13.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Umorni od ogorčenja...

Umorni od ogorčenja…

Je li vas danas već nešto ogorčilo? Jeste li već rano na Facebooku pročitali neki antivakserski post koji vam je povisio krvni tlak? Je li vam Twitter pokazao novi homofobni tvit nekog predstavnika vlade? Je li već neko dosegao “novo dno”? Ogorčenje je u borbi za pažnju postalo dominantan osjećaj u javnoj raspravi, a time je sve obezvrijeđeno i prazno.

Gotovo da ne prođe dan da razuman i emotivan čovjek ne bude ogorčen zbog neke izjave/postupka, bilo da se radi o opravdavanju nacizma, uništavanju okoliša, dehumanizaciji migranata, vrijeđanju žena i manjina. U posljednje vrijeme se na ovom popisu redovno nađu i pitanja u vezi s mjerama protiv epidemije, cijepljenjem i (ne)povjerenjem u znanost.

Uzroka za ogorčenje sve je više, a istovremeno ga je u digitalno doba sve lakše izražavati. Javna rasprava se u Sloveniji, po američkom uzoru, promijenila u beskonačni ciklus ogorčenog odgovaranja na uvredljive, neprijateljske i neistinite izjave. Svjedoci smo napuhavanja balona moralnog ogorčenja, koji u konačnoj fazi može dovesti do široke društvene apatije i postepenog masovnog povlačenja iz javne rasprave.

“Svaki dan se dogodi toliko skandala i nepravdi, da se masa ogorčenosti rasprši između svih mogućih uzroka ogorčenosti – nekih vrlo ozbiljnih, npr. događanja u Afganistanu, Gazi, širenje covida-19, dok polovina ljudi odbija cjepivo i sl. te neke trivijalnije stvari”, kaže kulturološka psihologinja Hana Hawlina, doktorska istraživačica i predavačca na Sveučilištu Neuchatel u Švicarskoj. “Budući da je ogorčenost postala opće stanje, a ne izuzetak, u kojem je sve vrijedno ogorčenja, čini se, da ne postoji ništa što je stvarno vrijedno ogorčenja”. Primjećujemo trivijalizaciju i relativizaciju ogorčenosti. “Ogorčenost je postala konstantno mreškanje umjesto cunami”.

Neki političari i javne osobe uz pomoć planiranih provokacija iskorištavaju ogorčenje za samopromociju i širenje svojih poruka. Također, i neke tvrtkeusmjerenim provokacijama iskorištavaju ogorčenost za besplatno jačanje svog “ugleda”.

Često je ogorčenje i razigrano, glineno. U takvom obliku je u političkoj raspravi postalo učinkovito oruđe za ulogu žrtve, za obezvrjeđivanje mišljenja i ugleda protivnika te relativizaciju vlastitih provokacija.

Sve to samo povećava inflaciju ogorčenja i još više obezvrijeđuje njegovu društvenu funkciju. “Evolucijska uloga ogorčenosti je društvena kohezija, uspostavljanje moralnih normi te rješavanje moralnih kršenja”, kaže Hana Hawlina. “Danas ogorčenost najčešće vodi u društvenu polarizaciju, sve agresivnije konflikte između grupa te onemogućava konstruktivan dijalog”.

Ljudi bi trebali biti ogorčeni kada svjedoče kršenju općih društvenih moralnih vrijednosti. “Ogorčenost je emotivni odgovor na moralni prekršaj, kojeg čine šok, gnušanje i ljutnja”, kaže Hana Hawlina. “Izražavanje ogorčenja zbog moralno nedopustivih postupaka je ključno za očuvanje osnovnog nivoa etičnosti u društvu te za pokretanje akcija u pravcu pravednijeg društva”.

Ogorčenje može razotkriti nemoralne postupke i kazniti ih, a istovremeno djeluje obeshrabrujuće na ostale potencijalne prekršitelje.

Ovo vrijedi samo ako u društvu još postoje zajednička moralna uporišta, zajednički “simbolni horizont”, kako ga naziva filozofkinja dr. Alenka Zupančič s Filozofskog instituta ZRC SAZU. “Postojanje zajedničkog horizonta osigurava to da izraz ogorčenja odjekne u društvenom prostoru. Ne kao mišljenje ovog ili onog pojedinca, nego kao uspostavljanje problema, koji bi kroz zajednički horizont bio prepoznat kao opći problem, koji pogađa sve”, kaže Zupančić.

