Čitava priča o reformama koje će promijeniti Hrvatsku svela se na jednu jedinu rečenicu. Sad ili nikad.
Pred Vladom Andreja Plenkovića nalaze se tri godine bez ikakvih izbora. Tri godine političkog mira u kojemu ne treba voditi kampanje, dodvoravati se biračima, bježati od odlučnih poteza. Pa ni pretjerano kalkulirati. Za to uostalom nema ni previše razloga. Premijeru je svaka oporba praktički nestala. Ona unutarstranačka poražena je na HDZ-ovim izborima. Domovinski pokret, koji je posljednjih godinu i pol dana prijetio s desnoga krila, naočigled cijele javnosti eutanazira se u trećerazrednoj štoriji o ženama, novcu i vinu. A SDP više vremena troši na unutarstranačke obračune nego na HDZ-ove promašaje.
Vrijeme se čini idealnim da se konačno krene s mrtve točke.
– Politički gledano, razdoblje je povoljno za reforme. Gledano ekonomski, reforme bi se već trebale vidjeti kroz programe korištenja sredstava Europske unije. To bi trebala biti pretpostavka za reforme, no veliko je pitanje u kojoj su mjeri one doista ugrađene u te programe – kaže dr. Željko Lovrinčević, znanstveni savjetnik s Ekonomskog instituta u Zagrebu.
U ovom su trenutku, prema njegovim riječima, najvažnije dvije reforme: zdravstvena i obrazovna. O njima će, uvjeren je ovaj makroekonomist, ovisiti kojim će smjerom krenuti budućnost Hrvatske.
– Reforma zdravstva ima dva aspekta: onaj vezan uz ekonomske troškove sustava, što je naša stara boljka, i onaj vezan uz reorganizaciju u kojoj se, tijekom COVID-19 pandemije, trebaju stvoriti uvjeti da se svi drugi zahvati, pregledi i prevencija ne zablokiraju. Ako to ne napravimo, porast će nam smrtnost. Taj posao u ovom razdoblju čeka sve zemlje, ne samo Hrvatsku. Sustav mora biti transformiran tako da bude i financijski i zdravstveno održiv. Izazov je za Hrvatsku sada dvostruko veći nego što je bio kada smo prije dvije godine razgovarali o reformi zdravstva – upozorava Lovrinčević.
Školstvo, s druge strane, nije toliko pitanje financijske održivosti, ali može postati dugoročno problematično zbog (ne)pokrivanja “rupa” u znanju nastalih tijekom COVID-19 pandemije.
– Sve ozbiljne zemlje u ovom trenutku o tome razgovaraju. Treba naći načina da se ti zaostaci u znanju nadoknade, bilo kroz dopunske sate ili uključivanje privatnog sektora u obrazovni proces, kako ti zaostaci ne bi ostali generacijama. Jer niže znanje za posljedicu ima niži dohodak, nižu produktivnost, i na koncu pogoršanje situacije u zemlji – ističe Lovrinčević. Pokrivanje “rupa” u znanju manji je financijski izdatak, ali se sredstva za to ipak moraju naći.
– U uvjetima COVID pandemije zdravstvo i obrazovanje su funkcionalno najvažnija područja, pitanja nacionalne održivosti. Ako ona počnu erodirati, onda se urušavaju temelji društva i sve skupa pada u vodu, bez obzira koliko na koncu netko povukao sredstava iz EU fondova – naglašava Lovrinčević.
Od ostalih reformi on ističe reformu pravosuđa, teritorijalnog ustroja i socijalne skrbi te borbu protiv korupcije. Područja koja su godinama već mantra u raspravama o potrebnim promjenama koje se nitko, ni lijevi ni desni, ne usudi pokrenuti.
Lovrinčević nije pretjerano optimističan što se tiče pokretanja reformi.
– Ni u Hrvatskoj, ni u drugim zemljama koje se susreću sa sličnim teškoćama neće se pokrenuti puno reformi. Većina država oslonit će se na novac iz fonda za obnovu EU-a. No, pitanje je u kojoj se mjeri ta sredstva referiraju na stvarno stanje stvari. I koliko stavljanje fasada može pomoći u uvjetima krize koju je izazvao COVID. Europska unija je podcijenila posljednice aktualne krize. Nadali su se da će ona proći za godinu dana i zato svojim novcem ne potiče ni zdravlje ni obrazovanje.
Novac koji daje pružit će lažnu sigurnost. Vlasti će se uljuljkati nastojeći zadržati status quo, a za 3 ili 4 godine vidjet će se da ta sredstva nisu dala rezultate niti rast proizvodnosti, nego se samo povećao javni dug, koji će u ovom slučaju biti prebačen na Europsku komisiju – pojašnjava Lovrinčević.
Ako se situacija doista bude razvijala u tom smjeru, Europska unija će izgubiti ritam u odnosu na Kinu i SAD – zaključuje ovaj makroekonomist.
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever priču o reformama gleda kroz vizuru prosječnoga hrvatskoga građanina.
– Kada u Hrvatskoj Vlada počne najavljivati reforme, bez obzira jesu li na vlasti lijevi ili desni, ta priča uvijek završi preko leđa građana, posebice radnika – ocjenjuje u izjavi za Slobodnu Dalmaciju Sever.
A cijeli je niz stvari koje bi se, prema njegovu mišljenju, trebale napraviti.
– Kada strani ulagači govore o problemima u Hrvatskoj, uvijek je u prvom redu pitanje pravosuđa, složenih postupaka prilikom ulaganja, nestabilnost propisa. Tek negdje na 10. ili 11. mjestu se nađe i sustav rada. No, kada se promjene trebaju provesti, onda se iz raznih razloga to ne napravi, a sve završi na tome da se ide reformirati radno zakonodavstvo. Mi iz svake od tih reformi izađemo još obespravljeniji – zaključuje Sever.
Reforme, prema njegovim riječima, treba provesti. Ali ne na štetu hrvatskih građana kojih je iz godine u godinu ionako sve manje i manje, piše Slobodna Dalamcija.
