4.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Djevojčica u plavom kaputiću iz vukovarske kolone: Ubili su mi prijatelja pred...

Djevojčica u plavom kaputiću iz vukovarske kolone: Ubili su mi prijatelja pred očima, zato sam plakala

Djevojčica u plavom kaputiću, Željka Jurić Mitrović gostovala je u studiju Večernjeg lista.

Ona je 19. studenoga 1991. godine u plavom kaputiću i suzama u očima koračala spaljenim Vukovarom, u mimohodu.

Željka je s Jakovom Sedlarom snimila film ‘Plavi kaputić – 30 godina poslije’, a film će biti prikazan na Večernji TV-u.

– Jakov Sedlar i ja smo prijatelji dugi nizu godina. 1997. godine smo radili film Anđele rata gdje smo prikazivali djecu stradalu u holokaustu.Jedan dio priče je išao kroz plavi kaputić, Jakov je sada došao na ideju da snimimo 30 godina plavog kaputića. Treba pokazati koliko su djeca bila najnevinije žrtve u tom vremenu, a malo se priča o tome. Nitko tu djecu ne pita kakva je tragedija ostala, koja su ranjena, koja su izgubila roditelje, kome je otac bio u logoru. O tome se malo priča.

Mislite li da su ta djeca rehabilitirana u društvu danas?

– S moje strane gledišta, mislim da ne. Još malo nam dolazi 30. obljetnica stradavanja Vukovara, Škabrnje. Meni je ovo teško doba godine, jako tužno, jako sivo, svaki dan je netko poginuo. Svaki dan je sjećanje na nekog. To je čovjeku u podsvjesti. Ili nastaviš s tim živjeti ili odustaneš od svega.

Može li se s time naučiti živjeti?

– Mislim da može, čovjek se samo treba boriti. Meni je puno puta bilo situacija gdje sam pala na koljena, ali zahvaljujući braniteljima, moj cijeli život je okružen s njima, oni su mi bili ta potpora i vjetar u leđa. To su ljudi koji su prošli situaciju koju sam ja prošla u ratno doba. Ti ljudi kad te vide znaju što ti je, ne moraju te ni pitati. S osmjehom, toplim zagrljajem ti daju snagu i ideš dalje. To je ono što mene drži sve ove godine – rekla je.

Priznaje kako ima problem s povjerenjem prema ljudima.

– Imam problem približiti se ljudima, teško mi se otvoriti. Prvo promatram, ali kad upoznam osobu onda se otvorim. U filmu su korišteni kadrovi iz 1997. godine. To je bio period kada se prvi puta vraćala kući u Vukovar nakon progonstva.

– Svoje kuće se sjećam jako malo iz djetinjstva, znam da je bilo puno djece i da smo se svi igrali. Živjeli smo s ujakom, bakom i mamom. Sjećam se kad je počeo rat, kad je bilo 12 redarstvenika. Ujak je došao i zatvorio nas je i rekao da se ne bojimo, da će doći po nas.

Onda smo otišli u Vukovar na Olajnicu i tamo smo proveli cijeli rat.

Jedanaest godina živjela je u izbjeglištvu.

– Jakov je prva osoba s kojom sam ušla u svoj grad nakon agresije na Vukovar. Bila sam ljuta. Došla sam svojoj kući, bila je srušena. Kapija je bila zaključana. Morala sam ući kroz srpsko dvorište, to mi je bio šok. Želja za povratkom u Vukovar me nikad nije napustila i ljubav prema Vukovaru i prema Hrvatskoj. Vukovar obožavam, samo što je žalosno da se u Vukovaru dijeli sve na hrvatsko, na srpsko…

Kako funkcionira svakodnevnica zbog tih podjela?

– Mislim da je to problem o kojem e jako malo priča. Dijete nosi kulturu iz kuće. Mi Hrvati koji smo se vratili u Vukovar i koji živimo taj Vukovar, svi smo im oprostili, ali nismo zaboravili i ne smijemo zaboraviti. Svi svoju djecu učimo ljubav, vjeru, Hrvatsku, nikad ih nismo učili mržnji.

