvjetima velikog opterećenja protočnost bi se povećala (!), a vrijeme prolaska skratilo, ponekad i razmjerno znatno. Moći će se nekažnjivo voziti realnom brzinom od 80 km/h (85 km/h po brzinomjeru), što je sasvim dovoljno.
Rješenje ove početne manjkavosti prometne regulacije na Pelješkom mostu, važno je i radi buduće sigurnosti na pristupnim brzim cestama, posebice na Pelješcu i obilaznici Stona. Naime, brze ceste su najnesigurnije i najpogibeljnije prometnice, jer se njima vozi brzo gotovo kao na autocestama, ali bez sigurnosnih značajki koje pružaju autoceste (razdvojenost suprotnih prometnih tokova i zaustavne trake).
Dakle, na pristupnim brzim cestama Pelješkom mostu, posebice tunelima i vijaduktima, treba postaviti sustav radarskih kamera. Usto, ovo je prilika da započnemo izgradnju sustavnog nadzora autocesta visokorazlučivim radarskim kamerama, certificiranim za procesuiranje prometnih prekršaja, kojima bi se kontrolirali najteži prekršaji: prekoračenje brzine, premali razmak, korištenje mobitela, pretjecanje preko pune linije, prolasci kroz crveno svjetlo, nevezivanje sigurnosnim pojasom… Time bi se bitno povećala izvjesnost kažnjavanja za prometne prekršaje, što bi bio i najveći, presudan doprinos povećanju sigurnosti na hrvatskim cestama.
Ali, konačno trebamo ukinuti apsurdnu toleranciju mjerenja brzine 10/10, odnosno 10 km/h do 100 km/h (u gradu je to 20 posto, a u pješačkoj zoni 33 posto!) i 10 posto iznad 100 km/h, kao u vremenima prije sto godina. Mnoge zemlje (Ujedinjeno kraljevstvo, Italija, Švicarska, Norveška, Slovenija…) nemaju nikakvu toleranciju, jer njihov prometni sustav jamči preciznost izmjera. Predlažem kompromisnu odredu, kakva se koristi u većini zemalja Europske unije (Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji…), 3/3 dakle 3 km/h do 100 km/h i 3 posto iznad 100 km/h. To bi bitno doprinijelo sigurnosti na našim prometnicama, posebice u naseljenim područjima.
Neka nam Pelješki most bude prilika za unapređenje cjelokupnog cestovnog prometnog sustava, piše Autoportal.
