4.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Velika ispovijest Mladog Jastreba: Do danas ne znam zašto je nakon pada...

Velika ispovijest Mladog Jastreba: Do danas ne znam zašto je nakon pada bila raspisana tjeralica za mnom. Naredba je bila živ ili mrtav

S Brankom Borkovićem ili Mladim Jastrebom, posljednjim ratnim zapovjednikom obrane grada Vukovara jednog su prekrasnog jesenjeg jutra razgovarali o nimalo krasnim temama.

Povod je bila 30. obljetnica obilježavanja okupacije Grada Heroja, no priča se dotakla i onog što je bilo prije tog kobnog 18. studenog 1991. godine, ali i onog što je uslijedilo poslije.

Krenuli su od njegovog djetinjstva tijekom kojeg je bilo više nego izgledno da će ga životni put odvesti u svećeništvo, kad ono – vojska.

– Istina, pripreman sam za svećenički poziv, a onda sam, kao osnovnoškolac, gledajući reklame na televiziji kojima je vojska pozivala mlade da odaberu vojnu školu, odlučio da ću to učiniti. Ta je moja odluka, moram reći, bila iznenađenje i za moje roditelje i za svećenika koji mi je inače puno pomogao u životu.

Svećenik se zove Andrija Vrane. Oni su me pokušavali odgovoriti od ideje, ali nisu bili nasilni. Prepustili su meni na volju s tim da su godinama kasnije očekivali da napustim vojsku i da se vratim prvotnoj ideji da budem svećenik.

To se sve zbivalo u Posavini, u selu Prečno. Moji su po Borkovićima Turopoljci, a po majci Posavci. To je ta simbioza koja mi je odredila život.

Gdje je počela vaša vojna karijera?

– Otišao sam najprije u tehničku srednju vojnu školu Plavac, koja se nalazila u Rajlovcu kraj Sarajeva. Sve sam završio s odličnim, odnosno bio sam među pet najboljih. Istina bio sam i nestašan pa su mi oca nekoliko puta zvali na razgovore o mom vladanju.

Uvijek su mu govorili kako nema problema što se tiče učenja, ali da sam preživahno dijete. Nisu mi dali odmah na akademiju, makar sam imao sve uvjete, nego su me poslali u Ljubljanu, a onda sam iz Ljubljane otišao na akademiju koja je bila opet u Rajlovcu.

Tako da sam se nakon aktiviranja u vojsku u Ljubljani opet vratio u Rajlovac, gdje sam 1985. godine završio tehničku vojnu akademiju sa statusom elektroinženjera. S obzirom na godine staža, ja sam već 1986. bio poručnik.

Raspoređen sam u Zagreb jer sam kao jedan od najboljih na akademiji imao pravo izbora radnog mjesta. Izabrao sam Zagreb, s tim da sam vam zaboravio reći da sam 1980. godine izvanredno upisao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Kako nisam imao dozvolu vojske za takvo nešto, kad su otkrili – zabranili su mi studirati. A, takvi su zakoni bili. To pravo je bila moja tiha patnja i velika želja. Upis mi je platila pokojna baka. Nažalost, nakon dvije godine sam se morao ispisati.

Kako nisam bio nešto raspoložen za, nazovimo ta društveno-politička zbivanja, to me deskriditiralo u vojnim krugovima, a moram priznati da sam 1989. godine poderao partijsku knjižicu i to javno.

To je izazvalo očekivane posljedice. Stavilo me, kako bi se to reklo – sa strane. Imao sam status nepoćudne osobe. Tad mi je JNA oduzela dodijeljeni stan, pa sam vodio ustavnu tužbu i nisam izgubio tužbu, ali se raspala država prije okončanja spora.

Tako da taj stan nikad nisam uspio vratiti. Kasnije sam kroz sustav Hrvatske vojske sretao neke kolege iz tog doba koji su mi onda prali mozak po pitanju podobnosti ali nema veze. Nebitni su.

Devedesete ste već bili u Zboru narodne garde?

– Da, zaključio sam svoju radnu knjižicu u JNA. Dao sam otkaz i zbilja ne poznam nikog tko je to učinio osim mene. S tom radnom knjižicom, kroz sustav MUP-a, došao sam u Zbor narodne garde.

