20.6 C
Zagreb
Naslovnica Aktualno Autor biografije dr. Franje Tuđmana: Jako mi smeta licemjerje HDZ-ovih dužnosnika. Danas...

Autor biografije dr. Franje Tuđmana: Jako mi smeta licemjerje HDZ-ovih dužnosnika. Danas je ono na vrhuncu

U vrijeme kada se diljem Hrvatske obilježava stota obljetnica rođenja prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, posegnuli smo za jednim sjećanjem i to na Tuđmana iz 90-ih, kada je predsjednik imao 69. godina i suočavao se s velikim pritiskom stanja u regiji.

Porazgovarali su s RTL-a naime s publicistom, novinarom, a sada profesorom na Sveučilištu Sjever, Željkom Krušeljom, autorom biografije Franje Tuđmana objavljene 1991. godine koji se osvrnuo na to kako je bilo pisati o Tuđmanu tada, što bi drugačije učinio sada, ali i što misli o tome da je upravo on istaknut među literaturom biografije o Tuđmanu na službenim stranicama HDZ-a.

O ovom potonjem, kaže, nije bio upoznat. “To me baš i ne raduje jer sam svjestan mogućih manipulacija, ali isto je tako njihovo pravo da se koriste knjigom koja je odavno objavljena”, kaže za RTL.hr.

“Ono što me, međutim, jako smeta je licemjerje HDZ-ovih dužnosnika. Danas je ono na vrhuncu. Stranačko se vodstvo naizgled stalno zaklinje u svog osnivača i prvog hrvatskog predsjednika,stalno maše njegovim slikama i opravdava svoje poteze tezama da bi to ‘i Tuđman činio’. Pritom svjesno manipuliraju Tuđmanovim stavovima, nerijetko ih i falsificiraju. Njima Tuđman kao državotvorac zapravo služi kao svojevrsni ‘most’ prema desnom biračkom tijelu, čak i prema ekstremnoj desnici. Svjesno pokušavaju zaboraviti, ili barem relativizirati, Tuđmanove vrlo jasno stavove prema pozitivnim tekovinama antifašizma, kao i odbojnost prema neoustaštvu, koje i nadalje ima uporište u pojedinim segmentima vladajuće stranke. Zna se da je upravo Tuđman razoružao i neutralizirao HOS-ove crnokošuljaše, a isto je tako jasno da danas ne bi dozvolio ni burlesku oko pozdrava ‘za dom spremni’. No, njima je Tuđman na simboličkoj razini potreban samo zbog biračkog tijela, a onih koji znaju kako je razmišljao danas je ionako jako malo. Povijesna istina, čini se, u vladajućoj stranci više nikoga ne zanima”, tvrdi.

On je Tuđmana i njegov život, pak, sjeća se, tako “duboko” upoznao slučajno.

Biografija u par mjeseci

“Moja biografija proizlazila je iz netipičnog i neponovljivog spleta političkih okolnosti. Nisam imao prilike baviti se elementima Tuđmanove biografije kako bi mi povjesničari to činili u uobičajenim mirnodopskim okolnostima, kad imate pokoju godinu za arhivska istraživanja, razgovore s svjedocima pojedinih povijesnih zbivanja, naposljetku i za oblikovanje teksta. Dogovor je bio izdavača s Tuđmanom da biografiju napišem u samo nekoliko mjeseci, kako bi šira javnost što prije bila upoznata s likom i djelom ličnosti koja je simbolizirala buđenje stoljećima zatomljenog nacionalnog identiteta”, govori.

“Moram priznati da iz današnje perspektive ni meni nije jasno zašto sam se bez puno premišljanja prihvatio tog nezahvalnog zadatka. Zacijelo je presudna bila moja spoznaja kao mladog i u politička zbivanja dobro upućenog novinara političkog tjednika Danas da se upravo tada lomi hrvatska povijest i da nemam alibi za čekanje nekih boljih vremena”, dodaje.

Pojasnio nam je potom i kako je knjiga nastala.

“Ispostavilo se da sam s Tuđmanom u samo dva-tri navrata mogao ozbiljnije razgovarati. Glavnina je komunikacija i dostave dokumenata iz Tuđmanove osobne arhive išla preko njegove tajnice Zdravke Bušić, u nekoliko navrata i predsjednikovih savjetnika. Ozbiljnija arhivska istraživanju nisu bila moguća, ne samo zbog iznimno kratkog vremena, već i zbog činjenice da tada nisu bili dostupni razni fondovi, posebno oni sigurnosnih službi, koji bi mi bili od veće koristi. Važni dokumenti bili su i u Beogradu, što tada zasigurno ne bih dobio na uvid”, tvrdi.

