8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Potresna ispovijest bivšeg zatočenika srpskog logora: Znate li koliko mi logoraši i...

Potresna ispovijest bivšeg zatočenika srpskog logora: Znate li koliko mi logoraši i danas mrzimo hodnike? I najkraći nas podsjećaju na torturu…

Pričajući s Danijelom Rehakom, dugogodišnjim predsjednikom Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), dotakli su se mnogih ratnih, logoraških i poratnih tema. Rehak je do 1984. godine radio u školi kao profesor tjelesnog odgoja, a rat ga je zatekao na radnom mjestu rukovoditelja sportskih objekata u Tvornici Borovo.

– Ma, ništa mi tu nismo ni slutili, ni znali, sve do ožujka 1990. godine, kad su zaredali problemi. Točnije, poslije Uskrsa krenuli su postavljati barikade, bilo je ranjavanja. Mi smo držali straže na određenim objektima.

Nitko nije znao što se može dogoditi, što će biti, i onda smo se mi organizirali. Počeli smo u tom trećem mjesecu formirati nenaoružane odrede, a prije toga dečki su bili uključenu u, zvali smo je, tehničku zaštitu.

Ni ja neke stvari tada nisam znao, iako sam živio tu. Primjerice – banalna priča o natovarenom kamionu koji je trebalo odvesti u Osijek. Pitam ja šofera, pa što je tebi teško za Osijek, a on odgovara – po cijenu života ne idem za Osijek.

Sjela nas trojica i put Osijeka, ali ni jedne oznake mjesta nije više bilo na cesti. Ako krivo skreneš, ode glava. Koga god po selima pitaš, nitko nema pojma. Nekako smo došli do Osijeka, a za nazad je bilo lakše.

Onda nam je postalo jasno da sve to neće na dobro. Ubrzo su došli dečki iz Varaždina, Đakova, dvojica iz Kostrene, pa skupina iz Zagreba u kojoj je bilo 70 posto Vukovaraca koji su živjeli u Zagrebu.

Pretpostavljam da je pri organiziranju obrane velik problem bio što je u selima oko Borova Naselja živjelo pretežno etnički miješano stanovništvo.

– U Borovu Selu je bilo deset posto Hrvata, ali u Borovu Naselju je bila sasvim drukčija priča. Iako je bilo više Hrvata, na svim rukovodećim mjestima bili su Srbi. Po partijskoj liniji tako je bilo određivano. A, i rijetko tko od naših je bio u Partiji.

Jednostavno nas nije zanimala politika. Htjeli smo se baviti svojim poslom i to je to. Rijetko je koja mjesna zajednica na ovom prostoru imala Hrvata na čelu. Sve Srbi. A ni sad nije bolje. Ma pustimo to…

Dakle, ja, kao i velika većina, u obranu smo se uključili na proljeće 1990. godine. Imali smo mnoge dogovore i sastanke da napravimo plan u slučaju rata. Nismo bili stručni u tome, ali morali smo se pripremiti jer nitko od nas nije znao što nosi sutra.

Pretpostavljali smo da neće biti dobro jer oni kad su imali taj svoj prosvjedni skup, svašta su radili – vrijeđali, psovali, a milicija nije radila ništa da ih zaustavi. Tada smo znali da neće završit’ na dobro.

Nažalost, tako je i bilo. Oni su svi na te skupove dolazili naoružani. Mi nismo imali nikakvo oružje, jer i ono koje je postojalo uzela je Teritorijalna obrana i vjerojatno ga podijelila po srpskim selima, ali smo ga i mi onda počeli kupovati.

Ljudi su prodavali stoku da bi kupili pušku jer jednostavno nisu znali kako se drukčije zaštititi. Onda je 4. srpnja uslijedio napad iz Borova Sela gdje su oni ušli, s njima JNA na tenkovima i s pješadijom.

Došli su do Doma za samce. Tu nam je prvi dečko poginuo, bio je pripadnik Zbora narodne garde. I zahvaljujući sreći i pomoći dječaka iz Vinkovaca odbili smo taj napad. Oni kažu da su u njemu izgubili tisuću ljudi.

Da su zauzeli Borovo Naselje, pao bi i Vukovar jer je tamo bio raspad sistema. U Borovu Naselju rat je počeo daleko prije nego u Vukovaru.