Javio sam se pokojnom Ivanu Karakašu i pokojnom Martinu Špegelju, oni su tada radili na tim procesima, a bio sam i rodbinskim linijama vezan s njima. Mislim da su oni u JNA to znali s obzirom na pritiske koje su vršili na mene. Bio sam zatvaran i svašta, ali nisu me mogli procesuirati jer nisu imali zašto.

Kao član zapovjedništva ZNG-a u Zagrebu, a zapovjedništvo je radilo određene pripreme u skladu s mogućnostima, radio sam i ja ali kroz sustav MUP-a jer određene strukture drugačije nisu dopuštale. Događanja u Vukovaru su ustvari ubrzala cijeli proces.

Vi ste zapravo sasvim slučajno dospjeli na vukovarsko ratište?

– Točno, zapravo sam se pripremao za odlazak u Dubrovnik. Tamo sam trebao otići s Matom Vidukom i trebali smo ustrojiti brigadu kojoj je bi on bio zapovjednik, a ja načelnik Štaba i onda sam zamoljen, s obzirom na događanja u Vukovaru krajem kolovoza 1991. godine, bih li ipak mogao otići umjesto u Dubrovnik, u Vukovar.

Načelan dogovor je bio da odem na tri tjedna. S obzirom na situaciju koja je bila, a bio je raspad sustava Sekretarijata za narodnu obranu i svih struktura općina, da sve vidi što je tamo i da se proba sustav organizirati upravo na razini općina, s tim što su u Općini Vukovar bili sukobi, nama poznati, između Iloka i Vukovara.

Ilok kao izrazito hrvatski s okolnim selima i Vukovar koji je slovio kao projugoslavenska sredina. U samom Vukovaru bilo je vrlo problematično stanje. Tražili smo izdvajanje Vukovara kao zasebne cjeline i kad je s Imrom Agotićem to dogovoreno onda mi je on predstavio Milu Dedakovića, rekao je da je on iz Nijemaca i da će on biti zapovjednik Općine, a ja njegov zamjenik i da mu pomognem u tom organizacijskom ustroju koji je meni blizak jer Dedaković je ipak bio pilot.

Najprije smo u Vinkovcima imali koordinaciju s ministrom Ivanom Vekićem da bi kroz kukuruz drugo jutro ušli u sam Vukovar kod načelnika policije i kasnije preuzeli prostorije ureda Obrane i nasuprot Dvorca Eltz formirali Štab.

Niste imali baš puno vremena pripremiti se za odlazak na vukovarsko ratište?

– Prije odlaska u Vukovar, puno mi je pomogao Zvonimir Ambrinac koji mi je bio i zapovjednik u ZNG-e. Analizirali smo područje koje je bilo ogromno. S više od 90 tisuća stanovnika, neposredno uz samu granicu i Dunav.

Sela su bila mješovitog sastava stanovništva. Jedno šarenilo ili dominantna koncentracija hrvatskog stanovništva prema istoku, koncentracija srpskog življa prema Osijeku, znači sve se kuhalo između Osijeka i Vukovara.

U selima su bile postavljene barikade i četničke jedinice i jedinice JNA koje su zapravo Vukovar držale pod blokadom. Ili pojednostavljeno – od Mitnice prema Šidu hrvatska živalj, od Vukovara prema Osijeku srpska.

Uz južnu stranu gdje je selo Negoslavci s pretežno srpskim stanovništvom, njihovi susjedi su Rusini i Hrvati, pa Mikluševci gdje je bilo miješano stanovništvo. Ono što sam utvrdio odmah po dolasku je da su im Negoslavci, u zapovjednom smislu, jedan od centara za napad na grad.

Sjever je bio jasan. Tamo nije bilo ništa osim sela Ćelije koje su već u kolovozu spaljene, razorene, uništene. Nešto hrvatskog življa u Borovu Selu, iz Bršadina su ih već protjerali i još nešto malo u Pačetinu.

Takvo je stanje bila naša početna osnova. Dolaskom u grad, u samom sekretarijatu za obranu koji je trebao biti oslonac u smislu mobilizacije i ustroja, nismo zatekli ni jednog djelatnika Hrvata ali smo zatekli prazne kase.

Nijedan od zatečenih nije ostao jer… Bilo je zasukati rukave. Tad je sve u svemu na području bivše Općine Vukovar bilo jako malo naoružanih s hrvatske strane. Uglavnom pričuvna i nešto aktivne policije. Bile su na ispomoći određene skupine iz Slavonskog Broda i Varaždina.

