3.4 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Romski supružnici udomili gotovo 80 djece: Ljubav i briga za drugoga od...

Romski supružnici udomili gotovo 80 djece: Ljubav i briga za drugoga od jednostavnog su čovjeka napravile heroja

Većina stanovnika Čakovca svakodnevno ga susreće jer čisti i održava ulice i parkove njihova grada. Za sebe kaže da je Rom s najdužim radnim stažem u Međimurju. No, izniman je jer je u njegovu domu, sigurnost i toplinu tijekom godina, pronašlo čak osamdesetero djece. Dio se zadrži dulje, neki su tu tek u prolazu, jer Dado i Nada specijalizirani su za hitno udomiteljstvo.

Siromaštvo i neimaština obilježili su njihova djetinjstva u romskim naseljima pokraj Čakovca. Baš zato, Dario i Nada Ignac odlučili su onim najmanjima i najranjivijima pružiti ono što im je najpotrebnije – topli dom. Kroz njihovu kuću prošlo je puno djece. Tijekom petnaest godina, njih skoro osamdeset.

“Idem na roditeljski sastanak, o svemu brinem. I kako me oni zovu, gdje trebam ići, rješavam sve slučajeve. I sa centrom, i sa školom i sa svima. Koliko mogu“, govori Dado.

Uvijek nasmijan, spreman na šalu. Svojoj Sari kaže da mu nije lako jer i on ima tremu. Uz njega je njegova srodna duša s kojom je u braku četrdeset godina. “Voli on mene, nikad me ne bi ostavio“, kaže supruga Nada. Oboje su odrasli u romskim naseljima kraj Čakovca. Dado je spavao sa mamom, tatom, osam sestara i petero braće.

“Nikako. Svi skupa smo spavali. Nije bilo kreveta prije četrdeset godina. Nisu bili uvjeti“, dodaje.

I baš zbog toga odlučili su nekoj drugoj djeci stvoriti topli dom.

“Dok sam mislio sa ženom kako sam ja živio, a da sada imam mogućnosti da pružim djeci da imaju topli krevet i da budu na čistom. Zato jer sam ja živio u siromaštvu“, objašnjava.

Hvale ga i u čakovečkom centru za socijalnu skrb.

“Izuzetno se dobro snašao u radu s djecom koja imaju određene probleme“, potvrdila je Petra Takač iz Centra, a njezina kolegica Alenka Bilić ističe njegov ispravan raniji život. “Dado i većina njegove braće su se zaposlili odmah čim su mogli, stvarali su za sebe nekakav bolji život i eto, od malena su imali tu potrebu i želju da se maknu iz tako teške situacije i da sebi, a i nekom drugom, priušte bolji život“.

“Danas krumpir i piletina, juha s povrćem, i tjesteninu budem složila s umakom. Tako se djeca, kad budu dolazila doma, mogu najesti“, govori nam Nada. Veći dio dana je u kuhinji, jer djecu treba nahraniti. “Što god se stavi na stol, sve se jede. Nema biranja. Sve im je dobro i fino“, dodaje.

Dado i Nada udomitelji su petnaest godina. Dio djece zadrži se po nekoliko godina, neki su tu tek u prolazu. Jer oni su udomitelji za hitna udomiteljstva.

“Kada tijekom dežurstva stručni radnik centra ima slučaj, recimo neko dijete ili djeca su bili žrtve nekakvog nasilja u obitelji. Djeca se ne usude više ići kući. Tog trenutka, bilo to pet popodne ili deset navečer moramo ih negdje smjestiti i zbrinuti. Za to imamo Dadu i njegovu obitelj. On se uvijek javlja na telefon bilo to ujutro ili popodne. Kad god može uvijek nam za takve slučajeve uskoči“, objašnjavaju iz Centra.

S petnaest godina Dado je počeo raditi. Zaposlen je u gradskoj čistoći. Svaki dan na električnom vozilu održava javne površine u Čakovcu i prijeđe kilometre.

“Već 21 godinu radim u Čistoći, i čistim grad. Puno ljudi me poznaje. Pola Međimurja me pozna kako čistim po kiši, snijegu ili praznicima“, govori.

Kaže da je Rom s najdužim radnim stažom u Hrvatskoj. Sve što je zaradio uložio je u kuću koja je postala dom mnogima.

“To je moja kuća gdje sam cijeloga života radio krvavo. 41 godinu radnog staža imam. Ja sam se brinuo za tu kuću da imaju djeca da budu tu, da žive“, ističe.

