6.7 C
Zagreb
Naslovnica Tech Samo je jedna tableta tijekom trudnoće bila dovoljna za kobne posljedice: U...

Samo je jedna tableta tijekom trudnoće bila dovoljna za kobne posljedice: U svijetu je zbog skandala s Conterganom oko 10.000 djece rođeno bez udova

Travanj 1962. Porod u domu obitelji Kornja iz mjesta Allendorf, Gunhild je njihovo treće dijete. Babica je pozvana u obiteljski dom. I ona majci pokazuje glavicu male Gunhild. Samo malu glavicu. Njezina beba ima kratke ruke, na svakoj šaci samo po četiri prsta, i to su samo neke od deformacija na tijelu novorođenčeta. Brzo je pozvan liječnik, koji nije siguran “koliko će dugo dijete još preživjeti”. Obitelj hitno poziva kumove i mjesnog pastora, na brzinu su u dnevnom boravku krstili bebu.

Uslijedile su brojne operacije, dugi mjeseci oporavka u centrima za rehabilitaciju, daleko od vlastitog doma. Mala Gunhild je prvo dijete s invaliditetom u lokalnoj osnovnoj školi. Domar je za nju napravio poseban pult, prilagođen dužini njezinih ruku. Gunhildina majka čini sve za svoje dijete: ona vozi bicikli, vozi romobil, Gunhild pada, Gunhild opet ustaje…

U pubertetu ima problema sa svojim tijelom, u njemu se ne osjeća dobro, muče je kratke ruke. More je mračne misli, u jednom kriznom trenutku popila je veću količinu nekih tableta. Ali sve se dobro završilo, samo dobije veliku mučninu. Ona pada. Ona opet ustaje. Počinje se baviti borilačkim vještinama. Trenira jiu jitsu, stigla je do smeđeg pojasa. 23 godine radi u općini u matičnom uredu. Gunhild se udaje. Dobila je i kćerkicu…

Njezino tijelo uvijek mora više raditi, puno više raditi nego kod drugih ljudi – kako bi kompenzirala dužinu ruku. Ona se vrti, mora slegnuti naprijed i nazad, u situacijama u kojima drugi ljudi s dugim rukama jednostavno uzmu nešto sa stola, obuku pulover, nešto stave u regal ili podignu s poda. Gunhild nekad koristi i noge, i to joj pomaže u svakodnevnom životu.

Gunhild Krämer-Kornja se ne štedi. A sav taj napor “troši” njezino tijelo i izaziva teške bolove. Sa samo 38 godina mora u mirovinu, prolazi kroz tešku operaciju crijeva. Angažira se u lokalnoj zajednici, brojnu djecu nauči plivati, piše knjigu o svom životu s Conterganom.

Rujan 1961. Čestitke povodom rođenja djeteta? Ne. Roditelji Klausa Michelsa stoje pred liječnicima u gradu Unni, oni kažu: “Dečko neće dugo poživjeti. Oprostite se.” A taj “dečko” danas ima 60 godina. U Intervjuu za DW Klaus Michels u jednom trenutku je zaplakao: “To mi je majka ispričala tek nakon puberteta.”

Tri tjedna nakon njegovog rođenja roditelji su otišli u kliniku. Liječnik im više ne želi vratiti dijete, majka otima bebu iz liječnikovih ruku, vodi ga kući. Jaka žena, kaže Michels. On ide u školu, kasnije i na zanat u jednu radionicu za osobe s invaliditetom. I onda radi za računalom. Sve do burnouta. I uspješno se bori protiv svoje ovisnosti.

Michels odlazi u prijevremenu mirovinu, angažira se u župnoj zajednici i u školi koju pohađa njegov sin. Svira tubu: “To je predivno”. Bavi se sportom. S puno sporta. U upravnom odboru Saveznog udruženja žrtava Contergana želi se angažirati oko bolje medicinske skrbi ljudi poput njega.