Kasnije kroz ispomoć iz Županje i Vinkovaca, a jedinice JNA su već okružile grad i zauzele sve strateške točke, mogli smo samo kroz kukuruz ulaziti i izlaziti iz grada i to do Bogdanovaca, a onda od Bogdanovaca dalje asfaltiranom cestom koja je asfaltirana nakon što su Bršadin blokirali četnici.

Znači, ono što sam napravio u tih dan-dva je proanalizirao stanje, prikupio koliko god sam mogao informacija o neprijatelju i njihovim položajima.

A stanje je bilo…?

– Ah, bilo je… Primjerice, Mitnica je bila jako dobro organizirana. Već u startu su se organizirali kao jedna bojna s nešto više od 200 ljudi. Vodio ih je Veliki Džo ili Ivan Šoljić.

Mitnica je bila jedna od ondašnjih mjesnih zajednica, dominantno Hrvatska. Živalj koji je nekad Mitnicu naselio došao je s područja Bosne i Hercegovine. Druge mjesne zajednice su uglavnom bile mješovite. I tu se već javljaju problemi.

U Borovu Naselju smo imali tri mjesne zajednice preko pruge. Recimo, Blago je bio u Mjesnoj zajednici koju smo tada zvali Alojzije Stepinac, pokojni Zoran Gotalj u drugoj, treća je bila do aerodroma…

Uglavnom mijenjali smo im imena. Da, bila je i MZ Kriva bara – Budžak koja se nadovezivala na njih, zapadno od ceste koja povezuje Borovo Naselje i Vukovar. Što bi se reklo imali smo tri plus jedan. Onda i Lužac kao izdvojeno naselje.

Možda će to ljudima čudno zvučati, ali Lužac je veličine Gospića po broju stanovnika. Tu su još Vukovar novi do rijeke Vuke i Vukovar stari koji se uz Vuku proteže do Dunava i do vodotornja, Slavije…, pa dolazi Sajmište.

Dvije MZ jedna do druge i Mitnica. To su bili urbani MZ. Ilok je sam po sebi bio jedan veliki MZ i svako selo je bilo za sebe. To je bio istok, a zapad su bili Bogdanovci.

Zapovjednik obrane Bogdanovaca bio je Vinko Žanić, prije njega zapovjednik sela je bio Ivan Matković.

Kako se vršila komunikacija između tih razdvojenih cjelina?

– Imali smo tada sustav motorola. Dobili smo neki određeni broj tih motorola i bile su dvije bazne stanice u Vukovaru, jedna je bila policijska, jedna vojna, odnosno od ZNG-a. One su se, nažalost, preko računala programirale u Zagrebu.

Jedna od prvih stvari koje sam tražio od svojih bila je da mi pošalju programe, ali oni nikad nisu stigli i to nam je bila jedna od otežavajućih okolnosti u kasnijoj komunikaciji.

Jedan od mojih pomoćnika, Julije Novak bio je predsjednik radioamaterskog saveza i bio je postavljen za šefa Centra za obavješćivanje za obranu Vukovara, nositelj organizacije štaba i sustava veza, tako da smo koristili sve raspoložive linije, od željezničkih, vatrogasnih, onih MZ koji su bili prije, motorola da bi ostvarili što kvalitetniju komunikaciju.

Naravno da smo imali šifre, radi dojava, od praćenja, odnosno prikupljanja materijala o neprijatelju, njegovih snaga, o avionima do iskazivanja potreba.

Svi ste imali i kodna imena?

– Istina, svi smo mi skrivali identitete. Recimo, ja nisam dozvolio ni da me se slika, ni snima. Bili smo u tom dijelu vrlo suzdržani. Julije je bio zadužen i za prihvat novinara, pogotovo stranih i tu smo stihiju doveli u red – bilo je sve organizirano i novinari osigurani koliko god je to bilo moguće u ondašnjim prilikama.

Stavio sam u funkciju obrane cijelu ekipu Radio Vukovara, kroz informiranja i izvješća oni su bili vrlo bitna karika u obrani grada.

Svakodnevno ste znali broj poginulih, ranjenih…

– Sustav smo napravili u startu. Veza je postojala između bolnice, policije i tada formiranog Štaba, tako da su se svi poginuli ili ranjeni otpremali u bolnicu i vršio se zapisnik za svakog od njih. I tako sve do zadnjeg dana.

