Sve ima svoje značenje.
U prošlosti je tradicija bila na Uskrs jesti janjetinu, a potječe od židovskog blagdana Pashe. Kad je dio Židova prešlo na kršćanstvo, nastavili s običajem jedenja janjetine na Uskrs.
Tijekom Drugog svjetskog rata vuna je postala popularna sirovina za izradu odjeće pa je puno više uzgajivača prestalo s klanjem janjadi i puštalo ih da odrastu kako bi mogli prodati vunu za veći profit.
Sve manje janjetine i sve veća cijena je utjecala na promjenu u ovoj tradiciji kad su ljudi počeli kupovati šunku za Uskrs koja je bila cjenovno puno pristupačnija.
Šunka je stigla na uskrsni stol prije izuma hladnjaka. Sušena i dimljena postala bi taman na proljeće nakon zimske svinjokolje.
Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća napredovala je i tehnologija pa su uzgajivači primijenili nove načine konzerviranja mesa tijekom zime koje je do Uskrsa bilo spremno za konzumaciju.
Uskrsna šunka simbolizira snagu i obilje, a na Veliku subotu, zajedno s kruhom, pisanicama, i drugim uskršnjim delicijama tradicionalno se u košarici nosi na blagoslov.
Za Uskrs se jede mladi luk jer se smatra prvim nagovještajem proljeća i obilja koje stiže. Tradicionalno se jede sirov i kao takav je neizostavan dio uskrsne trpeze.
Uz to je i najjednostavniji prilog šunki ili janjetini, koje su u ovo doba neizostavni dio blagdanskog stola. Obavezno se dodaje u miješane salate uz rotkvice i druge proljetnice, a često se nalazi i sitno nasjeckan u domaćem siru i vrhnju, pišu 24sata.
