2.7 C
Zagreb
Naslovnica Kolumne Dina: Vjerojatno se radi o najboljem sf-u 2021.

Dina: Vjerojatno se radi o najboljem sf-u 2021.

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Kao ljubitelj sf-horora pa samim time i značajno manji ljubitelj deriviranih žanrova čistog sf-a i čistog horora pišem ovaj niz dojmova o odgledanoj „Dini“ (Villeneuve, 2021).

Kao od takvog od mene ne treba očekivati previše, ali reći ću svoje. Vjerojatno se radi o najboljem sf-u 2021., ali bojim se da će ga zasjeniti drugi koji dolaze koncem 2021. i tijekom 2022. Ukratko, izvrstan sf kojeg se mora pogledati u kinu, ali uspješno dosadan kao i „Arrival“ i istovremeno lišen svake mistike kao i „Blade Runner 2049“.

Za početak i u skladu s Herbertovim romanom, priču priča pripadnica, a ne pripadnik uključenih u radnju. Nadalje i nasuprot Herbertovom romanu, ovaj put priču ne priča pripadnica nadmoćnih (Irulan, najstarija kćer cara), nego pripadnica potlačenih (Fremenka Chani). Kod Herberta priču priča pripadnica nadmoćnih na početku pričanja, ali poraženih na njezinom koncu, dakle početni pobjednici, ali konačni poraženi. Kod Villeneuvea na prvi pogled povijest pišu konačni (Fremeni), a ne početni pobjednici (Car, kćer mu, Navigatori, sestre reda Bene Gesserit i ostali u nadmoćnoj poziciji).

Dakle, ili i dalje povijest pišu pobjednici, samo ne početni nego konačni (barem prve knjige, jer kasnije pobjednici postaju nadasve dvojbeni) ili povijest pišu početni gubitnici, ali konačni pobjednici. U prvom slučaju stvar je suluda jer Chani ništa od toga nije mogla znati. Najviše što je mogla znati iz prve ruke je njezina pozicija prema okupatorima Arrakisa i većinu iz druge ili treće ruke (Irulan je sve znala iz prve ruke ili od oca) pa je pitanje kako je Chani uopće mogla ispričati Herbertovu priču? U drugom slučaju stvar je paradoksalna i ironična jer iako povijest pišu konačni pobjednici i početni gubitnici i ne vidi se promjena u priči iz perspektive početnog gubitnika u perspektivu konačnog pobjednika, ipak učinak je suprotan od vjerojatno namjeravanog jer ispada da je povijest gubitnika na koncu doslovno ista kao i povijest pobjednika. Ono što se namjeravalo promjenom naratora iz Irulan u Chani završilo je u vlastitom paradoksu, tj. nasuprot vjerovanju kako će povijest okupiranih i porobljenih biti drugačija od povijesti okupatora i robovlasnika (potpunija, autentičnija, krvavija, žilavija i življa) proizlazi da je ista. Okupirani svojom poviješću nemaju ništa važno za dodati povijesti okupatora pa tako film (iz 2021.) započinje tim problemom.

Skočimo na konac filma, tj. prvog dijela i razmislimo što smo vidjeli? Bez daljnjeg tehnički izvrstan film, s pričom podosta vjernom romanu, s kolosalnim svemirskim brodovima, vojskama i hrpom likova koje glume danas popularni glumci. Štoviše, čak se i glavni lik, mladi Paul, ne doima previše glavnim, tj. bliži je kategoriji sporednih. To je možda i dobro jer glavni lik romana ili barem prvog dijela je začin, tj. crv, a ne nikakav Paul. Svi ti sporedni glumci nisu ostavili nikakvog traga u svojim sporednim ulogama vjerujući kako je dovoljno da se kao popularni pojave u sceni i kažu i učine svoje (usporedi sporedne uloge filma iz 2021. sa sporednim ulogama iz filma iz 1983.).

