Dio Ukrajinaca našao se u zbunjujućoj i frustrirajućoj situaciji, članovi njihove obitelji koji žive u Rusiji – ne vjeruju da u rusku invaziju na Ukrajinu.
Četiri dana nakon što je Rusija počela granatirati Kijev, ukrajinski ugostitelj Miša Kacurin pitao se zašto njegov otac, domar u crkvi u ruskom gradu Nižnji Novgorod, nije nazvao kako bi provjerio kako mu je sin.
“Rat je, ja sam njegov sin, a on jednostavno ne zove”, rekao je 33-godišnji Kacurin. Dodaje kako je nazvao oca i javio mu da je Rusija napala Ukrajinu.
“Pokušavam evakuirati svoju djecu i suprugu – sve je krajnje zastrašujuće”, rekao je Kacurin ocu. Njegov otac Andrej, tvrdi, mu nije povjerovao.
“Počeo mi je govoriti što se događa u mojoj zemlji”, rekao je Kacurin koji je svoje restorane preuredio u volonterske centre i privremeno boravi u blizini zapadnoukrajinskog grada Ternopilja.
“Počeo je vikati na mene i rekao mi: ‘Vidi, sve ide kako mora. Oni su nacisti'”, dodao je Kacurin.
Nadrealna reakcija članova obitelji u Rusiji
Dok se Ukrajinci suočavaju sa svakodnevnim razaranjima u ruskim napadima, mnogi se susreću sa zbunjujućom i gotovo nadrealnom reakcijom članova obitelji u Rusiji.
Oni, naime, odbijaju povjerovati da bi ruski vojnici mogli bombardirati nevine ljude ili čak da se uopće vodi rat.
Njihovi rođaci su prihvatili službeni stav Kremlja – da vojska ruskog predsjednika Vladimira Putina provodi ograničenu “specijalnu vojnu operaciju” s časnom misijom “denacifikacije” Ukrajine.
Putin je ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog nazvao “nacistom ovisnim o drogama” u svojim pokušajima opravdavanja invazije.
Građani su u Rusiji preplavljeni dezinformacijama dok Kremlj pokušava suzbiti neovisno izvješćivanje kako bi kontrolirao informacije koje prima većina Rusa.
Procjenjuje se da 11 milijuna ljudi u Rusiji ima rođake u Ukrajini. Mnogi građani Ukrajine su etnički Rusi, a oni koji žive u južnim i istočnim dijelovima zemlje uglavnom govore ruski kao maternji jezik, piše The New York Times.
Mediji ne prikazuju granatiranja
Ruske televizije ne prikazuju bombardiranje Kijeva, glavnog grada Ukrajine i njegovih predgrađa, niti razorne napade na Harkiv, Mariupolj, Černihiv i druge ukrajinske gradove.
Ne pokazuju niti prizore iz Hersona, velikog grada na jugu koji su ruske trupe zauzele prije nekoliko dana, a svakako ne prosvjede protiv rata koji su se održali diljem Rusije.
Umjesto toga, oni se usredotočuju na uspjehe ruske vojske, negovoreći o žrtvama među ruskim vojnicima. Mnogi dopisnici državne televizije smješteni su u istočnoj Ukrajini, a ne u gradovima koje gađaju projektili i minobacači.
Rusija je u petak zabranila Facebook i Twitter kako bi pokušala spriječiti nekontrolirano širenje informacija. Sve to, rekao je Kacurin, objašnjava zašto mu je otac rekao: “Tamo su ruski vojnici koji pomažu ljudima. Daju im toplu odjeću i hranu”.
Pisala bratu i sestri o skloništu
Valentina Kremir pisala je svojem bratu i sestri u Rusiju da je njezin sin danima u skloništu u kijevskom predgrađu Bucha zbog intenzivnih borbi na tom području. Njezine riječi dočekane su s nevjericom.
