Ne trebaju nam borbeni avioni jer je Aviano blizu. Odmah tu preko mora. Niti vojni rok jer će zbog bilo kakve ugroze na zvuk trube ustati pola slobodnog svijeta i braniti hrvatsku granicu na Dunavu, Dravi, Uni ili Savi. Skoro pa da možemo raspustiti Ministarstvo obrane jer se o našem nebu, kopnu i moru brine najmoćniji oružani savez na svijetu.
A onda jedan jedini dron proizveden u prošlom stoljeću, za koji nitko ne zna s kojim je namjerama i odakle upućen, rasprši sve naše zablude. I ispadne da je NATO, o čemu su govorili tek rijetki, zmaj od papira. A taj ne riga vatru. Zato ga se Vladimir Vladimirovič Putin ne plaši.
Uostalom, vremešni američki predsjednik Joe Biden, nedavno je otprilike izjavio da se NATO neće miješati u ono što se događa u Ukrajini dok god ne postoji bilo kakva fizička ugroza bilo koje od zemalja članica saveza s čijom se silom ne može mjeriti nitko na svijetu. Rekao pa porekao. Na činjenicu da se mrcina od drona natovarena eksplozivom srušila na naš glavni grad, nisu ni trepnuli.
Rame uz rame
Nuklearne sile poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske, šutke promatraju kako Putinov pakleni stroj sije smrt na istoku Europe. Činjenica da skrštenih ruku gledaju kako s lica zemlje nestaje Mariuopolj i da se ista sudbina sprema i tromilijunskom Kijevu, upozoravajuća je. Ako smo do prije samo tjedan dana vjerovali kako je dovoljno da u Jadran uplovi američki nosač aviona “Harry S. Truman”, pa da nas nitko ne smije niti krivo pogledati, a kamoli promisliti o bilo kakvom ataku na Hrvatsku, sad je jasno da nije tako i da nitko ovdje neće poslati živu silu dogodi li nam se još kakav dron ili bilo što drugo nalik bizarnim, crnim dosjetkama autora “Alan Forda”, a zbog čega bi, nažalost, mogle padati glave.
Kao što je predsjednik Milanović jasno poručio da u što se god NATO i iz bilo kakvih interesa u Ukrajini bude petljao, tamo neće kročiti noga hrvatskog vojnika, isti scenarij očito bi važio i za Hrvatsku dogodi li joj se, ne daj Bože, bilo što sličnog. Oružje bi dobili, ali teško bi vojnik NATO-a s puškom u ruci i rame uz rame s našim, branio hrvatsku grudu.
I čemu onda 9,4 milijarde kuna koliko će Hrvatska uplatiti za članstvo u NATO savezu do 2024., kada očito nikoga nije briga što nam je zračni prostor, unatoč svoj sili radara kojima nas štite zapadni saveznici, šupalj kao švicarski sir? I jesmo li dio tog i takvog NATO-a samo zato da bi za velike pare kupovali njihove podrtine, pa ih svako malo popravljali i servisirali na istoj adresi?
Pokret nesvrstanih
Svemu unatoč, mi nismo imali drugog izbora. I to je bolna istina. Nije da nam je na Balkanu bilo kao bubregu u loju, a EU i NATO dugo su bili, a mislim da to unatoč svemu još i jesu – pitanje vezane trgovine. Ako želiš pristupiti EU-u, prvo se valja nakloniti Ujaku Samu od čijeg kažiprsta strepe svi njegovi neprijatelji, a ima ih napretek. Pa su američki neprijatelji tako postali i naši, očito bez jamstva da bi nas od njih branili, kad ni za ruzinavi dron nisu bili spremni.
A kako je to onda uspjelo drugu Starom? Kako je, posluživši se političkom mudrošću, Tito odvažan kakav je bio, uspio izbjeći situaciju u kojoj bi Jugoslavija u kontekstu hladnog rata bila moneta za potkusurivanje SAD-a i SSSR-a koji se desetljećima utrkuju u naoružanju. Kako je njemu “upalio” Pokret nesvrstanih, a mi nismo mogli ostati sa strane?
Zato što svijet dvadesetog stoljeća nije bio ni izbliza globaliziran kao ovaj danas. I zato što sada, a čim se sruši jedna jedina karika, cijeli svjetski poredak pada logikom domino efekta. Tako u ovoj online ekonomiji zvizneš Rusima ekonomske sankcije, a onda shvatiš da su oni, istom logikom, u Moskvi zarobili američki i europski kapital, pa od tog poteza skoro više štete nego koristi.
Na koncu ispada da ona stara “uzdaj se u se i u svoje kljuse”, ma koliko to kljuse mršavo i nemoćno bilo, jedina pruža makar minimalnu šansu da se na njemu izvučemo kroz bespuća zbiljnosti, kao onomad Josip Broz s ranjenicima s Neretve iz neprijateljskog obruča, piše slobodnadalmacija.hr.