To znači da je sasvim moguće da netko osobno uopće ne smatra izjavu ili radnju problematičnom, ali ipak priznaje činjenicu da bi je u svjetlu zajedničkih vrijednosti drugi mogli shvatiti neprikladnom, nedopustivom.

“Međutim, danas javnost i zajednički horizont u ovom smislu gotovo da i ne postoje više. Postoje grupe istomišljenika, a ogorčenje je u najboljem primjeru valuta između istomišljenika”, rekla je Zupančić.

U današnjem svijetu izražavanje ogorčenja služi prije svega učvršćivanju moralne superiornosti “naše” zajednice na račun “drugih”. Ovo vodi u još veću društvenu polarizaciju, što dodatno smanjuje učinkovitost ogorčenja.

Dr. Alenka Zupančič: “Ogorčeni građanin zgrožen je činjenicom da u društvu više nema pravih zajedničkih vrijednosti, a to pokazuje na način koji upravo potiče raspad zajedničkih vrijednosti”

Jedna od bitnih karakteristika moralnog ogorčenja danas je da on zapravo stvara sebe, kaže Zupančič, jer potiče daljnje razbijanje svih ujedinjujućih aspekata javnog govora i uopće razbijanje javne percepcije kao u osnovi nečega barem djelomično povezanog, a ne samo kao mnoštvo pojedinačnih entiteta. To bi se danas moglo nazvati “paradoksom ogorčenog građanina”. Zgrožen je činjenicom da u društvu više nema pravih zajedničkih vrijednosti i to čini na način koji upravo potiče raspad zajedničkih vrijednosti.

Društvena polarizacija ogorčenost čini sve impotentnijom, misli Hana Hawlina. Umjesto da se ljudi na osnovi ogorčenosti ujedine u zajedničku borbu, stvaraju se grupe sa suprotnim vrijednostima i stajalištima, koje se međusobno sukobljavaju.

Slovenski prosvjednici ogorčeni su uvođenjem uvjeta CPT-a (cijepljenje, preboljenje, testiranje). Mnogi ljudi koji petkom sudjeluju u antivladinim prosvjedima ogorčeni su što je iste na ulice izvukla samo mala neugodnost u privatnom životu, a o slomu demokracije su do sada šutjeli.

Usmjerenje ogorčenosti protiv vlasti pretvorilo se u horizontalnu borbu različitih društvenih grupa, a pritisak na donositelje odluka odozdo je izgubljen. “Političari koji namjerno potiču ogorčenje pri tome se oslanjaju na svoje sljedbenike, svoje pristaše u obrani njihovih riječi i djela. Kako bi kritika, ukoliko do njih dođe, u međuvremenu već bila relativizirana i delegitimirana”.

Učinci glasnog ogorčenja javnosti – svih mogućih razotkrivanja, skandala, prosvjeda, ispitivanja itd. – često su nespretni. “U stanju smo naučene političke nemoći, kada možemo imati vrlo jasno razrađene kritike, potkrijepljene svim argumentima i dokazima, ali ništa se ne mijenja. Većina lavina ogorčenja prolazi bez posljedica za počinitelje, a često je snaga ogorčenja više kočnica nego pokretač društvenih promjena. Konstantno ogorčenje sa svih strana samo pojačava status quo i hrani ekonomiju pažnje”, dodaje Hawlina.

Već više godina stručnjaci dokazuju da su društvene mreže ključni pokretač povećavanja ogorčenja u javnoj raspravi. Već i sama digitalna tehnologija, u prvom redu prodor pametnih telefona, prouzrokovala je našu neprekidnu povezanost s izvorima vijesti, a time i s potencijalnim povodima ogorčenja.

U svakodnevnom životu nismo baš stalno svjedoci postupcima koje doživljavamo kao amoralne i koje bi bile za osudu i zahtijevale bi naš odgovor. Sve dok je ovakav sadržaj bio koncentriran u polusatnim večernjim vijestima, još uvijek smo se mogli opustiti veći dio dana. Pojavom interneta i društvenih mreža, međutim, iz minute u minutu možemo pronaći nove sadržaje, nove vijesti, nove izjave koje mogu biti uzrok ogorčenja.