Kaže i kako se priprema biografije događala u razdoblju iznimnih političkih napetosti s Beogradom, kad je pitanje svih pitanja bilo hoće li Miloševiću naklonjen Generalštab JNA napraviti državni udar i koga će sve uhititi. “Kako je to zahvaljujući Tuđmanu ipak izbjegnuto, ali pod cijenu postupne agresije na hrvatski teritorij, tekst sam predao već u veljači 1991., tako da je monografija u proljeće izašla iz tiska. Bilo je to vrlo luksuzno i voluminozno izdanje, na što osobno nisam mogao utjecati. Cilj je bio da javnost predsjednika doživi i preko vrlo bogatog slikovnog materijala. Bizarna je činjenica da je brzo nakon objave nastao spor s izdavačem oko tih fotografija, jer obitelj navodno nije bila zadovoljna time što je minorizirana pa svečane promocije nije bilo”, tvrdi.

‘Bio sam prisiljen riskirati vlastiti ugled’

“Kad razmišljam o tome što bi danas drugačije napravio, onda bi to bilo inzistiranje na dodatnim istraživanjima pojedinih kontroverznih epizoda iz Tuđmanove vojne karijere i vođenja Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske. Tako bi valjda odgovorio svaki povjesničar, ali u tim dramatičnim okolnostima nije bilo mogućnosti za uobičajene historiografske procedure. Zbog toga sam kao autor bio prisiljen riskirati vlastiti ugled, ali to 1991. nije moglo biti u prioritetno”, dodaje.

Upitan postoji li nešto što je pisanjem knjige otkrio o Tuđmanu, a što ga je možda iznenadilo, kaže: “Većih iznenađenja nije bilo, ali sam bio fasciniran u kojoj je mjeri Tuđman bio organiziran i pedantan u planiranjima svakog historiografskog projekta, kao i političkog istupa”.

“U tehničkom smislu u tome je iznimno ulogu imala njegova supruga Ankica, koja mu je u doslovnom smislu bila i tajnica, u nekim pitanjima i savjetnica. Svaki je njegov portret imao određenu političku svrhu, čak i često spominjana druženja s prijateljima i raznim uglednicima. Kad se kao povjesničar vratio iz vojne službe u Beogradu imao je petlje otvoreno se sukobljavati s partijskim dužnosnicima, čak i s nedodirljivim Vladimirom Bakarićem. Nikad nije priznao da je u krivu. Istine radi, u historiografskim i političkim procjenama većinom je i bio o pravu, jer je među prvima odbacio ideologizaciju hrvatske povijesti. Pronalazio je načine kako da se lansira svoje stavove i objavljuje knjige dok je bio i u političkoj nemilosti”, dodaje.

Smatra i da kod Tuđmana ništa nije bilo slučajno i spontano, tako da je uvijek bio nekoliko koraka ispred svojih konkurenata. “Jednom riječju, bio je politički fanatik, predodređen za važne uloge, tim više što je na vrijeme uočio da se komunistički sustav urušava i da dolaze nova vremena. Otuda i njegovi obilasci hrvatske dijaspore i pravovremeni početak priprema za osnivanje i programsko usmjeravanje HDZ-a, u što se 1989. uklopila i njegova prijelomna knjiga ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’. Interesantno je da sam o toj knjizi u Vjesniku iste godine objavio širi prikaz, koji nije bio odviše pozitivan. Upozorio sam, između ostalog, da je neprimjereno koristio dokumente vezane uz židovske zatočenike Jasenovca, zbog čega je kasnije imao nemalih državničkih problema. Tuđman je godinu dana kasnije, ipak, bez krzmanja prihvatio prijedlog izdavača da budem autor njegove biografije, zacijelo kako bi naglasio da to ne može biti propagandistički projekt”, tvrdi.

‘Beogradu sam bio srbofob’

Što se tiče reakcija na biografiju u trenutku njena objavljivanja i reakcije danas, govori: “Nakon izlaska monografije očekivao sam svakovrsne reakcije, pogotovo iz povjesničarskih i novinarskih krugova, ali njih je bilo relativno malo. Jasno, izuzimamo negativne reakcije koje su dolazile iz Beograda. Otuda se ništa drugo nije ni moglo očekivati, no kao autor u srbijanskim sam medijima već godinama unazad imao etiketu ‘srbofoba’ zbog sustavnog analiziranja velikosrpskih projekata i obmana. U hrvatskim stručnim krugovima nisam doživio neke ozbiljnije kritike, ali ni pohvale. Čini se da je monografija prihvaćena na jedini mogući način, dakle kao nešto što je bilo u funkciji homogeniziranja hrvatskih građana pred nadolazećom agresijom i u kojoj nije bilo elemenata koji bi historiografski bili nekorektni i iritantni. Jedan mi je kolega takav stav možda i ponajbolje definirao tezom da je ‘netko i to morao napisati'”.

