13.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Uvrede i prijetnje smrću svakodnevica su Elene, najstarije transrodne osobe u BiH:...

Uvrede i prijetnje smrću svakodnevica su Elene, najstarije transrodne osobe u BiH: Taj muškarac mi je ukrao život. Moj je najveći neprijatelj

Kada je prije sedam godina krenula u tranziciju, proces prilagodbe spola, Elena je znala da je pred njom težak i dug put. Koliko, nije ni slutila.

Biti žensko – ona nije birala. Rodila se, kaže, u krivom, muškom tijelu i svim se silama trudila biti ono što je društvo od nje očekivalo. Muško. Još uvijek je u braku, ima sina koji joj je potpora. Njezinu priču donosi reporterka Provjerenog, Maja Medaković.

“Voljela sam uvijek urednost, pedantnost, eleganciju, koketnost i sve ono što krasi žensko, ja sam to snimala, krala na razne načine kako bi prisvojila da to bude dio mene”, govori.

Dio Elene, žene koja je, kaže, oduvijek bila tu. U muškom tijelu koje je dobila rođenjem, ali koje nikada nije osjećala svojim. Ima sedamdeset godina i najstarija je transrodna osoba u Bosni i Hercegovini koja je o svom rodnom identitetu progovorila javno. Kaže, to je tabu tema.

Dok šminka svoje, svjesna je da će mnogi u čudu podignuti obrve jer ono što vide nije u skladu s tradicijom, nije ono na što su inače navikli. Takvo nam je društvo, ističe, te priznaje – manjak informacija skupo ju je stajao.

“Dugo godina nisam znala da postoje transrodne osobe. Cijeli život nisam znala, inače bi ranije, daleko ranije započela tranziciju”, dodaje.

Započela ju je prije sedam godina kada je prvi put na televiziji vidjela Andreju Pejić, transrodnu manekenku rodom iz Srbije. Odjednom je cijeli njezin život imao smisla. Sve što ju je mučilo, razlikovalo od drugih, postalo je kristalno jasno, dobilo ime.

“Pa ja sam to shvatila od najranijeg djetinjstva. Taj višak estrogena u meni je utjecao da sam ja uvijek od malih nogu, od kad se sjećam željela da budem curica, da budem žensko”, objašnjava.

Bližnji su uvijek znali i bili potpora. Sjeća se smeđe haljinice i bluze, bijelih čarapica koje joj je mama znala odjenuti, kao malenoj djevojčici. Kako je tih pedesetih godina u Sarajevu imala toliko razumijevanja za nju, ni sama ne zna. No, kraj osnovne škole donio joj je prve velike patnje.

“Kad su oni osmi završavali, oni su prerasli u djevojke, dobili lijepa lica, lijepe grudi. Ja sam tad počela ludovati, tad sam prvi put počela krasti ženske stvari sa štrikova, da imam bar nešto”, ispričala je.

Da svoj izgled barem dijelom uskladi sa svojim osjećajima, svojom biti. Ženom u sebi. No s odrastanjem su rasli i problemi.

“Osjećanja ženska, želim muško. Razum mi kaže muškarac si, ne možeš muško imat. I ja sam se borila nepune dvije godine sa svojim osjećanjima da nadvladam to da nemam muškarca. I hvala Bogu uspjela sam nadvladati to”, govori.

Oženila se, s vremenom dobila dijete. No prema svojoj je supruzi oduvijek bila iskrena i otvorena. A supruga, priznaje, beskrajno zaljubljena. “Pa kaže ona, znam da neki muškarci nose, slobodno nosi, ali nemoj ništa imati ni s muškarcima ni sa ženama i bit će sve u redu”, prisjetila se Elena.

Odjeću koja joj se sviđala, kupovala je supruzi. I dalje su u braku, a Elena kaže, ne želi razoriti obitelj. Sin ima razumijevanja i njegova joj je potpora jako važna. No snimati se ne žele. A ona dobro shvaća zašto.

“Mene su dečki proganjali kolima ovdje po Dobrini. Neki su me pratili do kuće, vikali su svašta, prijetili. Bilo je tu uvreda svakakvih”, kazala je.

U rodnome gradu biti ono što jesi. Javno i bez skrivanja, strahova. Biti transrodna osoba. Elena. I nekome zbog toga biti trn u oku da na ulici usred bijela dana učini nepojmljivo.

