7.7 C
Zagreb
Naslovnica Aktualno Na Košićevoj misi i arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve: Srpski svet - onamo...

Na Košićevoj misi i arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve: Srpski svet – onamo koga Srbi kane napasti, najprije dolaze njihovi popovi, a onda topovi

Misu zadušnicu za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata grada Petrinje predslavio je u četvrtak 16. rujna u crkvi Sv. Lovre sisački biskup Vlado Košić.

Suslavili su domaći župnik preč. Josip Samaržija, rektor svetišta u Gori preč. Paško Glasnović i župnik Župe Preobraženja Gospodnjeg vlč. Damir Ceković. Na misi su, uz brojne hrvatske branitelje i obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, bili i predstavnici državnih, županijskih i gradskih vlasti te arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar.

U homiliji biskup je podsjetio da je na današnji dan prije 30 godina Petrinja doživjela svoje najteže i najcrnje dane. „Samo kod vile Gavrilović poginulo je 17 branitelja; tadašnji petrinjski župnik bio je teško ranjen u glavu; branitelji su se s crte na Petrinjčici povukli do Kupe… ljudi su svuda bezglavo hodali, bili su to apokaliptični dani za Petrinji i njenu okolicu. Još je uslijedio napad 21. rujna i Petrinja je bila do kraja okupirana. Naši ljudi i branitelji i civili povukli su se tada preko Kupe.

Kad se zna čime su naši branitelji branili Petrinju, čudo je da su i toliko izdržali nasuprot neprijateljskim tenkovima, avionima, raketnim bacačima… 16. rujna poslije oslobođenja 1995. proglašen je Danom branitelja Petrinje jer su taj dan mnogi poginuli i nestali. Na spomeniku Gromova, na ulazu u Petrinju od Slatine iz smjera Siska navedena su imena poginulih. U prvom petrinjskom žrtvoslovu bilo je popisanih 400, da bi u drugom žrtvoslovu taj broj došao do 600 žrtava. To je bila cijena naše slobode, ali i mnogo ranjenih na tijelu, a još više na duši. Te rane ni danas ne zacjeljuju“, istaknuo je.

Biskup se zapitao i zašto se to dogodilo i koja je pouka iz tih događaja nama danas. „Neki kažu da je to bio građanski rat, da su sve strane jednako odgovorne i krive. Kad bi bilo tako, zašto smo mi morali bježati iz svojih gradova i sela, iz vlastitih domova, napuštajući kuće, škole, crkve koje su oni koji su nas oružjem potjerali iz zavičaja rušili i palili? Kako to da su ti ‘drugi’, a koji bi danas po nekima trebali biti isti kao i mi, toliko mrzili sve hrvatsko i katoličko da su to sve uništavali i htjeli zbrisati s lica zemlje? A mi smo ‘njima’ nudili suživot, zajedništvo, mir u demokratskom sustavu, no njih to nije zanimalo jer su bili navikli vladati desetljećima i ničim drugim nisu bili zadovoljni. Svoju su nakanu odlučili provesti silom i na ovom petrinjskom prostoru uspostaviti svoju državu u kojoj neće biti Hrvata.

Oni su sve radili da do toga dođe i prije rata, samo mi to nismo shvaćali da je sve bilo činjeno u svrhu tog krajnjeg cilja. Jednom me na promociji moje knjige, koja govori o tom vremenu, upitala jedna novinarka, kako smo se mi branili od mržnje, kako sam ja obuzdavao naše ljude da se ne osvećuju i ne mrze. Sjećam se da sam tada počeo vikati na nju, da ona ništa ne razumije, da mi nismo bili nošeni mržnjom nego oni, da smo mi nastojali preživjeti pod pritiskom i unatoč toj mržnji. Ja stvarno nisam ni kod koga od mojih vjernika vidio tih dana mržnju, samo strah u očima. Bili smo žrtve agresije i to treba biti jasno jednom zauvijek svima i svakome: Hrvatska je bila napadnuta, Srbija je bila agresor na nas“, rekao je biskup, dodavši kako bi to trebalo i zakonom definirati te uvesti kažnjavanje negiranja istine o Domovinskom ratu.

