-0.6 C
Zagreb
Naslovnica Kolumne Tko je ovdje stručan?

Tko je ovdje stručan?

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Posljednjih godina stručnost se traži kao igla u plastu sijena. Ne jedna nego više njih. Oni koji shvaćaju i prihvaćaju kako mogu vjerovati jedino stručnjacima jer drugog izvora nemaju prolaze najbolje (npr. ne obolijevaju s teškim oblicima bolesti i preživljavaju).

Alternativa ima slojeve poput luka koji peče za oči: vjerovanje nestručnjacima (pogrešno po definiciji), vjerovanje sebi (pogrešno jer samo zato što je naša vlastita, naša subjektivnost nije bolji izvor od tuđe subjektivnosti ili objektivnosti) ili nevjerovanje (najbolja od loših opcija jer je iz nje najlakše početi vjerovati stručnjacima). Ovdje je moguće prestati čitati ovaj tekst jer nisam stručnjak za stručnost i struku, a moguće je i nastaviti jer ću pokušati pokazati kako po pitanju struke vjerujem stručnjacima za struku.

Struka je čudna riječ (hrv. struk = stabljika ili najtanji dio ljudskog trupa i samim time kod biljke podržava ili nosi npr. cvijet ili klobuk). Riječ ekspert (lat. expertus od expĕrĭor, experīrī = znači pokušavati, testirati, pronaći, dokazati, iskusiti) je puno jasnija jer opisuje što stručnjak čini. Dosta o riječima jer kad bi filozofija bila etimologija, onda nikad ne bi mogla pitati o stvarima na koje se riječi odnose (osim dakako ako to nisu druge riječi). Stručnost je svojstvo stručnjaka ili čovjeka koji posjeduje struku (struk zamislimo kao da obuhvaća polje stručnosti na kojoj cvate ili pak vene cvijet znanja). Većina opisa struke uključuje vještine i znanja, ili teoriju i praksu koje stručnjak treba imati i one su na neki način obuhvatne u nekom području koje je stjecajem okolnosti usko ili vrlo usko (jer postoje čimbenici poput složenosti polja stručnosti, dugog trajanja stjecanja stručnosti, cijene stjecanja, truda, dara itd.).

Postoje dvije teorije o stručnosti i obje prihvaćaju navedeni opis. Prva kaže kako je stručnost učinak zajednice prakse ili praktičara u nekom polju stručnosti, a druga kako je stručnost učinak pojedinčeve sposobnosti ekstenzivnoj prilagodbi novonastalim okolnostima. Ova dvojba je zanimljiva samo po pitanju podrijetla struke i stručnosti i ovdje nije presudna. Ono što je važno je da se stručnost nekako stječe i posjeduje i da je taj proces javan, mjerljiv i podložan kritici. Uz pojam stručnosti koja je po definiciji uska stoji pojam obuhvatnosti te iste uske struke. Stručnjak zna jako puno (zna-kako i zna-da) o nekom vrlo malenom području, a što je područje šire, zna sve manje, a više znaju kolege stručni u nekom susjednom ili udaljenom području (zamislimo manje-više skladan buketić ili pušlek).

Dunning-Krugererov učinak ovdje je primjereno spomenuti i kaže kako će ljudi s nižim kognitivnim sposobnostima pri zadatku precijeniti svoje sposobnosti, a ljudi s višim podcijeniti. Kritičari kažu kako to nije točno jer oni s nižim kognitivnim sposobnostima ne misle kako su bolji od mjerljivo boljih s višim kognitivnim sposobnostima nego misle kako su sami značajno bolji nego što mjerljivo de facto jesu. Tako bi ispalo kako je taj učinak možda dio poremećaja grandioznosti. Razne skale stručnosti obuhvaćaju razna nužna i uzeta zajedno dostatna svojstva stručnosti, npr. specifično obrazovanje, vježbu i znanja, zatim javnu kvalifikaciju (ovdje se stručnost poklapa s profesionalnošću i suprotna je amaterizmu (od amāre = voljeti) ali i nekim dugim pojavama poput samoukosti s kojima ne mora nužno biti suprotna), sposobnost razlikovanja važnog od nevažnog, sposobnost vlastitog napredovanja, intuicija i na koncu samosvijest i povjerenje u vlastito znanje. Ovo je podosta važno jer može služiti kao mjerilo za razlikovanje stručnosti od nestručnosti.

