Radeći na temi o korištenju službenih stanova i plaćanju najma za državne dužnosnike, posljednjih tjedana često su se u Jutarnjem listu susretali s praksom da se tijela javne vlasti pozivaju na Opću uredbu o zaštiti podataka, famozni GDPR, i da im ne žele dostaviti informacije vezane uz trošenje novca iz proračuna.
Tako su Jutarnjem ministarstva, Hrvatski sabor i Državne nekretnine odbili dati odgovore o tome tko su dužnosnici najmoprimci kojima se plaća najam stanova iz državnog proračuna te tko od ministara, državnih tajnika i saborskih zastupnika ne plaća na vrijeme režije i naknadu za najam službenog stana.
Zato su se iz Jutarnjeg se obratili Agenciji za zaštitu osobnih podataka (AZOP) s konkretnim upitom smiju li im Državne nekretnine uskratiti informacije o državnim dužnosnicima koji duguju za režije i najam u službenim stanovima koje koriste.
Državne nekretnine, naime, odgovorile su Jutarnjem da “imena nisu u mogućnosti dati zbog primjene GDPR-a”.
– Pravodobnost uplata fizičkih osoba Društvo ne obrađuje u svrhu javne objave, nego ispunjenja ugovornog odnosa, a voditelj obrade mora osigurati povjerljivost obrade – tvrdili su u Državnim nekretninama.
No, odgovor AZOP-a potpuno ih je demantirao, a državna agencija čija je javna uloga upravo zaštita osobnih podataka, poslala je jasnu i nedvosmislenu poruku svim tijelima javne vlasti da ne zloupotrebljavaju famozni GDPR.
– S aspekta zaštite osobnih podataka, ne čini se da u ovom slučaju prevladava pravo na zaštitu osobnih podataka te je moguće dostaviti podatke o dugovanjima državnih dužnosnika s osnove naknade za najam državnih stanova – ime i prezime dužnosnika te ukupno dugovanje za najam državnog stana – odgovorili su iz AZOP-a.
U Agenciji jasno napominju da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo; mora ga se razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu te ga treba ujednačiti s drugim temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti, a jedno od njih je i pravo na pristup informacijama. – Članak 15. Zakona o pravu na pristup informacijama navodi kada tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup traženim informacijama, a stavak 2. točka 4. ograničava pristup informaciji “ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka”. Tijelo javne vlasti, konkretno Državne nekretnine, koje je sukladno članku 5. Zakona tijelo javne vlasti – “pravna osoba čiji je osnivač RH”, nakon primitka takvog zahtjeva za pristup informaciji, sukladno članku 16. stavcima 1. i 2. Zakona, dužno je provesti test razmjernosti i javnog interesa te utvrditi prevladava li u konkretnom slučaju potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom – poručuju iz AZOP-a.
Privatna sfera
Opća uredba o zaštiti podataka EU na snagu je stupila 2018., no njezina osnovna intencija nije bila da oteža rad novinara i da političari skrivaju podatke, nego da se kontrolira obrada osobnih podataka, uglavnom globalnih tehnoloških korporacija. Tijela javne vlasti često zloupotrebljavaju GDPR kako bi sakrila neke informacije od javnosti.
Na to kritički upozorava i izvješće o tijelima javne vlasti koje nezakonito koriste ograničenja prava na pristup informacija povjerenika za informiranje Zorana Pičuljana. Prema tom izvješću iz prosinca 2021., u čak 58,73 posto žalbi povjerenik za informiranje utvrdio je da su se tijela javne vlasti pogrešno pozivala na osobne podatke kao zakonsko ograničenje.
Tijekom 2020. postotak pozitivno riješenih žalbi zbog nezakonitog pozivanja na zaštitu osobnih podataka još je veći – čak 65,38 posto.
Zanimljiv je i odgovor bivše povjerenice za informiranje Anamarije Muse jednoj jedinici lokalne samouprave koja je imala dvojbu može li dostaviti podatke za najam javnih površina.
“Ukoliko se radi o javnom vlasništvu, potrebno je upozoriti na odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, koja propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak. Dakle, svako raspolaganje javnim sredstvima trebalo bi biti automatski dostupno javnosti, ukoliko se ne radi o klasificiranoj informaciji; što znači da bi imena i prezimena fizičkih osoba koje, primjerice, dobivaju u zakup javnu površinu trebala biti javno dostupna. S druge strane, OIB ili JMBG tih fizičkih osoba, njihov datum rođenja, broj mobitela i slično ne bi trebali biti dostupni, odnosno predstavljaju zakonom zaštićene podatke, jer bi se njihovim davanjem ušlo bi se u privatnu sferu”, odgovorila je tada A. Musa.
Neotkrivanje podataka krinka je za korupciju
Anamarija Musa, bivša povjerenica za informiranje, kaže da je trend zloupotrebe prisutan od 2018., kada je GDPR stupio na snagu, pa se Opća uredba često gura ispred našeg Zakona o pravu na pristup informacijama, ali i Ustava, koji jamči pravo na pristup informacijama tijela javne vlasti.
– GDPR je nastao prije svega zbog velikih podatkovnih sustava koji imaju ogromne količine osobnih podataka, a ne zbog dostupnosti javnih podataka. Ako država s nekim ulazi u ugovorni odnos, poput privatnih najmodavaca, jasno je da je to javna stvar, kako ne bi došlo do koruptivnih radnji ili oštećenja proračuna. Slično kao i kod javnih nabava. A što se tiče zaštite osobnih podataka, svi dužnosnici moraju znati da oni nemaju pravo na jednaku privatnost kao privatne osobe – napominje A. Musa, piše Jutarnji list.