Što kažete svojoj djeci kada im objašnjavate da ste postali simbol Vukovara?

– Kažem da su došli četnici i da su napali grad i da su onda došli branitelji s krunicom u ruci i da su branili Vukovar, nas djecu. Ja sam mojoj Maji morala objasniti zašto sam ja plakala. U početku joj je bilo teško shvatiti, no ona je sad 12 godina i shvaća. Ubili su mi prijatelja pred očima kad smo izlazili iz Vukovara i to je slika koja će mi ostati cijeli život. Teško je to objasniti djetetu, ali ideš nekako. Pred njezinim očima ubijen je pripadnik ZNG-a Aleksandar Laba zvani Aco.

– Bio je hrabar, veseo, nasmijan, imao je strpljenja s nama djecom. Kad su bile najveće granate on bi se igrao s nama da ne osjetimo taj strah. Bio je anđeo čuvar, to mi je tako najjednostavnije objasniti.

Koliko se djece vratilo u grad?

– U ulici gdje je sad moj ujak, gdje sam živjela, nema djece, ima on i jošp dvije-tri obitelji. Sjećam se da sam imala prijateljicu Marlenu, ali ona se nije vratila.

Kada bi vas netko zamolio da u pet riječi opišete svoj život u progonanstvu, koje bi to bile?

– Čežnja za domom, neshvaćanje, stranac.

Vaša želja je pokrenuti muzej Kuću sjećanja?

– To je u stand by-ju. Ja sam na tu ideju došla jednog dana i rekla sam suprugu da bi htjela napraviti muzej. Otišla sam pričati s ujakom, zvala sam Jakova, iznjela mu svoju ideju. Ponukalo me na to što se zaboravlja žrtva koju su djeca podnijela u Domovinskom ratu. Meni je preteško nositi simbol stradanja djece u Vzukovaru. Ljudi imaju nekad iskrivljenu sliku o tome. Boli me što se zaboravljaju neki ljudi koji su bili sa mnom u Vukovaru, a možda su dali puno više nego neki drugi.

Naprimjer, zaboravljen je Šnicla, Perka, Dado… Ima puno ljudi koji se ne spominju, a bili su ključni ljudi u to doba. Zaslužili su od mene barem da im se to napravi. To bi bilo u staroj kući. U kući u kojoj sam se ja udala bio je logor. Tu je bilo zarobljeno 102 ljudi. Kod mene o podrumu su ih mučili i tukli, vezali za jedan kesten. Taj kesten je još u dvorištu. I u toj kući je ubijen moj ujak. Ima i puno sela koja su stradala, a malo se priča o tome. Smatra da u obrazovnom sustavu nije dovoljno zastupljeno što se događalo u Vukovaru.

– Moramo više pričati o tome. Moramo se boriti. 90-ih godina branitelji su bili jedan drugom uz rame. Sad 30 godina kasnije, mi smo jedni drugima okrenuli leđa. Nema poštovanja, nema ljubavi, nema vjere, ljudi su počeli biti previše zavisni. Svatko bi trebao stati na trenutak, razmisliti i pružiti nekome ruku pomoći i tako bi riješili problem koji danas imamo. Zašto je to tako, ne zna.

– Ja možda neke stvari gledam malo drugačije. Kad pričam o braniteljima, znamo da su oni stavljeni na marginu. Priča se o tome koliko imaju mirovinu, što je dobio… Nitko nije uzeo drugu stranu medalje. Taj čovjek je imao 20, 18, 19 godina, možda je dijete bilo na putu, možda mu se tek rodilo. Dao je život za ovu Hrvatku, nogu, ruku, bio je u logoru, dobivao batine. Nije išao s ciljem da dobije mirovinu nego da nama stvori slobodu, da napokon dobijemo tu Hrvatsku, a mi smo to pustili kao pijesak kroz ruke, piše Večernji.

Najnovije

Još iz rubrike