Onda je Merčep otišao u Zagreb na novu dužnost, a zapovjednik Zbora narodne garde postao je Ivica Arbanas, onda su došli Dedaković i Borković, i počela je prava organizacija obrane ovih prostora.

Oni su bili vojno obučeni, stručni ljudi koji znaju svoj posao. Odradili su ga vrhunski u okolnostima u kojima su radili. Iskreno, ja takoreći nisam ni vidio JNA vojsku do samoga kraja, a morate znati da nije Borovo Naselje palo 18. studenog kako svi misle, mi smo još 20. studenog ratovali, jer su uvijek na nas pucali izdaleka ili iz zraka.

Toliko o njihovoj hrabrosti. A s druge strane, naši nisu dali da pucamo na njih jer tamo žive naši ljudi. Ma, teško je objasniti to vrijeme nekom tko nije bio na ovim prostorima.

Je li istina da su oni još 1988. godine imali vojnu vježbu koja se zvala »Napad na Vukovar«?

– Istina je, a istina je i da nikom od nas na pamet nije palo da oni razvijaju napad po sistemu Srijemskog fronta iz Drugog svjetskog rata. Oni su radili sve po planu, a mi smo išli na faktor iznenađenja i samo smo gledali kako da nas što manje pogine.

Nas je najviše ubijeno po okupaciji, u ratu je poginulo 360 branitelja, a poslije okupacije, po mojoj evidenciji 921 osoba. Kažu u Ministarstvu hrvatskih branitelja, tisuću i nešto. Kako god okreneš, ubijeno je ili nestalo više od 600 ljudi nakon okupacije.

Neke od obitelji su kompletno nestale. Nema ih, a nema ih tko ni tražiti. Lako je pričati iz Zagreba, trebalo je i treba živjeti na ovim prostorima da znaš o čemu pričaš. Recimo kad su početkom rujna 1991. došli ti dečki iz Varaždina, njih 190, donijeli su pecaljke sa sobom, kao pecat će ovdje, nisu imali pojma gdje idu. Nitko im ništa nije rekao ni objasnio.

– Ponavljam, na ovim prostorima rijetko koje selo je etnički jedinstveno i tu su nastajali problemi. Recimo JNA dijeli oružje. Kome? Pa Srbima, naravno, ali kako će znati čija je čija kuća. I onda su imali razne dogovore oznaka i označavanja.

Postoji tu priča o jednoj hrvatskoj obitelji iz sela Berak i slučajnosti kako su je naoružali Srbi. Naime, gazda obitelji navečer je išao kući i vidio da gotovo u svakom prozoru gori svijeća. Došao je i, misleći kako je netko od susjeda umro, rekao ženi – pa stavi i ti svijeću, nismo životinje.

Ona ju je stavila, kad drugo jutro pred vratima puška i ruksak pun oružja. Ma, svega je tu bilo. Recimo, u Borovu Selu 2. svibnja u 12 sati na igralište su došla s dva »tamića« i dopeljala su im naoružanje i atletske majice da bi znali tko je tko. To je bilo dva sata prije dolaska naših policajaca i one tragedije.

– Zarobljen sam 19. studenog. Bio sam u Tvornici Borovo, došli su po mene i odveli me u Borovokomerc. Tamo su bili zapovjednici koji su ostali, ovi koji su izašli, izašli su još 11. studenog. Tu noć sam bio ranjen.

Otišlo ih je 26 i tog je dana zapravo počelo rasulo. Nije bilo ni ljudi, ni naoružanja, i ovi iz Zagreba su javili da tko god može, da izađe po pomoć. Meni je žena bila ranjena i ležala u bolnici, a sin od 13 godina tri mjeseca na položaju.

S još dva dečka, jednim od 16 i drugim od 17 godina. Svaki dan, tri mjeseca od kad padne mrak pa do ponoći su bili dežurni. Iskopali smo im bunker da ih koliko-toliko zaštitimo, a na položaj su išli puzeći.

Takvo je vrijeme bilo. Puno stvari smo napravili, napravili bi još više da nismo dobili zapovijed – ne, ali lako je biti general poslije bitke.

– Kad su me doveli, kaže mi prijatelj vatrogasac da me traži neki specijalac. Gledam u njega, prvi put ga vidim, a on moju sliku nosi, možete misliti panike u meni. Brzo sam se sklonio, a onda su me nakon tri dana zarobili.