Pitanje minimalnog dijaloga u filmu koji se pokušao nadomjestiti prekomjernim „značajnim i dubokim pogledima“ završio je kao kič, a ne kao barem kvazi-mistika (kako je u svojoj kritici primijetio Horton). No, sve će to spasiti šminka, kostimografija, scenografija, kamera, zvuk, glazba i specijalni efekti. Film završava krunom svih „značajnih i dubokih pogleda“ onima Chani i Paula. Što smo saznali o likovima, o njihovim karakterima, o njima kao ljudima? Ništa. Oni su glumci koji glume glumce koji glume uloge (možda čak i glumce iz prvog filma; više likovi iz priče Irulan ili Chani nego likovi stvarne radnje). Njihova jednoslojnost, distanciranost i ispražnjenost ako i je namjeravana, promašena je (teško ćemo emotivno reagirati na jednoslojnost, a neljudskost je ovdje pogrešna). Na koncu, nema glavnog suparnika Paula, tj. Feyda Harkonnena pa je time Paul još više neshvatljiv, a lagali bismo kad bismo rekli da se dečki ne znaju otprije, ali ima Baruna Harkonnena (Skarsgård) usporedivog s Pukovnikom Kurtzom (Brandom) i taj lik donekle spašava stvar.

Okrenimo se na koncu svemu između početka i kraja filma. Čušpajz utjecaja u Herbertovoj glavi dok je 1960-ih pisao knjigu: arapska prijetnja, okolišna prijetnja i prijetnja propasti svjetskih sila kao propast čovjeka izvana, ali i prijetnja raspadnutog osobnog identiteta kao propast čovjeka iznutra koji su smješteni u fantastični svijet „budućnosti“ vjerno je prenesen mladim i zbunjenim gledateljima 2021. godine koji ako nisu čitali knjigu niti gledali stari film (iz 1984.) i/ili seriju (iz 2000.), onda se u čudu pitaju kako su odjednom pustinjski kvazi-mistični divljaci dobri, a oni, „djeca“ naprednih civiliziranih kapitalista, zli. Vanjskopolitičko priča o moći, ratu i međunarodnim odnosima zamotana u obiteljsku i osobnu dramu na oca i majku ozlojeđenog i uglavnom zbunjenog dječaka kojem su isplanirali ne samo „nurture“ nego i „nature“ i koji mora prenaglo odrasti jer je izgubio oca, možda pronašao curu, a ni majka mu se ne osjeća baš najbolje (kako sprinta pustinjom trudna „samo Navigatorima dragi Začin zna“) zagušena je filmskom tehnikom i stilom iz 2021. za koje bismo očekivali kako će biti malo napredniji od tehnike i stila iz 1984. (primjerice vibrirajući tjelesni štitovi ne izgledaju kao kolosalan napredak u odnosu na prozirne kvadre iz starog filma).

Ostali likovi koliko god bili poznati glumci bili više figuriraju kao poznati u njima stranim epizodnim ulogama nego kao majstori koji će epizodnim nastupima pridonijeti cjelini glume. Ponovno ističem Stellana Skarsgårda kao Barona Vladimira Harkonnena. Iskusni, stari, brutalni zlikovac koji sluti da se nešto zbiva, ali ne može izaći iz svoje kože, iz svoje osobne nasilne povijesti i nastrane naravi. Likovi su povezivi sa scenografijom i strojevima. Brod reda Bene Gesserit mračan je koliko i njihovi habiti i nastup, ali ono malo što im se vide lica čini ih nedovoljno zlima kad već planiraju i kuju paklene planove za tisućgodišnju vlast u poznatom svemiru. Svemirski brodovi cara, kuće Harkonnen i Atreides nisu mogli biti veći nego što jesu (de facto nisu preveliki u odnosu na najveće brodove u SF filmovima), iako su zanemarivi kad prolaze kroz postrojenje za savijanje svemira Navigatora koji ne drže samo monopol u međuzvjezdanom putovanju nego, ne zaboravimo i u bankarstvu. Osim što su brodovi veliki i pomodno prejednostavnih oblika i boja i samim time dosadni, tj. previše funkcionalni, a premalo osebujni, istovremeno su nejasne funkcije jer premalo vojnika je smješteno u velike brodove (3 legije u brodu za 30.000 vojnika je rasipanje resursa). No ima i iznimaka. Simpatični kukcoliki četverokrilni transporterčići su izvrsni i spašavaju „priču o svemirskim igračkama“.

