O izjavama iz državnog vrha i posljedicama za međunarodni ugled Hrvatske, o zveckanju oružjem i diplomatskim naporima za smirivanje ukrajinske krize u Novom danu razgovarali su s Božom Kovačevićem, bivšim hrvatskim veleposlanikom u Moskvi.
Suodgovornost oko vanjske politike je i na premijeru
Jesu li izjave predsjednika Zorana Milanovića o Ukrajini učinile Hrvatskoj nepopravljivu štetu?
“Način na koji je predsjednik Milanović nastupio i činjenica da on pritom polemizira s vladom svoje države je ono na što Rusija računa u tom nadmetanju sa zapadom, osobito s NATO paktom i EU-om. Rusija nastoji uočiti i iskoristiti svaku pukotinu. Ovaj primjer potpunog neslaganja u pogledu temeljnih odrednica vanjske politike između premijera i predsjednika je takva situacija.
Suodgovornost za takvo stanje snosi i premijer. Otvoreno govori da ne želi s njim razgovarati o vanjskoj politici, onome za što postoje izravne ovlasti predsjednika. Zastoji u imenovanju veleposlanika također su zajednički problem. Poslati listu veleposlanika nije dovoljno. Premijer i ministar vanjskih poslova se moraju dogovarati s predsjednikom. Predsjednik je zaslužio optužbe, ali to je samo dio zabrinjavajuće situacije nefunkcioniranja ključnih institucija.
Kada je riječ o crnoj ukrajinskoj listi, bilo je za očekivati da će ukrajinski ekstremisti žestoko reagirati. Milanović je nedvojbeno pogoršao odnose s Ukrajinom i pridonio eroziji ne baš prevelikog ugleda Hrvatske.”
Ruski zahtjevi su povratak u hladnoratovsko stanje
Nakon što je Rusija u srijedu u Parizu pregovarala o sigurnosnim pitanjima s diplomatima iz Ukrajine, Francuske i Njemačke, ne čini se da je postignut neki pomak, kakvi su izgledi da se ovaj dugogodišnji sukob riješi diplomatskim putem?
“Ruski zahtjevi su maksimalistički i potpuno nerealni. Kad bi se to provelo, bio bi to povratak u hladnoratovsko stanje u Europi, kakvo je bilo prije ’91. godine. Ti odnosi i te granice više ne postoje. To bi bilo vraćanje vremena unazad. No to je i neka vrsta očajničkog pokušaja Rusije da na dnevni red stavi pitanja koja ona smatra važnima. To je dio ruske strategije da odgovori, da na svom teritoriju razmješta ratne snage kad se međunarodne snage razmještaju u blizini ruske granice. Od ’99. godine nadalje sigurnosna pitanja u Europi rješavale su Amerika, NATO i EU u okviru organizacija za europsku sigurnost i suradnju, gdje je i Rusija član, ali potpuno su ingnorirali sve ruske inicijative. Rusija je upozoravala na to. U veljači 2007. Putin je održao poznati govor na minhenskoj konferenciji o sigurnosti. Pozvao je da se ne gradi proturaketni štit u Poljskoj i u Rumunjskoj jer to narušava nuklearnu ravnotežu i ugrožava rusku sigurnost. Nikakvih reakcija osim zgražanja nije bilo.
Nedvojbeno je da je Rusija okupirala dijeove teritorija Ukrajine. Što je tome prethodilo? Inzistiranje da Ukrajina mora potpisati sporazum za EU. Rusija je upozorila da su Rusija i Ukrajina u carinskoj uniji. I to je ignorirano. Nakon krize potpisan je sporazum o mirnom prijenosu vlasti, pod utjecajem američke diplomacije, prosvjednici na Majdanu su odbili prihvatiti sporazum i otpočeli akciju. Rusija to smatra državnim udarom. U situaciji smo kada nije moguće postiće diplomatski napore ako sve strane ne popuste barem u nečemu.”
Rat bi za Rusiju bio nepovoljan, za Ameriku koristan
Ako sukob vojno eskalira, tko će tu snositi najveću štetu, a tko imati potencijalne koristi?
“Čini mi se da će biti uloženi dodatni diplomatski napori da situacija deeskalira. Nema Rusija veći interes otpočeti rat s Ukrajinom. Za Ukrajinu bi to bilo devastirajuće, ali konačni ishod bi bio nepovoljan za Rusiju, to bi značilo homogenizaciju cijelog zapadnog svijeta prema Rusiji. To bi Amerikancima najviše koristilo. Nije Rusiji u interesu da obustavi plin za Europu, nego da zaradi. Interes je Amerike da predimenzionira opasnost, da primora Europu da prizna SAD-u jamstva. Daje nadu da će problem biti riješen i razgovor Bidena i Zelenskog. Biden radi pritisak da se pokuša provesti mirna reintegracija.
Kada je riječ o energetskim pitanjima, Americi odgovara pogoršanje političkih odnosa Rusije i Europe jer može iznuditi političku odluku EU-a da ne kupuje ruski plin nego američki ukapljeni plin, od čega samo Amerika ima koristi, a za Europu, samo šteta. Znamo primjerice da njemačka industrija kao pretežno izvozno orjentirana industrija, ovisi o energentima. Ruski prirodni plin i američki ukapljeni nemaju istu cijenu.”, piše N1.