Svibanj 1962. “Je li sve tu?”, pita Gisela Weinert u trenutku kad u Klinici grada Kölna prvi put čuje vrisak svoje kćerke. Odgovora nema. Mala Claudia ima kratke ruke. Osoblje rodilišta žuri do nje kako bi vidjeli bebu. Majka je bijesna. “Ali moja kćerka me je pogledala jasnim pogledom u očima. Kao da je htjelo reći: evo me, tu sam.”

Claudia mora često na rehabilitaciju u Heidelberg, već na putu prema tom gradu joj je loše. Od straha. Sjeća se “ogromnih prostorija s 20 krevetića sa šipkama.” U stezniku od gipsa leži u krevetiću, zavezana. Kasnije je muče teškim protezama: “Mrcvarenja su bila ogromna, pa i psihička.”

Njezini roditelji nisu smjeli biti s njom, već su je morali predati prilikom dolaska u kliniku. I płakali bi svaki put kad bi se vrattili kući, gdje su ih čekala njihova druga djeca. Bilo je teško vrijeme za cijelu obitelj. Nakon Claudijinog povratka, djevojčica se počela obraćati vlastitim roditeljima s “Vi”. Mislila je, kaže, da je oni više ne žele…

Kod kuće u Kölnu je Claudia išla u školu za djecu s invaliditetom, među njima i brojne žrtve Contergana. Prešla je na gimnaziju, maturirala je, studirala. Danas radi na sveučilištu. Kao samohrana majka se brine oko svog sina Maltea. Claudia Weinert-Hettmer danas radi kao pedagoginja u školi za djecu s posebnim potrebama.

Gunhild, Klaus i Claudia – to je samo troje od oko 5.000 djece u Njemačkoj i oko 10 tisuća diljem svijeta koja su rođena s malformacijama. Njihove majke su koristile Contergan, sredstvo za smirenje koje se prodavalo bez recepta. Proizvodila ga je tvrtka Grünenthal, a u lijeku se nalazio i sastojak po imenu Thalidomid. Od deset djece rođene s malformacijama, u prosjeku je njih 4-5 umiralo kratko nakon rođenja. Nije poznat stvarni broj spontanih pobačaja ili mrtvorođenčadi.

“Bezazlen poput keksića”, tako se reklamiralo Contergan, preporučivali su ga čak i za dojenčad i malu djecu, ali primarno protiv mučnine u trudnoći. Dobro se prodavao i u Njemačkoj i u svijetu. Lijekovi s Thalidomidom koje proizvodio Grünenthal, njegovi partneri i primatelji licenci prodavali su službeno se u više od 70 zemalja svijeta, ustanovljeno je u okviru istraživanja na Sveučilištu Münster. Na tržištu se našlo i nekoliko nedozvoljenih “kopija” tog proizvoda, naglašava Grünenthal. U SAD-u nadležna služba FDA nije dozvolila upotrebu lijeka.

Grünenthal je pokuse učinkovitosti lijeka testirao na životinjama. Tada nisu postojala stroga pravila oko izdavanja dozvole korištenja i prodaje lijeka na tržištu, odgovarajući zakon je na snagu stupio tek 1978. – kao “lekcija” naučena iz Contergan-skandala. Contergan se u prodaji našao 1957., liječnici su najprije uočili negativne učinke na živčani sustav i određene štete u ljudskom organizmu, a od 1959. i sve veći broj malformacija kod djece.

Jedan australski liječnik je informirao britansku tvrtku Distillers, koja je lijek proizvodila kao primatelj licence. Paralelno s tim je hamburški pedijatar Widukind Lenz provodio i vlastito istraživanje. On je 15.11.1961. informirao Grünenthal o sumnjama koje su ga mučile. U razgovoru s vlastima održanom nešto više od tjedan dana kasnije ta je tvrtka odbila povući Contergan s tržišta, tako barem stoji u dokumentima.

Umjesto toga prijetnja – u slučaju izdavanja zabrane prodaje, firma je prijetila da će za to odgovornim proglasiti nadležno ministarstvo. List “Welt am Sonntag” je 26.11. objavio članak u kojem piše o sumnjama oko Contergana, a samo dan kasnije lijek se povlači s tržišta. U nekim zemljama je prodaja nastavljena, i lijek se prodavalo još nekoliko mjeseci.