Često nas ovi sadržaji i sami pronađu. Brojni influenceri i mediji su poticanje ogorčenja ugradili u same temelje svog poslovnog modela: “Nećete vjerovati što se dogodilo…”

Ogorčenje je snažna emocija, emocije generiraju klikove, a klikovi u novoj internetskoj ekonomiji znače pažnju, a time i prihode od oglašavanja. “Budući da je ogorčenje toliko važna društvena emocija, moderni se društveni mediji njime hrane vampirski. Svakim skandalom svatko mora signalizirati svoj stav, a što je ekstremniji, to će se više dijeliti”, kaže Hawlina.

Fenomen Donalda Trumpa pokazao je da je stalnim izazivanjem ogorčenja, serijskim pokretanjem novih i novih uzroka, moguće efikasno odvratiti pažnju javnosti, medija i političkih suparnika

Algoritmi društvenih mreža, čiji je glavni zadatak zadržati našu pažnju što je duže moguće, svakodnevno nas preplavljuju emocionalno zasićenim sadržajem iz različitih izvora i tako nas, zadovoljavajući našu rastuću potrebu za dozom ogorčenja, drže udubljenim u elektronske ekrane. Osim toga, nude nam instant rješenje našeg ogorčenja u obliku komentiranja, lajkanja ili dijeljenja.

Društvene mreže nas potiču na izražavanje bijesa. Ako dobijemo mnogo lajkova od istomišljenika zbog ogorčenog komentara i u budućnosti ćemo biti skloniji izražavanju bijesa, kažu psiholozi sa sveučilišta Yale.

Zahvaljujući premještanju debate u digitalno okruženje, također ćemo se mnogo ranije odlučiti za “djelovanje”. Suočavanje i javna osuda u fizičkom svijetu sa sobom nose i rizik fizičkog sukoba. Uz pomoć interneta, počinitelja je moguće osuditi sa samo nekoliko klikova iz sigurnog skloništa spavaće sobe. A to možemo učiniti pred svojim istomišljenicima.

Našli smo se u spirali bijesa. Što smo ogorčeniji, to je naše ogorčenje manje vrijedno, zbog čega imamo još više povoda za ogorčenje… U situaciji smo da nam politika i mediji redovno serviraju nove i nove doze potencijalnih uzroka za ogorčenje, kada je bijes postao katalizator za širenje vidljivosti štetnih mišljenja i kada također na bijes drugih sve češće reagiramo bijesom.

Ukoliko je bijes postao prevladavajući i udomaćen u internetskoj komunikaciji, mogli bismo reći da se u fizičkom svijetu dogodilo upravo suprotno. Povišeni glas pri susretima licem u lice sve nam je više stran.

Kada je Tea Jarc u slučajnom susretu sa slovenskim premijerom Janezom Janšom na Kredarici izrazila ogorčenje zbog onoga što je smatrala nedopustivim za njega i njegovu vladu, počele su se nizati ogorčene osude s oba politička pola, rekavši da je prešla granicu prihvatljivog.

“Na neki način smo se odvikli od sukoba u stvarnom životu,” smatra Hana Hawlina. “Preljevanje uobičajenog nivoa internetskog diskursa u stvarni, fizički svijet i dalje djeluje šokantno”, dodala je.

Prema mišljenju Alenke Zupančič, odaziv javnosti na događaje na Kredarici bio je krajnje zabrinjavajući: “Istina je da glas Teje Jarc nije bio cinički miran ili hladno autoritaran. To nije bio miran glas psihotičara ili perverznjaka, nego je bio, da, glas nervoze, glas ogorčenja. Glas građanke koju nešto opravdano proždire, koju je nešto izbacilo iz kolosijeka i koji untaoč vrtlogu afekata riskira to reći, izraziti, ispostaviti se. Bio je to glas koji je i samim povišenim tonom izrazio određenu slabost. I čini mi se da je upravo ovaj nagovještaj slabosti pokrenuo nevjerojatnu lavinu osude, čak i s ‘lijeve strane’. Previše se približio ‘sramotnom’ osjećaju nemoći, koju većina građana osjeća zbog rada aktualne vlade: možemo vikati što želimo, karavana ide dalje”.

Čak i ako zanemarimo da ju je tom prilikom premijer uvrijedio i fizičko nasilje jednog od prisutnih, jasno je da smo u tom trenutku, kao društvo, zaboravili i da je učinila nešto neugodno, ali demokratsko: vodećim političarima je licem u lice rekla što misli o njihovom radu. Već to ih je uznemirilo i uvrijedilo; i to političare, koji i sami na društvenim mrežama redovno objavljuju i šire rasističke, nacionalističke i prema manjinama ponižavajuće objave.