“Oni vjeruju da je u Kijevu sve mirno, da nitko ne granatira Kijev”, rekla je Kremir i dodala da njezina obitelj u Rusiji misli da Rusi “precizno pogađaju vojnu infrastrukturu, i to je to”.
Njezina sestra Ljubov, koja živi u Permu, poželjela joj je sretan rođendan 25. veljače, drugog dana invazije. Kad je Kremir uzvratila o situaciji na terenu, sestrin odgovor bio je: “Nitko ne bombardira Kijev, a zapravo bi se trebala bojati nacista protiv kojih se tvoj otac borio. Djeca će vam biti živa i zdrava. Volimo ukrajinski narod, ali morate dobro razmisliti koga ste izabrali za predsjednika”.
Kremir navodi da je svom bratu u Krasnojarsku poslala fotografije uništenih tenkova i uništene zgrade u Buchi, njegov odgovor ju je duboko potresao: “Rekao je da je ova stranica lažna vijest i da je u biti ukrajinska vojska činila štetu za koju okrivljuju Ruse”. “Nemoguće ih je uvjeriti u ono što su učinili”, dodala je.
Lakše im je bilo objasniti djetetu
Anastasia Belomiceva i njezin suprug Vladimir su stanovnici Harkiva, na sjeveru Ukrajine u blizini ruske granice. Navode da je invaziju bilo lakše objasniti njihovoj 7-godišnjoj kćeri nego nekima od njihovih rođaka.
“Oni uopće ne razumiju što se ovdje događa, ne razumiju da su nas napali bez razloga”, rekla je Belomiceva. Njezina baka i Vladimirov otac su u Rusiji, niti jedno ne vjeruje da je rat stvaran.
Slala im je videosnimke bombaških napada na Instagramu, ali su oni samo odgovorili često ponavljanim tvrdnjama Kremlja da je invazija samo “specijalna vojna operacija” i da civili neće biti na meti.
Najteže joj je bilo prihvatiti savjet sestre
Za 60-godišnju Svetlanu koja živi u Čerkasiju, najteže je prihvatiti savjet koji je dobila od svoje sestre iz Bjelorusije i njezinih rođaka u Tomsku u Rusiji. Svi oni rekli su joj da ona i drugi Ukrajinci ne trebaju brinuti zbog toga što se događa.
“Nije da ne vjeruju da se to događa, ali misle da bi to trebali shvatiti visoki političari”, rekla je Svetlana. “Kažem im da smo i mi ljudi, i da sve ovo utječe na nas”, rekla je.
“Molila sam ih da ne guraju glavu u pijesak, zamolila sam majke da razmisle o slanju svojih sinova u vojsku. Odgovor mi je bio nevjerojatan. Odnosno, da su za sve krivi političari”, dodala je.
“Svakodnevno im šaljem potrebne informacije, ali odgovor je ‘Ovo je neka lažna informacija’, odnosno da to uopće ne može biti istina, da nitko ne smije niti će pucati na civile”, kazala je Svetlana.
Ne mogu se ljutiti na njih
Ukrajinci ipak navode da im je teško izbaciti svoje rođake iz života. “Oni su naši rođaci, oni su nam najbliži ljudi i ne radi se o njima”, rekao je Kacurin.
“Nisam ljut na svog oca, ljut sam na Kremlj. Ljut sam zbog ruske propagande. Nisam ljut na te ljude. Ne mogu ih u ovoj situaciji kriviti”, dodao je.
“Najlakše bi bilo reći: ‘Dobro, sad nemam oca'”, kazao je i dodao kako to ipak neće učiniti. Pokrenuo je web stranicu papapover.com, što znači “Tata, vjeruj”, s uputama za Ukrajince kako razgovarati s članovima obitelji o ratu.
“Postoji 11 milijuna Rusa koji imaju rođake u Ukrajini”, rekao je. “S 11 milijuna ljudi sve se može dogoditi – od revolucije do barem nekog otpora”, smatra, piše dnevnik.hr.