Za mnoge je ljude taj potez (povlačenje proizvoda) stigao prekasno. Pa i za Claudiju, kćerku Gisele Weinert. Majka kaže da je tada bila jako bijesna: “Kod moje je kćerke bilo jasno da postoje određene malformacije. Samo se to nikada nije objavilo.”

Ona tada nije ni slutila koliko su tablete opasne, tablete koje su joj preporučili liječnici i apotekari. Svejedno je proganja osjećaj krivnje: “Da ih nisam uzela, to se ne bi dogodilo.” Još uvijek se javljaju pogođene osobe, kaže za DW odvjetnica Karin Buder, njezina majka joj je tek na posmrtnoj postelji ispričala o Conterganu, odnosno da je koristila taj lijek.

Claudia Weinert-Hettmer kaže da njezina majka nije kriva. Onima koji su to mogli promijeniti, ona danas želi “da prožive jedan dan kao ja”: kad je drugi ljudi upadljivo promatraju, kad na toaletu mora druge, nepoznate ljude mora moliti da joj pomognu da skine hlače, i da ih opet obuče. 1968. je počeo kazneni proces protiv vodećih zaposlenika Grünenthala. Devetero optuženih je zastupalo 20 odvjetnika, “apsolutna elita njemačkih kaznenih branitelja”, to je citat iz istraživačkog izvještaja iz Münstera.

1970. je proces obustavljen. Bez izricanja presude. Postignut je naime dogovor oko isplate odšteta. Mnogim je obiteljima, koje su bile sporedni tužitelji u tom procesu, hitno trebala pomoć, a postojala je opasnost da nastupi zastara.

100 milijuna tadašnjih njemačkih maraka (DM) je tada Grünenthal uplatio u novu zakładu za pomoć žrtvama Contergana, a 100 milijuna savezna vlada. Žrtve su se time odrekle prava na nove tužbe protiv Grünenthala. Kompletan novac je potrošen 1997.

Njemačka vlada je do sada za plaćanje odšteta potrošila 1,8 milijardi eura, potvrdila je Contergan-zaklada na upit DW-a. Grünenthal je 2009. jednokratno uplatio dodatnih 50 milijuna. U Njemačkoj po navodima spomenute zaklade još uvijek živi više od 2.200 pogođenih osoba koje primaju odgovarajuću mirovinu i godišnje dodatke. Novac se isplaćuje i na račune oko 280 pogođenih osoba iz 42 zemlje svijeta: od Egipta i Australije, preko Belgije, Brazila, Irske, Meksika, Sirije i Tajlanda, pa sve do SAD-a.

Veljača 1961. Jednu jedinu tabletu tijekom trudnoće je popila majka Biance Vogel. Nakon poroda njezine kćerke liječnik govori o “izrodu”. Doba nacionalsocijalizma je prošlo tek prije 16 godina, u nacističkoj Njemačkoj i na zaposjednutim područjima se ljude s invaliditetom sustavno ubijalo. “Bilo bi najbolje da su te strpali u plinsku komoru”, to je bio odgovor koji je Claudia Weinert dobila kao 15-godišnjakinja, nakon što je prolaznike pitala koliko je sati.

“Moja majka me nije nikada skrivala”, kaže Bianca Vogel, iako je odrasla u Sinzigu na rijeci Rajni, malom mjestu u kojem je bilo i zločestih pogleda, u kojem se iza leđa pričalo o “Božjoj kazni”. Danas se zna da su neki roditelji svoju djecu skrivali u podrumu ili kod životinja u staji.

Bianca Vogel je naučila jahati i 30 godina je radila kao odgajateljica. Postala je svjetska prvakinja u dresurnom jahanju u konkurenciji osoba s invaliditetom, sudjelovala je na Paraolimpijskim igrama u Atlanti, Sidneyu i Ateni – te osvojila dva olimpijska srebra.

