6.4 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Bolesna i sama živi u garaži

Bolesna i sama živi u garaži

Garaža. Mjesto gdje ostavljamo automobile, bicikle, stvari koje nam ne trebaju. Zagreb je pun garaža. Zlata vrijede jer problemi s parkiranjima rastu iz dana u dan. A u nekima od njih, na podzemnim i nadzemnim etažama, umjesto automobila – ljudi.

– Morala sam. Nemaš kuda, govori 56-godišnjakinja koja u mračnoj garaži u jednom zagrebačkom kompleksu živi još od 2015. godine. I nije jedina – u garažama u istoj zgradi, kaže, žive i drugi ljudi.

Ženu su, za potrebe teksta, nazvali Marija. Nije joj to pravo ime, želi ostati anonimna. Dugo se nećkala bi li uopće govorila o svojoj sudbini, o životu u garaži, o situaciji koja ju je dovela da joj garažna vrata postanu ulazna vrata doma.

Dočekuje ih u garaži čija su vrata pokvarena pa su uglavnom otvorena, a ona ne želi gnjaviti vlasnicu za popravak. Na onome što bi trebali biti prozori nema stakala, samo daske, zbog kojih je u garaži još mračnije.

Marija spava na improviziranom krevetu, na kojemu je ležala i kad smo je prvi put posjetili. Sluša Radio Mariju. Na podu bez tepiha nalazi se pokoja vlažna mrlja. Usprkos tome, prostor je uredan, Marija ponosno kaže da redovito čisti. Osjeća se miris sredstva za čišćenje.

– Počistila sam. Kako je bilo sve grozno, sad je super.

U životu je dosad promijenila brojne podstanarske stanove i radna mjesta. Trenutno radi kao čistačica. Plaća je redovna, ali skromna.

– Plaća je 3600, tako nešto. Kad je bila korona, onda su nam smanjili plaću, rekli su – nećemo vam davati više od 3200, i tako je bilo par mjeseci, i onda kad je prošla korona, malo su povisili. Redovna je plaća takva, ali ako imaš bolovanje, normalno da je manja, kaže Marija, kojoj zbog zdravstvenih problema bolovanja nisu strana.

Takva primanja nisu joj dovoljna da si pronađe stan u Zagrebu, u kojemu su cijene posljednjih godina porasle toliko da je pronalazak stana izazov i za one s većim primanjima i da joj ostane za život dostojan čovjeka. Treba i jesti i plaćati druge troškove. Garažu plaća 500 kuna mjesečno.

– Da mogu negdje više platiti, onda mi ne ostane od plaće ništa. Kako ćeš?, pita se.

– Plaćam pogrebno 150 kuna, dopunsko 80 kuna i još imam pokaz svaki mjesec 360 kuna. Dok platiš podstanarstvo, onda ti od plaće ostane ono malo i s tim se pokrivaj kako možeš.

– Bila sam puno bez posla. Išla sam na socijalnu pomoć, malo mi je država pomagala, ali ti ne možeš sustići. Dok platiš podstanarstvo, tebi ne ostane za hranu, kaže.

Podrijetlom je iz okolice jednog od većih bosanskohercegovačkih gradova, a osamdesetih je u potrazi za poslom, trbuhom za kruhom, došla u jedno zagrebačko predgrađe.

– Nisam mogla naći posla, puno su mi sestre propatile, udale se, imaju obitelj, pa veli mama: “Odi ti sebi naći posla da ne bi i ti našla nekoga”… I tako sam se zaposlila, htjela sam imati svoj kruh.

– Nekako sam radila, zaposlila se, živjela… Onda su počeli neki štrajkovi, onda je počeo rat, ostala sam bez dokumenata, bez posla, govori.

Tijekom rata nije joj bilo lako.

– Pa bilo je teško, jako teško, i bila sam bez posla, tražili su domovnicu, dokaži da si Hrvat, da si kršćanin, prisjeća se Marija.