Informacije su se slale kroz izvješća i kroz biltene. Imali smo izvješće prema Zboru narodne garde, kasnije glavnom Stožeru i prema glavnom Stožeru saniteta.

Znači sva ta izvješća plus toga ono što je ljudima jako čudno, ja ne znam postoji li netko »prviji« od nas, ali mi smo imali, s današnjeg aspekta gledano tu nekakvu »primitivnu relaciju mailova«.

Mi smo s poštom u Osijeku i poštom u Vukovaru organizirali i taj dio komunikacije, a Julije je napravio sustav paket-radija.

Paket-radija?

– Da. Digitilizirao je sustav na razinu današnjeg SMS-a, na sustavu commodore kompjutora koji je Krešo Brnas pokupio iz Katastra gdje je radio. Krešo Brnas je jedan od mojih najbližih suradnika iz sustava obrane Vukovara, iz zapovjedništva. Jedan od dvojice, on i Julije Novak su bili moji pomoćnici u obrani Vukovara.

Već godinama naglašavate da se obrana Vukovara nije odvijala samo između Sotina i Borova Sela, nego na cijelom prostoru oko Vukovara.

– Naglašavam i nikad neću prestati. Ove smo godine obilježili 30 godina od borbi u Borovu Selu i to na način da sam okupio i pripadnike Prve gardijske brigade s Iločanima koji su na onom prostoru bili, da se ukaže na naše djelovanje u dijelu Tovarnika, Ilače, na širem prostoru oko samog Iloka, Babske.

Na cijelom tom prostoru mi smo s malim snagama manevrirali i zadavali neprijatelju vrlo žestoke udare. Kroz to svoje djelovanje uspjeli smo im razbiti mobilizacijski sustav jer upravo na tom prostoru dogodila se pobuna rezervista koji su pobjegli u Srbiju, a o tome se jako malo govori u Hrvatskoj i gdje imamo čitav pokret u Srbiji zvan Majke u crnom i pojavljivanja otpora Miloševiću.

Ne volim priču o pobunjenim Srbima, o barikadama, nego ono defakto što je – znači, nacistički režim Slobodana Miloševića je pokrenuo cijelu tu mašineriju, a ja sam već 90-e godine pokrenuo usporedbu Hitlera i Miloševića.

Između njih dvojice i njihova nastupa nema nikakve razlike. On je na neki način uništio Srbiju, kao narod ih je uništio i devastirao, a nažalost problem je što to još uvijek živi u Srbiji.

Ima dugoročne posljedice, jer Nijemci su vrlo brzo postali svjesni svega onog u što ih je Hitler uvalio, a kod Srba nažalost još uvijek ne dominira većina koja bi bila svjesna svih posljedica Miloševića i njegovog nacističkog režima.

Vratili su se borbi za Vukovar.

– Mi smo kroz te operacije, kroz tih nekoliko mjeseci uspješno razbijali sve te snage koje su dolazile. Znači, na širem prostoru Vukovara djelovalo je 50 posto ukupnih snaga koje su napadale Hrvatsku i one su uglavnom uništene na tom prostoru.

Žrtve su znatne, s obje strane. Na tisuće ljudi je pobijeno, nema sela u kojem nisu pobijeni civili, koje nije razoreno kao i sam grad. Nema ni jedno mjesto s hrvatskim življem u kojem nema masovnih grobnica.

A o modernim konclogorima kako po hrvatskom okupiranom dijelu tako i po cijelom teritoriju Srbije iz kojih se mnogi zarobljenici nikad nisu vratili, da ni ne pričamo.

Iz Vukovara ste izašli 17. studenog?

– Proboji su počeli još ranije kako su pojedini dijelovi padali ili se dio snaga nije mogao izvući. Prvi organizirani proboj je bio proboj garde iz Iloka i to 16. na 17. listopada. Tad je išla ona kolona iseljavanja policije i civila Iloka, a 50-ak pripadnika garde je izvršilo proboj iz okruženog Iloka prema slobodnim dijelovima Hrvatske.

Bogdanovci su pali 11. studenog. U proboju je bilo i poginulih, jedna je grupa završila u minskim poljima. Već 13. studenog imamo dijelove Borova naselja i tako redom do neposrednog samog pada grada, s napomenom da su različite skupine vremenski različito izlazile.

