Prošlo je 30 godina od stradanja Vukovara u Domovinskom ratu, Branko Borković, Mladi Jastreb, rekao je u “U mreži Prvog” kako je, sa svojim ratnim zarobljenicima, još 1993. započeo kao spomen na današnji datum, bacanjem vijenaca u rijeku Vuku.
To je bio i začetak ovakvog obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara kako imamo i danas. Borković je objasnio da je 1996. bio na području Vukovara pod pokroviteljstvom UN-a, obišli su Ovčaru, prostor novog groblja, a 1998. su utemeljili Memorijalno groblje i na neki način započeli s ovom kolonom koju danas imamo.
Naglasio je da je 2006. biskupska konferencija održala sinodu u Vukovaru i to mjesto su proglasili mjestom hodočašća i na taj način se danas hodočasti zbog mučenika i za domovinu.
O ratnim sjećanjima govorio je predsjednik Savjeta za branitelje Grada Vukovara Tomislav Josić, rekao je današnji dani teško padaju braniteljima, naglasivši da su to bili dani ponosa i slave.
– Bilo je jako teško, ljudi su ginuli, svaki dan je netko bio na redu, mislim da nikada u životu nismo bili ponosniji i hodali uzdignutije glave, stvarno smo uspjeli u nečemu za što su se borile generacije Hrvata, rekao je.
Dodao je kako im je to uspjelo uz mnogo žrtava i bola, misli da nikada više neće biti tako ponosan.
Smatra da sve što se 18. i 19. događalo u Vukovaru nema nikakve veze sa ratom – masakr, ubijanje i protjerivanje stanovništva ostavljaju gorak okus.
Govoreći o žrtvama, Josić je rekao da je više ljudi stradalo nakon okupacije grada, nego tijekom opsade i granatiranja.
– To je najveći problem, to nam je svima žao. Nastradali su civili, znamo kako je to izgledalo. Žao nam je što pred pravosuđem nisu odgovarali krivci za taj strašan zločin, dodao je.
Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak, govorio je o svom putu nakon 18.11., rekao je da je imao sreću jer nije zarobljen 18.11., već tri dana kasnije, pa je ostao živ, a zarobljen je sam, što je malo tko preživio. Govorio je uhićenju i provođenju u logor u Stajićevo, bilo mu je čudno da ga nisu ubili. U logoru je bio do 14.8.1991.
Rehak je zajedno s još nekim braniteljima prije 15 godina pokrenuo tužbu protiv Srbije zbog svih strahota koje su Hrvati doživljavali u logorima, a lani su pokrenuli pojedinačne tužbe. OVaj put je, kaže, Vlada stala iza njih i sada je sve dignuto na veću razinu. Najveći problem je, objasnio je, što se za ubijene u logorima njihove obitelji ne mogu žaliti.
Josić je rekao da puno toga nije procesuirano, a trebalo je biti. Ljudi u Vukovaru su frustrirani zbog toga, nelagodno se osjećaju kada u gradu sretnu ljude koji su odvodili njihove najmilije. Smatra da je Vukovar najtolerantniji grad na svijetu – u gradu i dan-danas žive ljudi koji su direktno pucali jedni na druge.
– Po meni je to sutrpljenje žrtve i agresora. Svatko živi svoj život, politika je dozvolila da se podijele vrtići – kroz polovicu ide žica, rekao je.
Nakon Domovinskog rata, dodao je, masa stvari nije riješena i ne vjeruje da će biti za naših života. Da su se osnovne stvari riješile, život u Vukovaru bio bi puno kvalitetniji i bolji.
Na pitanje hoće li se stvari ikada riješiti, Josić kaže da ne vjeruje, to politiku ne zanima, a i imalo smo 30 godina da sve riješimo.
Borković je rekao da su ovo dani kada se svatko treba suočiti sa svojim mislima. Vjeruje da imamo nade stvarati novi život i da nemamo pravo stati. Govorio je o zločinima – rekao je da gdje god su ušli, rezultat je bio likvidacija svega nesrpskog. Te dimenzije zločina nisu nikada istražene, dodao je.
– Ovo je problem Europe, ovdje je palo međunarodno humanitarno pravo, dodao je.
S područja grada Vukovara još se 386 osoba vode kao nestale, u Hrvatskoj više od 1.800. Sve to utječe na odnose Hrvatske i Srbije, a uvelike će utjecati na ulazak Srbije u EU. Borkovića je uvrijedilo što se ovih dana bacao vijenac u Dunav postavlja pitanje čije su žrtve na Memorijalnom groblju?