Iako se društvene mreže predvođene Facebookom brane od optužbi da kvare razinu javne rasprave, tvrdeći da su samo neutralna platforma koja ovisi korisnicima, jasno je da aktivno suostvaruju postojeću društvenu atmosferu.

Wall Street Journal je ovog mjeseca objavio istraživačku priču o radu Facebooka. Na temelju internih dokumenata, prezentacija i korespodencije među zaposlenicima, dokazuje se da su čelnici Facebooka, u zamjenu za povećanje dosega među korisnicima, spremni zatvoriti oči pred dokazima o razornim učincima svojih algoritama na razinu javne rasprave.

Kako bi preokrenuli trend pada interesa korisnika za Facebook sadržaje, 2018. godine najavili su promjenu algoritma koji bi trebao dati prednost povezivanju s dragim osobama, rodbinom i prijateljima. No, u stvari, nakon ove promjene, emocionalno nabijene objave doplivale su do vrha, potičući ogorčenje i polarizaciju.

Interna istraživanja Facebooka pokazala su da su političke stranke, kao odgovor na promjene u algoritmu, počele pooštravati svoju retoriku kako bi zadržale svoj doseg tijekom izborne kampanje. Mediji su se u želji da sačuvaju čitljivost morali prilagoditi nekvalitetnijim i senzacionalističkim, šokantnijim sadržajem. Izazivanje ogorčenja među korisnicima Facebooka, uz blagoslov čelnika kompanije, postalo je jedno od glavnih oruđa za privlačenje pažnje i angažmana.

Rješenje problema inflacije ogorčenja sve je samo ne jednostavno i lako ostvarivo. Sigurno bi s promjenama njihovih algoritama i dosljednijim uklanjanjem neprikladnog sadržaja, društvene mreže mogle odigrati važnu ulogu. Rješenje nikako nije u tome da prestanemo izražavati ogorčenje. U tom slučaju riskiramo daljnju normalizaciju nedopustivih izjava i postupaka. Možda bismo, međutim, na njih trebali odgovoriti s malo više razmišljanja i početne suzdržanosti.

“Umjesto individualizirane ogorčenosti, koja hrani narcisoidnost i osjećaj vlastite moralne superiornosti, ogorčenost bi ponovno morala postati kolektivna/društvena emocija”, mišljenja je Hana Hawlina. “Nije dovoljno pokazati naš užas u svijetu na internetu, potrebna je dugotrajnija aktivnost da se riješe uvrede i društvene nepravde. Također bi trebalo bolje razmisliti o tome koji su skandali temeljni, a koji trivijalni te ne dozvoliti da se ‘uhvatimo’ na svaku provokaciju”, dodaje.

Također treba imati na umu da ogorčenost ima kratak rok učinkovitosti. “Ogorčenje mi se čini važnim motivacijskim pokretačem, pokretačem društvene mobilizacije. Ključno je u prvoj fazi reagiranja na nedopustive društvene događaje, odnose, za mobilizaciju masa. To je evolucijski uvjetovan emocionalni odgovor, koji ne može dugoročno ostati temelj za racionalno, strateško razmišljanje i usmjeravanje društvenih promjena. Uspješni društveni pokreti zahtijevaju mnogo više mentalnog doprinosa od početnog bijesa. Ostati na razini ogorčenosti je nekonstruktivno”.

A problem današnjice je u tome što zbog konstantne proizvodnje i distribucije ogorčenja vrijednih sadržaja, skačemo iz ogorčenja u zgražanje, a da nemamo ni vremena za smirenje i strateško razmišljanje. I da se na kraju sve češće zadovoljimo samo ogorčenjem, a uzroci našeg ogorčenja ostaju, prolaze ili se čak umnožavaju.

Ne smije se, međutim, zaboraviti da svako malo, čak i u 21. stoljeću, kolektivni bijes dosegne neki prag, na kojem se prelijeva u važan društveni pokret. Jedan takav primjer, prema Hani Hawlin, je pokret Black LivesMatter, nastao iz bijesa zbog policijskog nasilja nad crncima, kao i pokret #MeeToo, koji je probio branu šutnje o seksualnom zlostavljanju u filmskoj industriji i šire.

Ispod brda nereda u ogorčenju se još uvijek skriva neizostavan potencijal za društvene promjene, prenosi N1.

Najnovije

Još iz rubrike