Znači u tom vremenu kad smo bili razbijeni na tri dijela, u tom središnjem dijelu nismo izlazili do 17. od jutarnjih sati do navečer i to kroz njihove redove, njihove zasjede kroz minska polja i kroz okupirani teritorij.

Često pod borbama i izbjegavajući direktne otpore da bude manje žrtava. Išlo nam je na neki način vrijeme na ruku, kiša, magla i nisu mogli upotrijebiti helikoptere.

U tim probojima su bile žene i djeca?

– Mi smo, znači Štab i neposredni dio uz Štab, u proboj vukli i žene i djecu.

Izašli ste i onda dospjeli u zatvor u Zagrebu?

– Ne odmah. Najprije sam saznao u Vinkovcima da je raspisana tjeralica za mnom, živ ili mrtav, odnosno da me se likvidira ako me se nađe.

Znate li do današnjeg dana zašto?

– Ne. Sve vrijeme skupljam građu ali ja mogu imati samo svoje teorije i mogu činjenično ukazati na određene ljude, čak razmišljam da pokrenem kaznenu prijavu za ratni zločin koji je učinjen prema meni.

Tim više što vidim da neki građani drugih etničkih skupina to čine. Dakle, bila je ta tjeralica za mnom, tražio sam pomoć i zaštitu od biskupa, pokojnog Ćire i od umirovljenog biskupa Marina Srakića u Đakovu.

Povezali su me s gradonačelnikom Osijeka koji me htio spojiti s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom i dogovorili smo sastanak s predsjednikom, da bi onda kroz raznorazne prepade, zasjede, naprasno bio spriječen od nekih određenih skupina koje su predvodili Manolić, Perković i Mustać.

Dakle, da se utvrdi, vama nitko nije rekao zašto?

– Ne. Ono što je mene zgrozilo da su kroz sve ove godine pokušavali i pokušavaju okrenuti priču kao da smo mi bili izdajnička ekipa koja je rušila, a ne branila državu.

Ono što je monstruozno je priča da smo mi htjeli s tim svojim jecajima, vapajima dovući cijelu Hrvatsku vojsku da brani Vukovar, na istok, i to zato da ju neprijatelj, odnosno Srbija uništi i na taj način porazi Hrvatsku.

Monstruozno je preblaga riječ.

Zanimljivo je to da je prvi sastanak te komisije koja nas je istraživala vodio Josip Manolić i onda u uvodnom izlaganju, recimo imamo te transkripte, navodi da se najprije mora utvrditi je li Vukovar bio u okruženju ili ne.

Je li to naša laž. Ispada da sam ja sve vrijeme tako magični lažac da naciju i cijeli svijet obmanjujem. Čak je utvrdio u tim transkriptima, da on ima dokaze da je kamion s kolačima došao do Vukovara i onda da je vraćen.

Kad počnete čačkat’ te transkripte, dođete do jezivih stvari. Recimo, ja sam čačkao. Optužuje me se da sam vratio konvoje, a svaki konvoj koji je vraćen, vraćen je s razlogom.

Primjerice, u Zagrebu su s JNA dogovorili pravac kojim će nam se dostaviti humanitarna pomoć, ali blokirao sam taj konvoj jer su htjeli ući u Vukovar rutom kojom bi prekinuli nama strateški važnu komunikaciju.

Kad su »Liječnici bez granica« izvlačili ranjenike, uputili su ih preko Sajmišta gdje bismo mi prethodno morali dopustiti JNA da odveze jedan uništeni tenk koji se nalazio ispod podvožnjaka, a nama je taj tenk služio kao zaštita jer je onemogućavao kretanje njihove mehanizacije.

Nisam stoga dao da ga maknu i konvoj smo od Bogdanovaca do Vukovara proveli kroz kukuruze. Ma, o obimu razaranja Vukovara nisu vjerovali dok nisu sjeli u vlak, došli u Vukovar i vidjeli ga razorenog. A, Borković lupa gluposti.

Recimo, prvi kvalitetan iskorak se dogodio kad je Ivić izdao knjigu »Moje viđenje raspada« i iznio strateške planove. Uostalom, dovoljno je pogledati CIA-ine dokumente koji jasno daju do znanja da je obrana Vukovara ključni faktor očuvanja Hrvatske, odnosno međunarodnog priznanja.