Mojom greškom, ali što ću – takva je sudbina. Onda sam završio u Dalju, iz Dalja su me odveli u Staićevo, iz Staićeva u Mitrovicu, a iz Mitrovice u Beograd. U Staićevu sam bio u nekom magacinu, nisam bio u štali.

U štali je bilo tisuću i nešto ljudi, možda čak i dvije, a u magacinu 360. Znali smo da će klince od 15-16 godina pustiti van, pa smo na jednom tankom, tankom papiru pisali popis zarobljenika i dali im ga da ga iznesu van.

Jedan od njih je imao tetku u Beogradu, ali kad su došli kod nje, vidjeli su supruga u odori JNA i rekli da su došli samo pozdraviti i da idu preko Mađarske kući. Srećom, uspjeli su i popis je dospio kod onih kojima je i poslan.

Kad smo kod popisa, da ne zaboravim – Željko Jukić, zadnji zapovjednik obrane Borova Naselja, otac olimpijke Mirne Jukić, koja je tada imala četiri godine i s mamom i godinu dana starijim bratom uspjela je izaći na oslobođeni teritorij, 20. studenog je napravio zadnji popis.

On je skupa sa svim papirima ušao u autobus koji je vozio Srbe u Novi Sad i tako izvukao živu glavu i svu dokumentaciju. Naime, svi u autobusu su mislili da je to neki njihov dužnosnik koji, eto, stoji kraj šofera.

Kako je studirao u Novom Sadu, još je i usmjerio šofera kud da vozi i tako kad su stigli, pozdravio ga i svaki na svoju stranu. Tako je prenio popis od oko dvije tisuće ljudi koji su bili popisani u Tvornici Borovo.

– Mene u Stajićevu, dok god je bio potpukovnik Živanović, nitko nije dirao. Kad su me doveli u Stajićevo, mi u mraku, a on sa svjetla dolazi i pita – gdje si, Rehak. Meni su se noge odsjekle, zaledio sam se.

Ja sam s tim čovjekom bio desetak puta u društvu. Istukli su nas kad smo došli, ali to se smatra pod normalno, no poslije toga mene – ne. Živanović je bio zamjenik zapovjednika logora i morali su ga slušati. Ali kad je on otišao…

U petnaest dana dobio sam pet puta jesti, a svaki dan batine. Dođu dva vojna policajca, svaki od sto kila i dva sata me tuku. Kad su otišli, pao bih u nesvjest. Ne znam koliko sam bio u nesvijesti. Stajao sam u samici, vani je bilo minus dvadeset, a ja u majici od Univerzijade kratkih rukava.

Poslije toga dođe neki vojni policajac i pita – di ti je roba. Odgovaram – u sobi. Pita – tko spava do tebe, a ja se ne mogu sjetiti. Otišao je i donio mi robu i još i bundu. Iskreno, mislim da sam preživio te batine i te logore samo zato što sam puno vježbao.

Sve su mi polomili, oštetili su mi unutarnje organe, ma… Mladi vojnici bili su gori od rezervista. Gledam, prolazi i šutne nogom čovjeka od 90 godina. Ne mogu izdržati, kažem – kako te nije sramota, i onda batine.

Dospio sam u samicu radi organizacije štrajka glađu, možete misliti štrajka glađu među onima koji niti ne dobijaju za jesti… To što su nam davali jesti, ne može se nazvati hranom. To je bila voda, jedino kad bi znali da će doći ovi iz međunarodnog Crvenog križa, malo bi pojačali obrok.

Perfidno. Ljudi su u logoru izgubili po šezdeset kila. Kad sam izašao iz logora, imao sam 56 kila, a vidite koliki sam. Na meni su bili samo uši, nos i vrat. Ma bolje da vam ne pričam o tome. Na kraju sam nakon silnih batina i tortura završio u Beogradu.

Razmijenili su me tijekom one razmjene zvane »Svi za sve« 14. kolovoza 1992. godine.

Za preživjeti logor morao je mozak ostati zdrav.

– Da, za preživjeti logor najvažniji organ bio je mozak. Dok sam bio u Stajićevu, ja bih ujutro na minus deset izašao van i prao se hladnom vodom do pasa. Čeličio sam sebe samog, a njima stavljao upitnike iznad glave.