Želja joj je kaže jednoga dana čaršijom prošetati u haljini dugoj do poda. Uskoro, nada se, ali do tada šeće bez ruža na usnama, s rukom strateški prebačenom preko grudi kako u uskoj majici ne bi privlačila poglede, provocirala.

“Nije strah, već glas razuma. Zašto da tražim nevolju ako je ne moram imati. Pogotovo u ovom dijelu grada”, smatra.

Načisto sama sa sobom, ali i sredinom u kojoj živi. U kojoj se unatoč svemu ne osjeća kao građanin drugog reda. Ona je uvijek i prije svega, kaže, dijete Sarajeva.

“Ja sam više mudra nego hrabra, jer mudrost prolazi, a od hrabrosti se gine. Mnogi heroji su poginuli, a mudri još hodaju”, poručila je.

Kada je prije sedam godina krenula u tranziciju, proces prilagodbe spola, Elena je znala da je pred njom težak i dug put. Koliko, nije ni slutila. Izgubila je prijatelje, ljude za koje je mislila da to jesu. Ali dobila i neke nove u Sarajevskom otvorenom centru.

“Elena je jedna vrlo hrabra osoba, vrlo svjesna svog identiteta i svjesna društva u kojem živi. I mogu reći za nas koji radimo u ovoj organizaciji i generalno BiH društvo mislim da je vrlo inspirativna”, misli Delila Hasanbegović Vukas iz Centra.

Kao najstarija transrodna osoba koja o svojim iskustvima javno govori, kaže Delila, Elena je zapravo svojevrstan svjetionik i nada drugima. U društvu koje se mijenja na bolje, ali i dalje mahom ne razumije, Elena je itekako potrebna.

“Obično, dakle, stavove koje čujemo jesu da je to neka moda, neka prolaznost kao da pratite neki trend pa se vi izražavate na neki način”, uvjerena je Delila.

Daleko je to od trenda. Već godinama Elena pije hormonsku terapiju. Konačni korak na njezinu putu bit će operacija prilagodbe spola koju će obaviti u Beogradu. Elena će je sama financirati, ali na nju će nažalost još morati pričekati zbog pandemije koronavirusa. Čekala je, kaže, cijeli život. Pričekat će još koliko treba.

“Ta operacija je ostvarenje sna dugog više od 60 godina. Zamislite da čekate nešto šest godina, a vi čekate 60. Onda možete vidjeti moje osjećanje”, objašnjava.

Tek tada, kada operacijom završi svoju tranziciju, na osobnoj će joj službeno pisati Elena, a kao spol bit će navedeno žensko. Dobit će i novi jedinstveni matični broj. Do tada, Elena je službeno i dalje Radoslav.

“Glavom i bradom što kažu, to sam ja. Nikad nisam sebe mrzila, kao što normalan čovjek sebe ne mrzi, ali sada daleko više osjećam, više volim sebe, nego tu sliku, nego kad sam bila tako”, podijelila je s nama.

Zvali su je, a mnogi je još uvijek zovu Rade. Znaju kao električara, muškarca koji je radio na radiju, vjernika koji je zbog toga što jest izopćen iz svoje vjerske zajednice.

“Taj muškarac je upropastio moj život, zato što mi je on ukrao život. Nisam bila žensko da provedem sve ono od djevojaštva pa nadalje. On mi je ukrao. Moj najveći neprijatelj”, govori.

Čovjek koji će uskoro ostati samo tu, na staroj osobnoj. Kao podsjetnik na život koji je živjela, a koji zapravo nije bio njezin. Tko je, Elena zna oduvijek. Pogledi, čuđenje, predrasude, uvrede, prijetnje smrću. Sve je to njezina svakodnevica. Odraz društva u kojem je biti drugačiji teret koji te obilježi, ponekad i doslovno dovede pred cijev pištolja.

“Ja se ne bojim. Ja znam šta sam, mirna mi je savjest. Nikome nisam ovako nažao učinila kao što se prstom uradi i zašto bi se onda bojala? Nema razloga da se bojim”, zaključila je.

Biti ponosna i svijetliti kao svjetionik. Zvati se Elena, piše Dnevnik.hr

Najnovije

Još iz rubrike