Preminuo je Gojko Marinković, novinar i urednik, koji je bio jedan od simbola nekada najutjecajnijeg i najtiražnijeg političkog tjednika na ovim prostorima zagrebačkog Danasa.
Za Gojka Marinkovića novinarstvo je bilo doista sve. Davao se bespoštedno novinama, novinarstvu i kolegama bez obzira na posljedice. Nije se štedio do kraja i ustrajno je zagovarao svoje stavove s kojima ste se mogli ili niste morali slagati, ali ti stavovi uvijek su bili na tragu dobrobiti bilo struke ili općenito društva.
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko kazao je o Gojku, koji je, između ostalog, godinama bio aktivan u HND-u, kako je bio i ostao jedan od najbriljantnijih novinarskih umova i najveći talent svoje generacije.
“Hvala mu na svemu što je dao za novinarsku profesiju. Ovim putem u ime HND-a izražavam sućut obitelji i prijateljima”, naveo je Zovko.
Gojko Marinković rodio se 24. lipnja 1949. u Ninu. Osnovnu školu završio je u Ninu, a gimnaziju u Zadru. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Novinarstvo mu je suđeno od malih nogu, jer potječe iz novinarske obitelji, budući da mu se otac Nikica bavio novinarstvom, a kasnije i brat Jadran. U novinarskim vodama je od 1971., a počeo je kao suradnik u zagrebačkom uredništvu Borbe, gdje je radio od 1971. do 1979., kada je prešao u Vjesnik. Bio je član unutarnjopolitičke rubrike te je pisao u prilogu Sedam dana.
Kada se 1982. pokretao kultni tjednik Danas bio je u pokretačkoj novinarsko-uredničkoj ekipi i to desetogodišnje razdoblje bit će najplodnije godine njegovog novinarskog i uredničkog rada. Od 1991. radi kao slobodni novinar i vrlo je angažiran. U tjedniku Novi Danas radio je 1992. te je bio zamjenik glavnog urednika. Bio je i urednik u Pečatu 1994. te pomoćnik glavnog urednika novog Fokusa 2000. Godinama je bio aktivan u Hrvatskom novinarskom društvu, a bio je i najdugovječniji je urednik glasila Hrvatskoga novinarskog društva Novinar. Godine 1989. dobio je godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva.
Gojko je preminuo samo tjedan dana nakon što je otišao jedan drugi veliki novinar Jovan Hovan, njegov dobar prijatelj s kojim je često vodio, duge i burne rasprave, nakon kojih bi se rastali kao da jedna drugom nisu izgovorili niti jednu ružnu riječ. Gojko je bio takav, uspaljiv i brz na jeziku, ali dobrohotan i uvijek spreman pomoći bilo konkretno ili savjetom.
“Ništa ovi ne razumiju, ali nitko te ne pita kako bi to trebalo raditi ili što poduzeti”, kazao mi je prilikom našeg posljednjeg susreta prije mjesec dana. Boljelo ga je to što, njega, novinara od formata, nitko ne pita za nikakvo mišljenje. Na kraju je, pozdravljajući se, samo odmahnuo rukom i rekao: ‘Briga me i zbogom’, bila je njegova poruka svima”.