Da se Vukovar nije dogodio Hrvatska, nikad ne bi bila priznata.

Ružno mi je da sam posljednjih deset-dvanaest godina istinu morao dokazivati tužbama. Jednostavno zabranjena osoba.

Tridesetu obljetnicu bitke za Vukovar proslavili ste 18. rujna.

– Taj dan povezuje i bitku za Hrvatsku i vojarnu i osnivanje 204. brigade, i aktivni otpor. Imamo razloga slaviti jer smo ih tri mjeseca tamo tukli da više ne mogu dalje. Evo, uvijek kažem – okupite sve svoje znanstvene veličine, ja ću činjenice i idemo razgovarati s dokazima na stolu.

Godinama mi sude, a ja se nemam pravo braniti. Odlučili smo da svakog trećeg vikenda u rujnu obilježavamo tu bitku jer je Hrvatska to zaslužila, jer je to početak stvarne bitke za Hrvatsku i da to bude alfa i omega obrane Hrvatske.

Na proslavu je došlo petstotinjak preživjelih branitelja, a ima nas oko 600 živih. Sjedili smo na onom prostoru dvorca i svečano obilježili taj dan.

Progon, progon, progon… Koji su po vašem mišljenju motivi tog progona?

– Mislim da ima različitih motiva, od toga koliko su ti određeni krugovi uopće željeli Hrvatsku, pa elementi kriminala vezani za pljačku oružja jer vjerojatno su se preko Vukovara prikazala čuda koja mi teško možemo pojmiti da su bila, nažalost pranja ovog i onog.

Dolazi se do umirovljenja.

– Još ne, 1993. sam preuzeo dužnost načelnika pješaštva kod Janka Bobetka kao načelnika Stožera, kasnije i Zvonimira Červenka, da bi me krajem 1995. godine ekipa izjurila iz vojske van nečasno, nezakonito i brutalno.

Pokojni predsjednik Tuđman me vraćao, ovi su me istjerivali van da bi onda predsjednik potpisao uredbu o mom umirovljenju bez činova, odličja, stana, bilo čega. Bez ikakvog materijalnog prava. Naprasno sam istjeran na ulicu.

Vama su i JNA i HV uzeli sve.

– Sve materijalno, ali duhovno ne.

Stječe se dojam da ste svako malo u nekom problemu.

– Periodično imam takve probleme. Ne bih se čudio da do kraja godine ti određeni krugovi krenu opet. Imam prijetnje, uredno ih kazneno prijavim, sad što sustav radi s njima ili ne radi, ja ne znam.

Danas kad dođete u Vukovar što osjetite?

– Ove godine sam bio više nego inače i još ću biti. Prije svega moram reći da u Vukovaru prije rata nikad nisam bio. Što više dolazim, sve mi je ljepši i draži. Ono što možda moramo probuditi kod nas svih zajedno je da pohode grad na Dunavu.

Vukovar je ono što zovu »Mitteleuropa«, za razliku od Zagreba koji to nije, ma koliko to nekom ružno zvučalo, ali to su činjenice. Ne njegujemo dovoljno Dunav, Dunav moramo njegovati jednako kao i Jadran jer Dunav je nama izlaz u Europu.

Ta snaga Dunava nije dovoljno valorizirana u Hrvatskoj. Trebamo reći – putem Dunava možeš doći i do Sjevernog i do Crnog mora, možeš brodom putovati po Europi. Svojom jahtom možeš od Vukovara do Beča na advent i obrnuto.

Jedno je napraviti grad, a drugo je zadržati ljude u njemu.

– Veseli me mladost koju tamo srećem i koja zna svu prošlost, ali nije opterećena njome. Živi svoj život. A opet smo svi mi stariji na neki način dužni pomoći toj mladosti da ne otiđe. To se može razvijanjem industrije, a ne uništavanjem.

Ne naprasno ugasiti Vupik, otežati život Borovu jer Borovo nisu samo cipele već niz drugih djelatnosti vezanih uz to. Sve se to moglo nastaviti dalje. Tek sad sam vidio da se obnavlja pruga. Tek sad! To je trebao biti davan potez jer Luka Rijeka i Luka Vukovar su bile vodeće luke ovih prostora. A danas su i Rijeka i Vukovar na dnu.