Koji luđak, stalno su govorili. Kasnije su mi zabranili. Rekoše – za moje bolje. Svojim dečkima sam uvijek govorio – ma koliko vam bila teška sila, ne izlazite van za mraka, ni za ranog jutra. Pojest će vas noć i zora.

Nažalost, oni koji nisu slušali na vrlo težak su se način uvjerili u istinitost onog što sam im savjetovao. Govorio sam im i pri ispitivanju neka kažu sve kako je bilo, ali neka ne spominju imena, i onda jedan od mojih kaže bilo je tako i tako, oni ga pitaju tko je bio, on kaže ne znam, neki moj susjed, ne znam ime.

Pa, dijete drago, kako ne znaš kako ti se susjed zove? Naravno da su ga prebili k’o zadnjeg psa.

Od kojih bolesti bivši logoraši najčešće umiru?

– Najveći neprijatelj logoraša su bolesti kardiovaskularnog sustava. Potom su to posljedice premlaćivanja, izgladnjivanja, stresa… Znate koliko mi logoraši mrzimo hodnik? I najkraći nam je predugačak jer se samo sjetimo onih hodinka iz logora u kojima bi nas čekala po četiri vojna policajca i peglaj po nama dok se ne onesvijestimo od boli.

Najbitnije je bilo podmetnuti im neki tvrđi dio tijela, rame, lakat i slično jer ako te dohvati po bubrezima, odbit će ti ih. Zato većina nas logoraša ima slomljene ruke i laktove, a ni bubrezi nam nisu na mjestu.

Uvijek sam im govorio – kad vas počnu tući, napni organizam pa kad ti on spusti pendrek na leđa, ispustiš zrak i amortiziraš udarac. Dvadeset ljudi je ubijeno u logoru dok sam ja bio tamo. Kod naših dečki je najveći problem bio taj što su bili naviknuti piti i pušiti, a toga u logoru nema.

Nestašica rađa krizu i nervozu pa kad onaj koji izaziva želi izazvati, u tome i uspije jer se dečki nisu mogli kontrolirati i šutjeti, nego bi odgovarali, što bi završilo kobnim posljedicama.

– Naša evidencija kaže da je bilo 70 logora, i to na području okupiranog dijela Hrvatske, u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Nadležna komisija EU-a kaže 441 logor na području bivše Jugoslavije.

Bio je tu u Vukovaru ženski logor Modateks, sve su žene silovane. One mahom ne pričaju, a ostale baš briga. Sve su te priče grozne. Dosta je reći da je najmlađi logoraš imao šest godina, a najstariji više od 80.

Tri klinca su u 12. mjesecu izašla iz logora. Željko i Mario su imali deset godina, a Ivan, Mariov brat niti sedam. Oni nemaju nikakva prava, nažalost. Nije pošteno.

Jeste li uspjeli realizirati ideju o Aleji logoraša?

– U Vukovaru ne, ali mi smo posadili hrastove na borovskoj cesti. Imamo aleju hrastova. Poginule su 272 osobe, a mi imao zasađenih 150 hrastova jer nije stalo više. Službeno još nije otvorena jer moramo postaviti rasvjetu, ali to je projekt koji traje. Nastavit ćemo saditi hrastove.

Što danas mislite kad razmišljate o tim ratnim vremenima na ovom području?

– Vjerujte, mislim si, ako se već moralo dogoditi, a očito je, bolje da se dogodilo nama nego cijeloj Hrvatskoj. Ono što me boli je kad se borba na ovom području minorizira, kad povijest pišu oni koji o njoj nemaju pojma i kad neistine čine znanstvena djela.

Ono što mi najviše smeta je kad neki branitelj skrivi pijan prometnu ili nešto slično, najprije je branitelj. Zašto ne kažu profesor, direktor, tajnik, radnik, nego samo branitelj. Smeta mi i to što je u današnjici branitelj za sve kriv, njegova uloga u stvaranju države se minorizira, ali se zato i dalje uloga boraca iz Drugog svjetskog rata itekako veliča.

I žao mi je što nikad nisam digao onaj nasip na Dunavu jer sam uvjeren da bi poplavilo pola Srbije. Ne bi imao tko ratovati, piše Novi list.

Najnovije

Još iz rubrike