“Proteklih se godina nekoliko autora knjiga i tekstova o Tuđmanu na različite načine referiralo na moj tekst. Negdje sam pohvaljen, negdje kritiziran. Potonje se, dakako, odnosilo upravo na dijelove biografije koje nisam imao prilike detaljnije istražiti”, pojašnjava.

Naposljetku, upitali su ga s RTL-a ga i o tome u kolikom opsegu vjeruje da je uspio dočarati ličnost prvog hrvatskog predsjednika s obzirom an to da je u predgovoru jasno istaknuo kako”biografija ne proizlazi iz bivstvovanja u njegovu ideološkom i stranačkom obzorju, niti pokušava biti njegov ‘poželjni’ analitičar ili ‘obaviješteni’ kritičar”.

“Držim da je u predgovoru bilo nužno pripomenuti da monografiju nisam pisao kao član ili sljedbenik HDZ-a, još manje kao nekakav politički aktivist. Moji su politički i svjetonazorski stavovi bili i ostali liberalni i uvijek sam izražavao skepsu i nelagodu prema nacionalnoj euforiji. Do stava o neodrživosti jugofederacije došao sam kao na brojnim novinarskim zadacima u Beogradu, gdje mi je bilo jasno da su interesi Srbije i svih ostalih federalnih jedinica u nepremostivoj diskrepanciji. Zato sam monografiju pisao kao odgovorna osoba koja je bila svjesna potrebe da u Hrvatskoj ojača svijest o nužnosti vlastitog suvereniteta, bez obzira na to može se on ostvariti u konfederalnoj zajednici, što je bila polazna osnova Tuđmanova projekta, ili u osamostaljenoj državi, kao logičnoj posljedici puzajuće velikosrpske agresije. Činjenica je bila da sam upravo kao netko izvan njegova kruga bio i Tuđmanu bio poželjan kao autor monografije”, smatra.

“Tuđman je od prvoga trenutka simbolizirao navedenu državotvornu upornost i dosljednost. Naknadno je od pojedinih aktera na tadašnjoj političkoj pozornici bilo svakakvih pokušaja prekrajanja hrvatske povijesne zbilje, ali odgovorno tvrdim da je Tuđman u tom iznimno složenom i opasnom razdoblju, uz neke nužne taktičke poteze, jedini imao dovoljno hrabrosti da ustraje u svojoj namjeri. Neki njegovi politički konkurenti uopće nisu razumijevali temeljnu razliku između ideoloških floskula i realpolitike, pretvarajući se u političke klaune, dok su drugi strahovali pred oružanim prijetnjama koje je simbolizirala JNA pa su bili voljni za svakovrsne ustupke. Tuđman je u svemu tome ipak pronalazio politički balans, što jer bila posljedice njegove dugogodišnje pripreme da preuzme vodstvo nad nacionalnim pokretom”, reako je.

“Sukladno tome, osamostaljenje države i vođenje Domovinskog rata bili su najveći Tuđmanovi dosezi, koje povijest ne može dovesti u pitanje. Problemi su, međutim, nastali kad je trebalo ustrojiti državu i njeno gospodarstvo te oblikovati vanjsku politiku. Tu se, nažalost, došli do izražaja Tuđmanovi arhaični historicistički stavovi, prije svega o BiH, ali i potpuno nepoznavanje mehanizama državne vlasti. Često je prihvaćao savjete onih koji su u tome, pogotovo vezano uz katastrofalnu privatizaciju gospodarstva, vidjeli šanse za vlastite probitke i bezobzirno bogaćenje. Nikad nisam imao ni dobro mišljenje o načinu na koji je oblikovan HDZ, jer je vrlo brzo naglašena pogubna simbioza stranke i novoformirane države. Dakle, moj je osobni stav o svemu tome bio otvoreno sumnjičav, tako da je nakon teksta o njegovoj namjeri da na račun BiH stvori neku novu Banovinu Hrvatsku bio vrlo ljut na mene pa godinama nismo kontaktirali. Što se monografije tiče, to 1991. nisu ni mogle biti teme”, zaključuje, piše RTL.

Najnovije

Još iz rubrike