– Obilazila sam svaki kontejner. Nije lako, morao si pojesti što god si našao, dodaje.

Slijedi dugogodišnja priča o brojnim podstanarskim stanovima po Zagrebu, mijenjanju poslova, neisplaćenim plaćama i pokojoj propaloj tvrtki u kojoj bi se zasigurno mnogi mogli prepoznati. Za vrijeme rata, kaže, dvije je godine bila bez plaće. Na jednom radnom mjestu ostali su joj dužni plaću za 500 odrađenih sati.

– Bila sam dosta bez posla, četiri-pet godina, i radila sam nešto na crno, našla stubište za čistiti. Čistila sam stanove, prozore, što god je trebalo…

Pet godina radila je kao prodavačica novina, koje su bile skladištene u garaži u jednoj zgradi u Zagrebu. U jednoj od garaža u istoj zgradi poslije će pronaći dom. Ovdje i danas živi.

– Vidjela sam da piše da iznajmljuju jednu garažu, brzo sam zvala tu ženu da netko drugi ne zauzme. I tako sam se s njom našla, tu pred garažom. “Je l’ iznajmljujete”, “iznajmljujem”, rekoh – “meni je potrebno, ako hoćeš, primi me, ako ne – nemam kuda”.

– Morala sam zato što nisam imala redovnu plaću, nisam imala čime plaćati, i onda moraš, prisiljen si.

Iako kaže da joj se u početku bilo teško priviknuti na život u garaži, sada je ondje već napravila svoj dom, koliko je to moguće. Garaža barem ima struju, što omogućuje Mariji da si ponekad nešto skuha na rešou. Pere se u garaži, znala se otuširati kod nekoga, ali to više ne čini. Nuždu obavlja u WC-u koji se nalazi u kompleksu. U garaži pere i rublje.

– Prilagodila sam se nekako. Ne ovisim da bih nešto tražila, da nešto trebam, žene mi donesu ovako nešto… Takoreći imam samo ono najosnovnije, kako vidiš. Čak imam samo jednu žlicu.

Zbog otvorenih vrata povremeno ima problema s lopovima koji su joj više puta ukrali boce. Prilikom jednog našeg posjeta požalila se da su joj ukrali deset boca, koje bi joj donijele 5 kuna.

– Dosad nije toliko bilo problema s lopovima, u zadnje vrijeme mi samo netko krade te bočice. I sad sam u nedjelju opet našla, rek’o, – ma neće to malo uzeti, par komada, pet kuna… I to je ukralo, kaže Marija. Novac, srećom, ne drži u garaži.

Garažni kompleks u kojemu živi dom je i brojnim bendovima, no Mariji ne smetaju. Dečki koji sviraju u garaži preko puta, kaže, dobri su prema njoj, ponekad joj donesu boce. Supruga jednog od njih donijela joj je kolače za Božić i Uskrs. Na pitanje što joj najviše nedostaje, odgovara – živim kako mogu.

– Šutim i trpim, što da velim, dodaje.

Ljeto je prošlo, dolaze hladniji dani. Život u garaži za Mariju zimi postaje još teži.

– Ova prošla zima nije bila tako jaka, ali prve dvije bile su jako hladne. Sva voda smrznula se u kanti. Sami led je bio, prisjeća se.

Pita ju se li je strah da se smrzne dok spava.

– Dale su mi žene poplune, kapute, jakne, čarape, tako da sam se umotala, kaže.

Život joj dodatno otežava šećerna bolest, dijagnosticiranom za vrijeme rata, kad joj je umrla majka, a nije mogla ići na pogreb. Zbog toga je ovisna o inzulinu i mora paziti na prehranu.

Jednom prilikom zbog šećera je pala u nesvijest i bila bez svijesti četiri i pol sati. Drugi put odvezli su je na hitnu.

– Kad dođeš sebi, iznenađen si, od šoka ne znaš što da napraviš, prisjeća se.