Biskup je upozorio i kako ideja o velikoj Srbiji nije ni danas umrla te da je ona prijetnja svim okolnim državama i narodima. „Sad se ta ideja naziva ‘srpski svet’, ali to je u biti isto. Kako kaže Zvonimir Hodak, onamo koga Srbi kane napasti, najprije dolaze njihovi popovi, a onda topovi. Vidjeli smo to nedavno u Cetinju u Crnoj Gori. Ne miri se taj svijet s granicama vlastite države, oni žele širiti svoj utjecaj tako da ne dopuštaju nikakve ni vjerske ni kulturne, gospodarske ni političke neovisnosti pojedinih okolnih naroda. Sad su na Cetinju demonstrirali silu, a sve pod izlikom velike kršćanske ljubavi, da bi nastavili s tim u Makedoniji, a onda u Hrvatskoj, itd. Neće biti sreće za okolne narode dok oni ne ustanove samostalne ne samom političke nego i vjerske institucije, neovisno od SPC koja se samoproglasila nadležnom za cijelo područje bivše SFRJ. Za njih dakle ta nesretna državna tvorevina, koja je i formalno umrla 1992., još i danas postoji. I oni žele u njoj vladati, svima biti nadređeni.

Kako je započinjala ta agresija? Najprije su se ‘oni’ kao narod proglasili ugroženi – premda su bili u svim tadašnjim republikama svima nadređeni, nositelji velike većine istaknutijih položaja i vlasti. U toj hajci – koja je nalikovala onoj uzrečici ‘držite lopova!’ – oni su sve činili da pokore ostale narode. Možemo reći da je na ovom sisačkom području prva žrtva, koja je najavljivala krvavi rat i agresiju, bio sisački svećenik Antun Grahovar, koji je ubijen 9. studenog 1990., već nakon tzv. balvan-revolucije koja je oko Knina nastupila u kolovozu te godine. Zatim je došlo do otvorenog sukoba, u Glini odmah poslije proglašenja hrvatske neovisnosti, tj. 26. lipnja 1991., kada je poginuo prvi redarstvenik Tomislav Rom. Prva žrtva na petrinjskom području bila je šesnaestogodišnja Josipa Kožić, koju su srpski pobunjenici ubili na roditeljskom pragu u Gornjoj Budičini 5. srpnja 1991. godine.

U obrani Hrvatske te u oslobađanju Petrinje sudjelovali su prvenstveno domaći sinovi i kćeri, od kojih je puno njih poginulo – kao Predrag Matanović, Božo Martan, Riki Mažar, ali i branitelji iz čitave Domovine, čija su nam imena sveta i koje poštujemo i kojima iskazujemo trajnu zahvalnost za veliku žrtvu koju su prinijeli za slobodu Lijepe naše“, poručio je biskup, rekavši kako ovo sve govori da se svi podsjetimo na te teške i slavne dane prije 30 godina, da ne zaboravimo naše heroje i velikane kojima dugujemo svoju opstojnost, ali i da predvidimo buduće događaje i da spriječimo ono što bi moglo ponoviti tragičnu nedavnu povijest.

Osvrnuvši se na potres iza nas, biskup je rekao kako je on na vidjelo iznio probleme koji su zataškavani i koje naše društvo i država ne vidi i ne rješava. „Ovo je područje kroz ovih 30 godina bilo zapostavljeno, bez ulaganja i prave obnove. Hoće li se to sada promijeniti? I što je najvažnije, pitali bi nas naši poginuli danas, 30 godina poslije: jesmo li se mi za ovakvu Hrvatsku borili? U kojoj caruje gospodarska i politička korupcija, u kojoj se više poštuju okupatorske želje i zahtjevi nego zahtjevi branitelja, u kojoj vlada kolektivna depresija i iz koje bježe mladi sposobni ljudi tražeći bolji život u zemljama izvan Hrvatske! Za ovakvo stanje svi smo odgovorni“, zaključio je biskup, pozvavši na molitvu.

Nakon mise, kolona sjećanja uputila se od crkve sv. Lovre do spomenika pukovniku Predragu Matanoviću i suborcima gdje i održana komemoracija. Nakon molitve, koju je kod spomenika predvodio biskup Košić te nakon toga i arhiepiskop Aleksandar, uz polaganje vijenaca i svijeća, pročitana su imena svih 598 poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civila iz Domovinskog rata u gradu Petrinji.

Za Petrinjce, rujan je mjesec sjećanja na poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje i civilne žrtve iz Domovinskog rata kao i na teška ratna razaranja koja je Petrinja pretrpjela u rujnu 1991. godine. Središnje događanje Dana sjećanja održava se svake godine 16. rujna, na dan kada su krenula ratna razaranja grada i kada je poginulo najviše hrvatskih branitelja i civila, piše Ika.

Najnovije

Još iz rubrike