6.5 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Njegova obećanja mami i još nerođenoj seki slamaju srca, no ovi ljudi...

Njegova obećanja mami i još nerođenoj seki slamaju srca, no ovi ljudi nisu mogli sjediti prekriženih ruku: To je dijete sa srcem za cijelu Hrvatsku

Darko za Božić želi – da što prije prođe. Jer pravi dar ga čeka nakon njega. Dolazi mu seka. On ima šest godina i jedva čeka postati veliki braco. Mnogo je tužnog oko njega, osobito otkako su on i trudna mama Martina prije četiri mjeseca ostali sami. U situaciji kada se čini da je sve potonulo i ne može biti gore, pomoć za ovu obitelj došla je od posve nepoznatih ljudi velikog srca.

U Stančićima pored Bjelovara nema puno djece. Darko je jedini u selu pa ponekad, nevoljko priznaje, bude malo i dosadno. No neće zadugo. Jer Darko će uskoro postati veliki brat. Uloga kojoj se neizmjerno veseli.

”Želim najviše u životu da prođe Božić i da se seka rodi”, kaže.

”Sav je u tome kad se bude seka rodila, kako će on nju hraniti, kako će on nju presvlačiti”, priznaje njegova mama Martina Cigrovski (35).

Darko će se morati strpjeti još dva mjeseca. Ako sve bude u redu, tješi se mama Martina. Jer u petom je mjesecu trudnoće morala je na hitnu operaciju hernije zbog koje su njoj i bebi prijetile komplikacije i sepsa. Mora se paziti. I to strogo, rekli su liječnici. No da će sve biti dobro, Darko uopće ne sumnja. ”Učit ću je svašta i promijenit ću joj pelenu”, veseli se.

Već joj je odabrao ime. Zvat će se Tomislava, po tati. Zgodan je jako, tvrdi. Da je njegov heroj, u to uopće nema sumnje, kaže Martina. Uvijek i zauvijek.

Sjećanja su živa, a uspomene jedino što je ostalo. Jedino za što se drže. Nove će nažalost morati stvarati sami, bez tate. I to je ono što najviše boli.

”Tata mi je prije umro zato jer je pao sa zgrade i sto puta smo kod njega na groblju bili. To ti je tako”, rekao ekipi Provjerenog Darko. Riječi su to koje peku. Stvarnost od koje se ne može pobjeći. I život u kojem više nema njega, tate Tome.

Nikada, kaže Martina, nisu živjeli nikako drugačije nego skromno. Ona je brinula o kući i držala životinje. Tomislav je imao svoju firmu, radio od bauštele do bauštele. Rijetko je bio doma.

”Otišli su na gradilište 2. srpnja u Veliku Goricu. Što se dogodilo u tom trenutku možemo samo pretpostavljat. Ono što je moja pretpostavka, jer su tad bile one velike vrućine, on je bio psihički i fizički iscrpljen od toga svega skupa. Mislim da mu je pozlilo na krovu i propao je”, sumnja Martina.

S visine od šest i pol metara propali su i svi njihovi snovi. Sve što su planirali, čemu su se radovali, za što su živjeli. ”Vidjela sam ga dva puta. Nisu mi dali zato što je bio početak trudnoće i skoro sam izgubila bebu kad sam čula za to”, kaže.

Darku nije ništa tajila. Prepametno je dijete za takvo što. Nadali su se da će tati biti bolje. Dva tjedna poslije nesreće Tomislav se probudio iz kome. ”Valjda samo da se pozdravi i drugi dan je umro. Kažu embolija pluća i da nisu mogli ništa napravit”, ispričala je.

Živjeti dalje, dah po dah, dan po dan jedino je što je ona mogla napraviti nakon što je njezin Tomo otišao zauvijek. ”Ali mi je ostavio najbolje od sebe. Darka i ovo malo čudo na putu, da se imam za koga borit u životu. Da ne potonem jer sam ostala sama”, govori.

Prije par mjeseci sve je bilo drugačije. Život je imao boju, ona ostvarenje onoga što je uvijek sanjala. Divnog muža, sina, djevojčicu na putu. Životinje koje je obožavala. Dvadesetak koza, jarići, pedesetak ovaca. Pogled na sada prazne staje boli.