– Nemaš snage, kao da sva snaga izađe iz tijela. Jedva sam hodala. I sad, treći put se pazim. Ne znam kako će dalje ići. Zato sam javila socijalnoj radnici da mi nekoga pošalje, da me netko obiđe… Zimi je hladno tu spavati.

– Inzulin uzimam, lijekove uzimam, onda mi ta rana na nozi neće zamladiti zbog šećera, stresa i svega. Moraš paziti što jedeš, moraš paziti na stres… Šuti, trpi, kad malo stisne, onda idem doktorici, kaže Marija.

– Ja sam samo zahvalna Bogu da imam ruke, noge, da sam sposobna, da možeš raditi, ne daj Bože biti invalid, ovisiti o nekome…

“Imam privremeno samo gdje ću biti, živjeti, odem na posao, dođem… Kako će dalje biti – ne znam. U Božje ruke sve stavljam”
U tvrtki u kojoj sada radi ne žele je primiti za stalno, što joj otežava rješavanje stambenog pitanja. Htjela bi kupiti mali stan, ali ne može dobiti kredit.

– Ja radim već osam, skoro devet godina. Svaki mjesec ti produlji, pa dva mjeseca produlji… Pitala sam šefa da me primi za stalno, veli – ne. Digla bih kredit, 100.000 kuna, da riješim stambeno pitanje – ne, neće me primiti za stalno.

Mogućnost pronalaska bolje plaćenog posla rezignirano odbacuje.

– Nisam više mlada. Nisam ni za osam sati, kako bih rekla. Naporno je. Tjeraju nas, ne daju ni sjesti, uporni su, “dajte još, dajte još”…

Marija se prijavila svećeniku u obližnjoj crkvi kao župljanka. Međutim, pomoć od njih ne traži. Ima i sestre i braću s kojima je u kontaktu, ali kaže da ni od njih ne može tražiti pomoć.

– Ne mogu ja od njih očekivati pomoć, kad se teško živi i u Bosni, kaže.

– Nemaju ni oni, oni su isto stariji, imaju svoju obitelj, neću ja sad njima reći – daj ti meni pomaži.

Zapravo, Marijina obitelj ni ne zna da ona živi u garaži. Ne želi, kaže, da se brinu, ali priznaje da ju je i sram.

– Ne smijem im ni reći gdje živim. Šutim. Meni su tu bile samo dvije poznate osobe, što su sa mnom radile, ali im ne smijem reći gdje živim jer bi im bilo teško. Bojim se da bi im bilo teško, reći će pa gdje si tamo otišla, živiš u gradu, svi žive na ljepšim mjestima, a ti si tu. A ja ne mogu reći koji je razlog kad ti to trebaš… Nemam plaće 10.000 kuna da to sve mogu naplaćati, govori.

– Bojim se, u godinama su i stariji su od mene, neću da prihvate srcu, da obole…

– Sramota je, ali što da radim?

Mogućnost povratka u rodni kraj odbacuje, barem dok ne ode u mirovinu. Posao ondje ne bi tražila.

– Da sam tu tolike godine dala da bih sad išla u Bosnu… Kad tu odem u penziju, onda mogu odlučiti da idem živjeti negdje na selo. Dok ne dođe penzija, ne idem nikamo, kaže Marija.

Iako je radila i u Austriji, odlazak na rad u inozemstvu više je ne zanima.

– Ne bih nikada. Da mi netko ponudi bilo koju državu da odem. Ja sam tu svoj život dala i nema dalje priče. Da mi netko bilo što nudi, cijelu Ameriku, cijeli svijet – ma kakvi! Ne bih otišla jer znam da sam tu oboljela i dala svoj život. Dat ću sve od sebe da i dalje budem tu dok budem mogla pa ću vidjeti dalje kako Bog odredi.

– Imam privremeno samo gdje ću biti, živjeti, odem na posao, dođem… Kako će dalje biti – ne znam. U Božje ruke sve stavljam, kaže, piše HRT.

Najnovije

Još iz rubrike