Minimalizam dizajna i grandiozan volumen svemirskih brodova nastavlja se. Minimalizam arhitekture čak i topline Atreidesa i hladnoće Harkonnena nalikuje kako na napuštenu postkomunističku devastiranu betonsku arhitekturu, tako i na napuštena istodobna propala industrijska poduzeća (previše povijesno, premalo distopijski). Bez daljnjeg civilizacija, moć i sila na putu prema dolje. Ono malo probušenih stijena u pustinjskim spiljama Fremena u svoj svojoj jednostavnosti pokazuju potencijal civilizacije na putu prema gore (inspirirano Herbertovim proučavanjem nastojanja Ministarstva poljoprivrede SAD-a da kultivira Oregonsku pustinju). No ima i iznimaka. Npr. dezen razmotanih ćilima na vratima super-modernih svemirskih brodova svakome će plijeniti pažnju svojim kičem, kao i smiješan znakovni jezik kojim komuniciraju Jessica i Paul kao da ih nitko ne vidi, da korištenje „glasa“ i ne komentiramo jer je previše „horor“, a premalo „sugestivno“ ili „moćno“. Ne budi lijen. Kvazi-gajde i marširanje vojske kuće Atreides poput tisuća „hrabrih srca“ teško suspreže smijeh (koliko god ozbiljno shvaćali slobodu Škota i njihov automatski prijem u EU). Na koncu meni najvažniji lik u filmu: Crv ili Začin. Minimalizam i pretjerivanje i ovdje se nastavljaju. Veličina i moć crva spada na grandioznost, minimalizam dizajna na pretjerivanje. Njihovi zubi kojih je previše, pregusti su i predugi pa izgledaju kao metle ili grablje za lišće ili u najboljem slučaju zubi kita koji filtrira more kako bi se hranio planktonima, a ne kao prijeteći očnjaci koji drobe sve što dohvate čine crve ne previše opasnima što bi dakako i bili kad ne bi bili toliko veliki. Ali njihova tupost pri susretu spada na moguću pogrešku. Pa nisu to kako je napisao jedan kritičar „bezazlene kišne gliste“ nego „bića zaslužna za sva presudna zbivanja u poznatom svemiru“ jer „crv je začin, začin je crv“. Nije najgore što su tupi i „neekspresivni“ (grimase im nisu Bogznakakve! Doduše koliko grimasa ima crv?), nego što djeluju potpuno neinteligentno, a crv kad ga se već nekako treba prikazati, onda treba shvatiti da je tijelo crva de facto manifestacija presudnog principa ili modela svemira. Crv skriva plan (evolucija crva je priča za sebe).

Osim estetike koja je dakako najvažnija i dobra, o ostalome nemam puno toga pozitivnog za reći, osim kako je prenatrpano i preispražnjeno pa bi se radilo o dvostrukom kiču prenatrpanosti ispražnjenošću. Nadajmo se kako će u drugom dijelu nedostatci biti popravljeni, a dobre stvari očuvane i unaprijeđene. Wittgenstein je napisao „alkohol“, ali moglo bi se reći i da Herbertov „začin“ „povećava napast da se stvari rade kolosalno“ (PO 437) što je Denisu Villeneuveu uspjelo.

Film „Dina“ je estetski grandiozan, upečatljiv, elegantan i profinjen pa čak i u situacijama kad oslikava hračkanje ili dobru staru šoru 1-na-1 à la Dubrava 1980-ih. Usprkos svemu rečenom, da negativne napomene kritičara o scenariju, radnji i glumi i ne spominjem (dostupne su na Rotten Tomatoes), mislim da je estetski govoreći ovaj film dosad najbolji filmski prikaz „Dine“ (u odnosu na film iz 1984. i seriju iz 2000.) i da je kao takav vrijedan gledanja u kinu jer kao i kod cijelog sf-a svemirska se prostranstva, prostranstva planeta, veliki svemirski brodovi i scene bitaka mogu dobro vidjeti samo u kino dvorani, a ne na usranom mobitelu ili računalu. Uživajte u gledanju.

Najnovije

Još iz rubrike