Nikako samodopadno, ali svakako na pragu autoreferentne inkonzistentnosti i parodije uzet ću ovdje primjer vlastite (ne)stručnosti kako bih pokazao kako se odgovara na početno pitanje („apologia pro vita sua“ kako je pisao Newman). Pretpostavimo da imam dovoljno obrazovanje, uvježbanost i znanja iz nekog uskog polja stručnosti. To polje ili kod mene dva polja (što već samo po sebi uzrokuje podizanje obrva), tj. u filozofiji ono Ludwiga Wittgensteina i u ekonomici ono korporacijske društvene odgovornosti, poslovne etike i održivosti polja su stručnosti ili specijalizacije. Ipak, u njima sam sposoban kao i kolege načiniti uvod u ta polja do neke razine stručnosti, ali ne dalje. Tome je tako jer imam i uže stručnosti ili podspecijalizacije, konkretno kasnija filozofija L. Wittgensteina i korporacijska društvena neodgovornost. U tim poljima imam neka znanja, dokaze istraživanja (pokušaja i pogrešaka), neke slabašne rezultate itd. što sve redom služi kao dokaz stručnosti (ne može mi se tu samo tako soliti pamet). To znači kako je filozofsko istraživanje u osami, ali i u društvu kolega u formalnim i neformalnim situacijama de facto argument jednog svojstva stručnosti, a znanstveni radovi i njihova svojstva, predavanja prije svega kolegama, a zatim i studentima itd. su daljnji argument za ostala svojstva stručnosti.

Temeljem rečenog stručan sam samo za svoja mala i vrlo uska područja ili stručke nekih polja cvjetića ili cvjetuljaka i doslovno za ništa drugo. Za prvo šire polje sam doslovno 0,5 stručan ili ukratko nestručan. Zamislite nekoga tko se cijeli život bavi metafizičkim problemom privida i stvarnosti (danas vrlo poučnim u vremenima dezinformacija, lažnih vijesti, izmišljotina i čistog preseravanja) i ako takvih metafizičkih problema ima još barem 10-20, pitajte se koliko je takav stručnjak sposoban napisati dobar uvod u metafiziku, što možda i jest, ali koliko je sposoban napisati dobar uvod u cijelu filozofiju? Vjerojatno ne previše. Prvo, zato što se ne bavi niti s jednim od 10-20 problema preostalih 10-20 filozofskih disciplina s kojima se bave drugi stručnjaci. Drugo, zato što postoje stručnjaci koji se bave i istraživanjem i predavanjem i pisanjem npr. uvoda u filozofiju, a da on nije uvod u njihovu filozofiju, u filozofiju pod vidom njihovog problema ili njihove specijalizacije, tj. specijalizacije onih prvih. Ukratko, za vrlo malo toga sam stručan, a za puno toga sam vrlo do potpuno nestručan.

Filozofi su u povoljnoj situaciji jer je kod njih lako prijeći iz struke u struku (primjerice iz metaetike u normativnu etiku ili iz Wittgensteinove epistemologije u Wittgensteinovu kasniju filozofiju) jer polja stručnosti niti su mnoga niti su previše udaljena i često se preklapaju. Možda slično vrijedi i za ostale humanističke struke, ali ne za sve (npr. stručnjak za Srednji vijek neće lako postati stručnjak za 20. stoljeće). Što se više pomičemo preko društvenih znanosti prema prirodnima stvar je nepovoljnija i stručnosti su vrlo uske.

