6.5 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Kako biti podrška tugujućim ljudima?

Kako biti podrška tugujućim ljudima?

Kada se dogodi smrt i gubitak, osobito djeteta, i laici i stručnjaci imaju potrebu pomagati. No unatoč dobroj volji i tu treba znati kako.

– Za najveći broj gubitaka ne možemo unaprijed znati kako će ljudima biti, koliko će im biti teško, kako će se od toga oporavljati. Postoje gubici za koje unaprijed znamo da su svim ljudima jako teški. Jedan od njih je smrt roditelja u dječjoj adolescentskoj dobi i drugi je smrt djece, kaže psihologinja Lidija Abramović za emisiju Labirint.

Roditeljima je taj gubitak toliko nepojmljiv, nenormalan i neprirodan, jer umire dijete prije nego odrasla osoba, nastavlja.

– Kad god radim s tugujućim roditeljima, nikada zapravo ne znam što bih rekla, kojim bih riječima izrazila koliko mi je žao i koliko mi je teško zbog toga, dodaje.

Nakon gubitka ljudi osjećaju ljutnju, tugu, strah, bespomoćnost, beznađe, šok, nevjericu i veliku krivicu.

– Naravno, osjećaju i veliku krivicu. Ima i puno tjelesnih osjećaja, boli ih glava, želudac, ne mogu spavati, dogode se promjene u apetitu. U misaonom području slabija je koncentracija, ne možemo razmišljati,sjetiti se onoga što znamo, ne možemo nešto zapamtiti, misli nam stalno bježe. I naravno, promjene u ponašanju. Postajemo razdražljivi,, ljudi koji puše i piju skloni su uzimanju više tih tvari, kaže.

Svakom roditelju, kada mu se dogodi smrt djeteta, to je nešto što je potpuno nevjerojatno. Ne samo roditeljima, nego svima iz njihove okoline. Svi su u početku, ali i dulje vremena nakon toga, u šoku, nevjerici, pitaju se zašto se to dogodilo , je li se moglo spriječiti, u nekim situacijama i “tko je kriv”. Dakle, tu je i potreba da tražimo krivca, i naravno potreba za osvetom. Osvetničko ponašanje ne smijemo dopustiti ni u kojem slučaju, dodaje i naglašava kako su potreba da se nekome osvetimo, ljubomora i zavist prirodni i ljudski pratitelji činjenice da je umro netko tko nam je bio važan.

– Ja bih nekako rekla da i laici i stručnjaci, kada se dogodi smrt, osobito djeteta, ali i drugi teški gubici, kad god je netko nasiljem nešto učinio, imaju potrebu naravno pomagati. Ja sam nakon 30 godina bavljenja ovim područjem sasvim sigurna da to rade ljudi iz dobre namjere, nastavlja.

Govore i čine različite stvari, za neke se pokazalo da nisu baš najbolje, dodaje. Daje primjer:

– Uvijek kažem, nemojte govoriti “Vrijeme liječi sve rane”. Ta izreka je super, ali ništa vrijeme ne liječi. Liječi ono što se događa u vremenu. Nemojte govoriti “Budi jak i hrabar, ti to možeš izdržati”, zato što tugujući, u trenutku kad su doživjeli gubitak i neposredno nakon toga, nemaju osjećaj da išta mogu izdržati. Nemojte govoriti “Ne pokazuj pred djecom ili ne znam kime sve, da ti je teško”. Naime, dijeljenjem tuge i teških osjećaja, tuga i muka se nekako raspolavljaju, savjetuje.

Savjetuje i da ne govorite rečenice poput “Ono što me ne ubije, to me ojača”.

– Ta izreka je isto divna, ali ako se gubici zaredaju, a ne stignem se oporaviti od jednog gubitka, onda me ovaj sljedeći nikako neće ojačati, objašnjava.

Nemojte, kaže, davati savjete koji nisu primjenjivi, poput “Prestani misliti o tome”, “Nemoj tako jako plakati, zabavi se nečime”.

– Zašto? Zato što to ljudi jednostavno nisu u stanju. Sve ove rečenice ljudi izgovaraju sasvim sigurno u najboljoj namjeri. Dobra namjera je važna, ali nije dovoljna. Što kao pojedinci možemo učiniti da pružimo odgovarajuću podršku tugujućim ljudima? Rekla bih da je najvažnija stvar da joj pošaljemo poruku “Tu sam za tebe. Kad god trebaš, ako trebaš, što god trebaš, zovni me, doći ću k tebi”. Praktična pomoć, ma koliko to možda banalno izgledalo, skuhati ručak, ispeći kolače, staviti veš u mašinu, objesiti ga na uže za sušenje rublja, nabaviti knjigu iz lektire, sve te praktične stvari tugujućima trebaju, kaže.

Rečenice koje uvijek preporučuje da se kažu tugujućima su one poput “Vidim da ti je jako teško. Voljela/o bih da sam bilo kako mogla/o spriječiti da se to dogodi, ali nažalost ta i ta osoba je umrla. Bit ću tu kraj tebe”.

– Slušanje je iznimno važno. Tugujućima treba da govore o svom gubitku.. Tako zapravo pomažu mozgu da probavi tako besmislenu, nemoguću i tešku stvar. Dakle, slušanje, šutnja, zagrljaj, i naravno oprez koga, kada i na kojem mjestu ćemo grliti. Pomoć u organizacijskim stvarima, oko pogreba, nabrojila je naglasivši još jednom da je potrebno poslati poruku da smo tu, da imamo strpljenja.

Puno se savjeta, kaže, može naći i u knjigama.

– Ali nekako, čini mi se, bilo kakve rasprave, bilo političke ili u bilo kojoj situaciji kada je neki roditelj ostao bez svoga djeteta, zauvijek, tjelesno, zapravo potpuno su neprimjerene, zaključuje, piše HRT.

Najnovije

Još iz rubrike