Slažete li se s mišljenjem da su po pitanju opstanka i budućnosti puno više ugroženi Ilok, Tovarnik, okolna sela od samog Vukovara?

– Apsolutno se slažem. U vrijeme vlade Jadranke Kosor ja sam se energično usprotivio prodaji Vupika Todoriću i to vrlo radikalnim izjavama, ali nakon toga je cijeli taj prostor jednostavno umrtvljen.

Sva ona zemlja koja je trebala završiti u rukama tih seljaka – nije, Ilok je do kraja devastiran i nije u poziciji upumpavanja love. Klaonica u Sotinu uništena i ugašena, svi oblici kooperacije ugašeni, zemlja nije pravično podijeljena seljacima da mogu opstati i graditi svoju budućnost, pogoni devastirani, a ugrožen je i rad same vinarije.

Kad se već govori o tome, spomenut ću akciju koju smo počeli. U Iloku je umro svetac Ivan Kapistran, ne zna se gdje mu je grob. Ilok je i grad bosanskih kraljeva. Ivan Kapistran je zaštitnik Europe i vojni vikar postrojbi katoličkih zemalja.

Namjeravamo te činjenice povezati i organizirati hodočašće svecu jer Europa je tu. Taj cijeli prostor Fruškogorski, do Zemuna, je izvorno hrvatski kulturni prostor neovisno o današnjim granicama niti se itko želi dirati u njih.

To su povijesne činjenice. Pa u Vukovari sveti Bono, a da ne govorim kako su svi gledali seriju o Sulejmanu, svi znaju za Sigetsku bitku ali ne znaju da je on samo malo dalje od Vukovara i da je Sulejman prošao kroz Vukovar na Siget.

Sve su to resursi na kojima se može graditi budućnost tih prostora.

U Vukovarskoj su bolnici, u vrijeme najžešćih borbi radili ljudi različitih etničkih pripadnosti. Kako je to funkcioniralo?

– Nitko ih nije pitao za podrijetlo, nit’ ih je bilo što pitao, nit’ sam ja dozvolio da vojska bilo što radi po bolnici. Bolnica je bila otvoreni objekt, nisam dozvolio da bude vojni.

Istina je da je jedan dio liječnika omogućio da se uzmu protokoli i da noć prije nego što je Šljivančanin ušao, s tim dokumentima u Negoslavcima izvrše »trijažu« i da dođu s popisom ljudi koje su tražili za likvidaciju.

Istina je i da taj dio, recimo, nikada nije istražen od strane hrvatskog državnog odvjetništva. Da se pokrene pitanje ratnog zločina ljudi koji su unutar bolnice na taj način, pod znacima navoda, surađivali s neprijateljskom stranom i pridonijeli likvidaciji ranjenika.

U Borovu Naselju imali ste priručnu bolnicu?

– Budući da smo imali veliki broj ranjenika i nimalo mjesta u Vukovarskoj bolnici, u jednom smo trenutku odlučili tražiti mjesto za novi stacionar.

U Borovu naselju bilo je najuređenije sklonište, jedino koje je zadovoljavalo sve uvjete, i mi smo ga pretvorili u bolnicu za lakše ranjenike i rehabilitaciju, a ujedno da bude i prijemni trakt za ljude s tog dijela bojišta, jer obim borbi je bio golem, a mogućnost transporta ranjenika do bolnice u Vukovaru nikakva.

To je bila bolnica s minimalnim brojem osoblja koje se moglo izdvojiti.

Postoji i priča o bolnici u Bogdanovcima, istina rijetko spominjana.

– Da, ona se zanemaruje. Imali smo priručnu bolnicu ili stacionar u Bogdanovcima koji je vodila doktorica Pejnović s dva mlada studenta medicine.

Oni su došli kao pripadnici HOS-a u Vukovar i ona je došla u svojoj brigadi. Zoran Milas i Dražen Đurović koji je kasnije bio i saborski zastupnik, bili su ti mladi studenti.

Oni su izvukli sve ranjenike u padu Bogdanovaca u proboju prema Vinkovcima. Jedan vrlo hrabar i junački čin o kojem se malo zna.

Spomenuli ste pripadnike HOS-a, kako su oni tretirani na vukovarskom bojištu?

– Od prvog dana tretirani su kao sastavni dio Hrvatske vojske i raspoređeni po postrojbama, piše Novi list.

Najnovije

Još iz rubrike