S 43 zastupnička glasa protiv pala je 42. crnogorska vlada. Nakon samo 14 mjeseci otišla je vlada Zdravka Krivokapića, sporna i kontroverzna, koja je bila “osnovana” u manastiru Ostrog pod vodstvom tadašnjega mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija (umro je od korone u listopadu 2020. godine) kao svojevrsna politička ekspozitura SPC-a u Crnoj Gori.
I nakon njegove smjene jedan od lidera radikalno desnog prosrpskog Demokratskog fronta, Milan Knežević, priznaje, kako pišu podgoričke Vijesti, da ga je DF zajedno s episkopima i svećenicima SPC-a “izvukao kao totalnog anonimusa iz prašnjavog kabineta”.
Vlada bez Mila
Bila je to prva vlada nakon više od 30 godina koju nije formirao ili oblikovao vječni Milo Đukanović, koji je, čini se, polako ali sigurno ponovno uspostavljao kontrolu. Krivokapićeva vlada odmah se okrenula Beogradu i Moskvi, koji su od nje imali velika očekivanja, čak do toga da možda izađe iz NATO-a ili ponovno počne razgovarati o ujedinjenju pa se o Crnoj Gori sve više govorilo da postaje “Srbija na moru”. Došlo je do velikog raslojavanja unutra crnogorskog društva i isplivali su svi sukobi.
Postavljalo se i pitanje opstanka državnosti, pa i posebnog crnogorskog nacionalno-kulturološkog identiteta, a neki su čak zloguko najavljivali da Crna Gora srlja u velike podjele koje bi mogle izazvati čak i građanski rat.
Sjetimo se samo napetosti i eskalacije sukoba kada je Crna Gora hodala po rubu izazivanja većeg nasilja između procrnogorskih i prosrpskih snaga u vrijeme izbora u Nikšiću te pogotovo u vrijeme ustoličenje Amfilohijeva nasljednika Joanikija na Cetinju, koje je održano u gotovo ratnim uvjetima.
S Krivokapićem su bili nezadovoljni svi – od njegovih radikalno prosrpskih koalicijskih partnera, pogotovo iz DF-a, do procrnogorske oporbe predvođenje Đukanovićevim DPS-om. Ključna ličnost u svemu tome bio je potpredsjednik vlade Dritan Abazović, lider građanskog pokreta URA, čijim je glasovima Krivokapić i urušen.
Abazović je prošao put od “poštenog Albanca” koji je došao glave Mila Đukanovića, kako su mu tada tepali provučićevski mediji i u Srbiji i u Crnoj Gori, da bi danas bio samo “šiptarski izdajnik” koji održava Đukanovića na vlasti.
Čak mu je iz zastupničkih prosrpskih konzervativnih krugova, još u diskusiji prije glasovanja o povjerenju vladi, poručeno da se s njima mogu lako obračunati jer je on “junior DPS-a”, a s juniorima je lakše igrati.
Doduše, Krivokapić je pokušao skinuti Abazovića, ali je na kraju bilo obratno. Kakvi su odnosi vladali unutar koalicijske vlade najbolje pokazuje da je premijer svog zamjenika optuživao za “šverc kokaina”, a ovaj, pak, uzvraćao da šef vlade “šverca cigarete”.
Krivokapić je uspio ukinuti sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je izazvao veliku buru u crnogorskoj, ali i srpskoj javnosti te je kumovao homogenizaciji prosrpskih snaga pod patronatom SPC-a, odnosno mitropolita Amfilohija koji je i stvorio koalicijske saveze anticrnogorskih opcija koje su, činilo se tada, načele Mila Đukanovića.
Sada, nakon pada Zdravka Krivokapića, u sljedećih 30-ak dana treba vidjeti što će biti. Nagađa se o manjinskoj vladi (URA, još neke manje stranke i stranke nacionalnih manjina Albanaca i Bošnjaka) pod vodstvom Abazovića te samo uz skupštinsku podršku Đukanovićeva DPS-a, koji u vladu ne bi ulazio.
No, hoće li se formirati ta manjinsko-manjinska vlada tek će se vidjeti jer je ionako ona samo prijelazno rješenje do evidentnih prijevremenih izbora kojih se i prosrpske stranke i procrnogorske opcije podjednako pribojavaju. To bi možda mogao biti adut Dritana Abazovića kojemu, prema anketama, rejting raste.