Životinje su na čuvanju. Možda ih, kaže, jednom i vrati, kad dođe beba, a ona se malo oporavi. Prodavala je mlijeko, pravila sireve. Radila puno i teško, ali dalo se.

”Svi znaju koji me znaju, da sam bila ta koja je uvijek davala i pomagala. I kad su tražili i kad nisu tražili, kad sam vidjela da su u potrebi. Postoji ta jedna rečenica koju mi je mama rekla kad sam bila mala. Veli – budi sretna dok možeš dati, da ne moraš primiti i da ne moraš nikoga ništa moliti”, prisjeća se Martina.

Žive od socijalne pomoći i dječjeg doplatka, tek nešto više od tisuću i pol kuna na mjesec. Za Darka, kaže, bude, ona nije gladna. Kako se zbog trudnoće i operacije ne smije naprezati, socijalna im je skrb osigurala kuhani obrok. No neizvjesnost je posljednjih mjeseci u ovoj kući stalni gost.

”Kad se sve to dogodilo, ljudi od kojih sam trebala dobit nekakvu i podršku i potporu i sve, nisam ih dobila. Dobila sam ih od nepoznatih”, kaže. Jedan članak na lokalnom portalu bio je dovoljan da se povežu tri Facebook grupe. Da se spoje Brač, Zagreb i iseljenici iz Irske koji su zajedničkim snagama odlučili pomoći Darku i mami Martini.

Da se Martinu pitalo, do svega ovoga ne bi ni došlo, kaže Mihaela Matulić, iz udruge Iznajmljivači sa srcem. No oni jednostavno nisu mogli stajati skrštenih ruku. Zbog Darka.

”To je jedno dijete sa srcem za cijelu Hrvatsku. On je toliko krasan, toliko skroman, nasmijan, radišan, ide kupit žireve okolo po šumi sa susjedima. On će pomoći svojoj mami, on obećava tati da će čuvati njihove cure. Nije fer. To je dijete od šest godina koje se mora nasmijati. Jednostavno nije fer”, kaže Mihaela.

”Skupili su novac, platili su dugove za vrtić. Platili su dug za struju. bili su tu, iznenadili su nas ugodno, došli su i kupili su stvari za u frižider, za u kuću”, govori Martina što su sve učinili dobri ljudi.

Briga i pažnja na koju Martina jednostavno nije naviknula. Od obitelji nažalost ne računa ni na koga. Ona i Tomislav sve su uvijek sami, pa i planirali proširenje skromne kućice. Htjeli su oni, ali uz najbolju volju ide sporo. Presporo.

”Zapeli smo na gradnji, znači ne možemo naprijed. Jednostavno ne možemo, imamo puno ljudi uza sebe. Sami ti dugovi kad zbrojite, već je to 20.000 kuna koji se potrošilo, a zapravo se ne vidi ništa da se napravilo. Kuća nije za život, nije pogotovo sad kad ta beba dođe”, priznaje Mihaela.

Za nju su, kaže, već sve pripremili i barem tu brigu maknuli s Martininih leđa. Na njima je ionako sva briga ovoga svijeta. Dok jednu sreću stišće uz sebe, a drugu čuva pod srcem, hrabrost je njen jedini izbor.

”Kad mi je najgore, stisnem zube i nemam pravo odustati, nemam pravo predati se zato što imam njih, a to kako je meni, to samo ja znam kad se svjetla pogase”, kaže Martina. Zna i on. Vidi suze koje mama nastoji skriti. Umjesto veselja u iščekivanju seke, čuje brigu i tugu u njezinom glasu.

”Pa zagrlim ju i kažem da prestane plakati. Jer ako ona plače onda sam i ja tužan. Da, jesam. Pa ju zato moram utješiti ponekad”, govori. Jer tako ti je to u životu, rekao bi Darko. Kad si sa šest stijena i oslonac. Najbolji veliki brat ikad, piše Dnevnik.hr

Najnovije

Još iz rubrike