Zadnje tri godine tu živi i osamnaestogodišnja Sara. Ostala je bez majke, otac se predao alkoholu. Njezina sestra u to je vrijeme bila maloljetna pa nije mogla preuzeti brigu o njoj.

“Prije je bila udomljena kod jedne druge gospođe pa nije baš funkcioniralo. Onda su je prebacili ovdje. Otkad je kod Dade imam samo riječi hvale. Dado se sprijateljio s njom, uspio pratiti sve njene potrebe. Sve se dogovaramo, brine se o njoj“, potvrdila je Sarina sestra Alijana Bistrović koja ju redovito posjećuje.

“Dok radim za vikend je ne mogu posjetiti, ali kada imam slobodan vikend ili dođem tu pa se svi družimo ili ju uzmem kod sebe pa je za vikend kod mene. Dok su bili praznici i bila sam na godišnjem, bila je tjedan dana kod mene“, kazala je.

Djetinjstvo mu, kaže Dado, nije bilo ni lako ni jednostavno. Vjerojatno zato i tolika želja da pomaže, omogući drugima ono što sam nije imao.

“Tako smo živjeli i onda sam vidio već da tu nema života. I onda sam išao za svojim životom. Zaposlio sam se jer tu nisam mogao imati tako čisto sve kako u selu imam. Volim da je sve čisto i volim svoj mir. Volio sam raditi i živim svoj život sa ženom i tom djecom. Želim živjet od svoje plaće i da živim pošteno“, objašnjava Dado.

Suprugu Nadu zavolio je na pragu puberteta. Ostala je prva i jedina. Nisu se smjeli vjenčati dok nije napunila osamnaest godina. Dobili su sedmero djece. Kada su ona odrasla, počeli su udomljavati. Još pamte taj trenutak.

“Dobilo smo malu bebicu dva mjeseca je bila stara. I onda opet jedna od tri mjeseca i opet od jednoga. Onda sam dobila dečka, isto mjesec dana star. I njega sam odgojila. Kad je dečko imao tri godine otišao je na usvajanje i curica je bila pet godina pa otišla na usvajanje. Jako mi je bilo teško i dan danas žalim tu djecu“, priča Nada.

“Mi imamo veliku potrebu smještaja djece romske nacionalne manjine. I imamo isto tako više udomitelja koji su romske nacionalnosti. Ono što nam je odlično u toj kombinaciji je to što nam udomitelji znaju romski jezik, pa prilikom smještaja, onaj prvi kontakt sa djetetom, kad mu treba podrška, zagrljaj, kad plače, kad ne zna Hrvatski, tada nam udomitelji romske nacionalnosti puno znače“, dodaju iz Centra.

Sve ovo, kaže Dado, radi iz ljubavi. Voli djecu, a kad ih dovedu, dodaje, osjeća radost. Onda se s Centrom dogovara što mu je činiti. “Kad dođu u udomiteljsku obitelj gdje odmah osjete nekakvu pripadnost, toplinu, da su dobrodošli, eto možemo reći da je takva osoba dobar udomitelj“, napominju iz Centra.

No, posao udomitelja nije nimalo lak. Dado kaže, da djeca znaju doći i s roditeljima, prljavi ili neuredni. On ih onda otušira, obuče i smjesti u topao krevet. Trudi se pokazati im sve što prije nisu imala priliku vidjeti. Udomljena djeca, dodaje nisu nikada imala priliku vidjeti more ili ići na izlete.

Ne čudi, stoga što ga, čak i kada napuste ovu udomiteljsku obitelj, kako Dado sam kaže, njegova djeca i dalje posjećuju. “Kažu mi da im je jako drago da su bili tu, da su nešto postigli u životu, da će nešto biti od njih. Da su bili doma, ne bi bili tu gdje su sad“, zaključio je.

Mnogi od nas imali su sreću odrastati u obiteljima koje su im mogle priuštiti sve ono što mi je bilo potrebno. No postoje i oni koji nemaju ni topli obrok, čist krevet, školski pribor, novu odjeću. I nikada nisu bili na izletu ili na moru. Tako je odrastao i Dado. Vlastitim trudom i radom svoj život pretvorio je u ljepšu priču. I ne samo svoj već i sve one djece kojoj je pružio topli dom. Ljubav i briga za drugoga, od ovog su jednostavnog čovjeka, napravile heroja, piše Dnevnik.hr

Najnovije

Još iz rubrike