Sporni zakon
Izborna utrka vjerojatno će početi, bez obzira na to hoće li biti formirana nova vlada, i već je počelo preslagivanje na političkoj sceni. Naime, postavlja se pitanje hoće li Krivokapić osnovati svoju stranku, a i “soft” prosrpski demokrati skloni su koaliciji s Abazovićem.
Krivokapić je već krenuo pa je u 5 do 12, uoči samoga glasanja o nepovjerenju, na posljednjoj sjednici vlade potvrdio vrlo sporni Zakon o stjecanju državljanstva koji je vrlo važan za izborno nadmetanje.
Naime, u pitanju su gotovo deseci tisuća Crnogoraca koji žive u regiji, a koji bi dobili i mogućnost glasovanja. O tome se vode polemike jer – važno je kome bi ti glasovi “dobro došli”.
Ključni akteri političke krize u Crnoj Gori
Ivan Vuković
Mladi i popularni gradonačelnik Podgorice koji je, iako procrnogorski nastrojen, uspio osvojiti ideološki i etnički podijeljeni grad. Ima uspjeha u vođenju, a spominju ga kao izglednog nasljednika Đukanovića. Bio je jedan od najboljih studenata podgoričkog sveučilišta, a postdiplomski studij završio je u Nizozemskoj.
Zdravko Krivokapić
Kompromisni premijer koji nikome nije odgovarao. Pitanje je – je li ovo njegov kraj ili je ipak uspio u ovih 14 mjeseci pridobiti nekoga tko je spreman dati mu glas na izborima. Očekuje se da osnuje svoju stranku, a računa na podršku vrha SPC-a koji ga je i postavio i za čije je interese ukinuo Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Milo Đukanović
Najmoćnija politička figura i snaga u Crnoj Gori već više od 30 godina. Polako je pleo mrežu dok nije srušio prosrpsku vladu i ponovno ojačao procrnogorske independističke tendencije. Najvažnije je pitanje hoće li otići u političku mirovinu, i to na traženje Bruxellesa, u zamjenu za podršku njegovoj opciji.
Andrija Mandić
Vođa radikalnog nacionalističkog prosrpskog DF-a, s titulom četničkog vojvode. Vučićeva i Putinova ekspozitura u Crnoj Gori, koji je pomalo razočarao “gazde” jer nije uspio u nakani da se procrnogorske opcije svedu na margine. Već je počeo pripreme za izbore koji su sudbonosni za njegovu opciju.
Dritan Abazović
Mladi političar koji je isplivao na valu političke krize u Crnoj Gori. Vodi svoju politiku, iako je prošao put od “izdajnika” do spasioca i obratno, ovisno o tome tko mu je i kada upućivao takve kvalifikacije. Ima ambiciju biti alternativa Milu Đukanoviću. Dosta ovisi o tome hoće li uspjeti sastaviti manjinsku vladu.
Planira li Milo Đukanović povlačenje ili ostanak u politici?
Nakon pada prosrpske vlade u Crnoj Gori postavlja se jedno od ključnih pitanja za razvoj događaja: što će biti s najdugovječnijim europskim vladarom Milom Đukanovićem? On je sad opet stekao prednost, a mnogi govore da se sve ovo i zbilo u njegovoj režiji. No, pojavila se i priča da su iza svega stale “ambasade”, ali pod uvjetom – njegova odlaska.
I dok jedni u Podgorici tvrde da će tako i biti (on, navodno, traži samo garanciju da ga nitko neće kazneno goniti), dugi pak kažu da sigurno ostaje do kraja predsjedničkog mandata 2023. godine, a potom će se vidjeti. No, sve više je onih koji govore da će ga na poziciji šefa DPS-a naslijediti sve popularniji i prihvatljiviji gradonačelnik Podgorice, 37-godišnji Ivan Vuković, mada ima još nekih bliskih Đukanovićevih suradnika, poput bivšega premijera Duška Markovića, koji pikiraju na njegovo naslijeđe. Ima i onih koji kažu: i nakon Mila Milo, jer se pokazao kao najjači politički lukavac i ključna karika procrnogorskih snaga. Podsjetimo da je on “preveslao” i Miloševića iako je na svojim političkim počecima bio njegov proteže, koji je izveo “događanje naroda” 1989. godine, ali je Crnoj Gori vratio državnu neovisnost, piše jutarnji.hr.