Pokušajmo sad ovo primijeniti na tzv. biomedicinske znanosti. Za početak i iako svatko mora imati neki omjer praktičnog i teorijskog iskustva i koliko god jedna strana tog omjera bila mala, ipak postoji načelna podjela na teoretičare i praktičare (u medicini kliničare od grč. κλίνειν = onaj koji je uz krevet ili se naginje nad bolesnika na krevetu), a u novije vrijeme i EBM ili evidence based medicine. Zatim postoji podjela za mnoge struke ili specijalizacije i podstruke ili podspecijalizacije. Ako netko straži stručnjaka za stvar koja se tiče biomedicinske znanosti, onda prvo eliminira sve koji u njima nisu stručni. Ako je ta stvar zarazna bolest, onda dalje eliminira sve kojima zarazne bolesti nisu struka. Ako je ta bolest virusna, onda eliminira stručnjake za ostale zarazne bolesti i dolazi do virologa kao teoretičara, eksperimentatora ili onih koji „pokušavaju“ i kliničara ili onih koji „se naginju“. Čak i dalje postoje vrlo uske stručnosti (netko se može baviti HIV virusom ili virusima hepatitisa, ali nikada primjerice sa Coronaviridae. Postoje i područja preklapanja raznih stručnosti poput primjerice epidemiologije koja se bavi općim javnim zdravljem napose u velikim skupinama (stanovnicima regija, država i kontinenata) u slučaju rasprostranjenih bolesti, njihove prevencije i liječenja ili mikrobiologije itd.

Ukratko, potrebna je i određena stručnost ili barem otvorenost za učenje za otkrivanje stručnjaka čiji sud se može uzeti u obzir pri vlastitom promišljanju, odlučivanju i djelovanju i što je još važnije za eliminiranje nestručnjaka. Uzimanje u obzir nestručnjaka isto koliko i stručnjaka (iz daljnjih razloga koje je ovdje nepristojno navoditi jer su vrlo neugodni) početna je pogreška ne zato što se u ime javne rasprave svima pruža isto pravo glasa nego zato što se stručnost stručnjaka postavlja na ravan nestručnosti nestručnjaka. Nevjerovanje stručnjacima je sljedeća pogreška kojom se odustaje od minimuma ljudske racionalnosti pa i čovječnosti (ako iracionalnost vodi nečovječnim postupcima pa je takav manje čovjek, engl. lesser man).

Konačna i najveća pogreška je vjerovanje nestručnjacima za razliku od stručnjaka što često znači ekstremno nekorištenje vlastitih kognitivnih sposobnosti (a neki sugeriraju kako i korelira s nižim stupnjem kognitivne sposobnosti i razine obrazovanja). Stručnost stručnjaka se dakako kritički propituje, ali prije svega od strane kolega ili sustručnjaka, a ne od strane nestručnjaka i ta kritika zna biti devastirajuća do mjere da propada ne cijela stručnost i karijera nego i život čovjeka kojem je dokazana namjerna nestručnost (primjer su stručnjaci koji su tijekom Prohibicije tvrdili da Vlada SAD-a ne truje alkohol, ili oni koji su tvrdili da liječnici liječe afroamerikance SAD-a od sifilisa ili više desetljeća da pušenje ne uzrokuje rak). Stručnost stručnjaka stalno je na provjeri i pod povećalom kritike kolega i teško je vjerovati kako će većina stručnjaka dovesti u pitanje svoju stručnost (obrazovanje, iskustvo, rezultate i cijelu karijeru) čak i ako ima približnu korist od tog postupka.

Ukratko i za kraj, stručnjaka je malo, stručni su u vrlo uskim područjima pri čemu su za ostala manje ili više nestručni i usprkos tome velika većina stručnjaka je pouzdan izvor informacija o stvari u pitanju, a u situaciji kad drugi ili bolji izvor nemamo, jedino što možemo jest vjerovati stručnjacima, štoviše, možemo uspoređivati njihove stručnosti i rezultate kako bi smo utvrdili kojima više vjerovati.

Drugog izbora nemamo. Iako povezano, ipak je sasvim drugo pitanje koliko su stručnjaci s 20-30 godina iskustva isključivo u svojoj struci sposobni komunicirati s javnošću na njoj razumljiv način ako je u pitanju stvar od javnog i općeg značaja i važnosti i čest je odgovor malo i slabo (prisjetimo se konferencija za medije seizmologa u RH i koliko su nervozni, zbunjeni i nejasni bili što im ne treba uzeti za zlo jer vjerojatno su u takvom centru pažnje javnosti posljednji put bili prije 140 godina). Stoga, posljednjih par godina podučilo nas je kako su stručnjacima očito potrebni popularizatori ili praktičari odnosa s javnošću koji bi njihove rezultate javnosti prenijeli na način koji je njoj jasan.

Najnovije

Još iz rubrike