Igrani film “Eine einzige Tablette” (Jedna jedina tableta, 2007.), protiv čijeg se emitiranja neuspješno pravno borila firma Grünenthal, te susret sa žrtvama Thalidomida iz Velike Britanije i koji su se borili za svoja prava, nju su “prodrmali”. Bianca Vogel se aktivirala na prosvjedima, najprije protiv firme Grünenthal, a onda i u Berlinu, kako bi uvjerila političare u stvari za koje se borila. Tijekom jednog saslušanja u Bundestagu ona je zahtijevala bolju skrb za žrtve Contergana. Njihove su mirovine nakon toga povećane.

Bebe s kraćim rukama ili nogama, ili bez ruku i nogu, to su bile stvari koje se moglo odmah uočiti. Mnoge posljedice Contergana se otkrilo tek u kasnoj fazi. U slušnom sustavu, na očima, na srcu, crijevima, živcima ili žilama koje su drugačije raspoređene u organizmu, a to predstavlja dodatni rizik tijekom operacija.

Gunhild Krämer-Kornja kaže: “Kod mene su unutarnji organi poput slagalice, sve je tu, ali ništa na svom mjestu.” Puno puta je već bila operirana, prvi put kad je imala samo tri mjeseca, tada su joj crijeva “premjestili” na pravo mjesto. Bubrezi su joj u zdjelici. Kada je zatrudnjela, liječnici su pomno pratili da joj se slučajno ne “zgnječi” bubrege, pa su planirali izvesti i carski rez. Ona sama se nadala prije svega da je s njezinim djetetom sve u redu: “Da, bilo je tu određenog straha.” Kćerka Laura je rođena posve zdrava.

Sve manje liječnika se snalazi s posljedicama Contergana, sve manji ih zna o toj bolesti, a to počinje već prilikom mjerenja pulsa – gdje ga mjeriti kad ljudi nemaju ruke ili noge? Pretpostavlja se da su u tretmanu oštećenih osoba napravljene i brojne greške. Contergan-zaklada financira četiri centra koji imaju kompetencije po ovom pitanju. Znanstvenici opominju da mnoge pogođene osobe pate i od psihičkih posljedica. A te patnje se nije priznavalo prilikom odluke o tome tko će dobiti odštetu.

“Contergan-tragedija će zauvijek biti dio povijesti naše tvrtke”, naglašavaju iz Grünenthala danas. 2011. je utemeljena i Zaklada Grünenthal. Ljudima koji podnesu zahtjev pomaže u pregradnji njihovih vozila, kuhinja ili kupaonica, ili financira asistente koji pomažu žrtvama na putovanjima. U deset godina rada, financijsku pomoć je primilo 700 pogođenih osoba.

2012. je šef uprave Grünenthala Harald Stock zamolio pogođene osobe i njihove majke da im “oproste zbog toga što mi skoro 50 godina nismo pronašli put do Vas, kao ljudi do ljudi.” Je li to sve? Mnoge žrtve su bile duboko razočarane. Kada ga je list “Wirtschaftswoche” kasnije pitao je li moguće i nešto više od toga, Stock je uzvratio: “Možemo se samo za nešto ispričati za što vjerujemo da smo i krivi.”

A što na to kaže Gunhild Krämer-Kornja? “Firma Grünenthal je pogriješila. Oni su na tržište plasirali tabletu, mogli su je možda i ranije povući iż prodaje. Novac vlada svijetom.” Danas je, kaže, sama odgovorna za svoj život: “Bavim se sportom, idem na plivanje, družim se, imam puno prijatelja.” Grünenthal joj pomaže kad joj zatreba neka posebna kvaka za vrata ili nova kuhinja. Contergan se nikada ne smije zaboraviti, dodaje ona.

A bijes? Zar ne osjeća nikakav bijes? “To si više ne dozvoljavam. Neka drugi dobiju čir na želucu, ja ne.” Njezin suprug je preminuo prije pet godina, prošle godine kod nje je dijagnosticiran rak kože. Tri puta je operirala oko. A što joj daje hrabrost? “Život. Kad vidim moju unuku kako odrasta.” Njezina deviza i uz sve te udarce sudbine ostaje ista. Pasti. Ustati. Idemo dalje, piše Slobodna Dalmacija.

Najnovije

Još iz rubrike