-4.2 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Životna priča olimpijca Tonija Kanaeta: Jedna plaća, troja usta... Morali smo se...

Životna priča olimpijca Tonija Kanaeta: Jedna plaća, troja usta… Morali smo se preseliti baki i djedu u stan u Siromašnu; Otkrio je značenje tetovaže na ramenu, kakve cure voli…

Od kada se Toni Kanaet iz Japana vratio u Split, u Siromašnu, kvart u kojem živi, donijevši taekwondo broncu iz kategorije do 80 kilograma, gdje god da prođe pogled se za njega lijepi.

Kada to zategnuto seksi tijelo, 193 centimetara visine, 80 kilograma težine sa samo tri posto masti, kada ta kost, čvrsto mišićje i brončana koža krenu u šetnju, glave se za njim samo okreću lijevo, desno, iza.

Muškarci mu prilaze, čestitaju mu, dovikuju bravo Toni, svaka čast, traže autograme, zajedničke selfije. A oduševljene mu djevojke, žene, šalju poruke na društvene mreže. Pitaju ga koliko ih je dobio. Kaže, ima ih nešto. Manje ili više nešto?

– Nekoliko stotina. Od kad san se vratija iz Japana ljudi me stalno zaustavljaju na cesti. I to mi je baš drago jer je lipo vidit kako prepoznaju godine mog rada i truda.

A cure šalju poruke, ima toga dosta, zovu na kavu, pitaju oćemo li izać, pišu da im se sviđam. Nisam sve ni uspija pročitat koliko ih je stiglo, i da oću ne mogu ni pristat na sve pozive. Iako to ništa ne minja u mom životu.

Imam svoj cilj, a to je skok gore, na zlatnu medalju. Ali je, laska mi sve to, laska. I smišno mi je, jer je puno njih tek nakon što san dobija medalju u Tokiju primijetilo kako fizički izgledam. I sad pohvale stižu sa svih strana. Ma neka, sve je to odlično – veli Toni.

Bit će toga i više kada u opticaj krenu fotke s fotosessiona za Slobodnu Dalmaciju, u kojem smo Tonija skinuli do pasa. I kojima se zorno pokazuje zašto je u Japanu proglašen jednim od najljepših, najseksi sudionika OI-ja. Dakle, predstavlja vam se otrov za ženska srca, koji je u otvorenom razgovoru pokazao da se iza te savršene vanjštine krije 25-godišnji momak jednostavan do boli. Skroman, radišan, pristojan, s ciljem koji je već davno sebi postavio. Uz zlato u Parizu kao novi cilj, tu je i nastup i na onim sljedećim Igrama u Los Angelesu. Kako je ovih dana biti Toni Kanaet?

– Prelipo. Presritan sam, obuzele su me emocije. Još kad vidim ljude koliko se raduju zbog mene. To me dira jer volin napravit nešto šta će druge razveselit.

Prolazim najsritnije trenutke u životu. Godinama maštam o nastupu na Olimpijadi. O medalji. A onda je stiglo sve to i još i ovaj doček u Splitu na Resniku, i u mojoj Siromašnoj. Ma zna san ja da mi nešto spremaju, ali to da će doć cili kvart, ma nisam o tome ni sanja.

Obuzele su me emocije kad san doša doma i vidija na okupu sve ljude koje kroz život volim. A među njima i moju majku koja je taj doček sa sestrom i organizirala. Njih dvi su ono moje najbliže, uz trenere Veljka Lauru i Tonija Tomasa i najboljeg prijatelja Lovru Brečića. Majci sam posvetio medalju zbog svega što je za nas dvoje napravila. Jer, nije nam bilo lako, bilo je trenutaka u kojima smo živjeli teško, u oskudici – veli Toni.

Otkriva kako su mu se roditelji rastali još kada je bio dijete, nakon čega se majka, trgovkinja, sama brinula za djecu.

Jedna plaća, troja usta, uz to i sve obveze koje je život donosio. Morali su se preseliti baki i djedu u stan u Siromašnu.

Majka je sto puta, kaže Toni, morala okrenuti svaki novčić, i magijom ga pretvoriti u sto da bi im omogućila odjeću, obuću, knjige, izlete, patike, sport. Zato su je on i sestra zvali Mađioničar. Toni je kao dijete obećao, a to i njoj rekao, da će jednom napraviti nešto veliko u taekwondou, kući donijeti medalju s olimpijade, zaraditi novac koji će joj olakšati život.

– Zarekao sam se tome davno. Ona se svim silama trudila od nas sakriti manjak novca, najviše kada je na neko vrijeme ostala bez posla. Ali nije dala da mi to osjetimo, nikad, podržavala nas je u svemu. Ni u jednom trenutku nije dovela u pitanje moj sport, treninge, opremu.

Uvijek bi se snašla. Bilo je tih nekih težih trenutaka, prijatelji bi izašli vani na piće, sladoled. Ja nisam želio tražiti od nje ekstra novac, jer sam znao da ga nije bilo za takve stvari. Zato nisan puno ni tražija – kaže.

To ga je očvrsnulo, još više motiviralo. Smatra da su upravo zbog toga i on i sestra više grizli, borili se kroz život. Jer da im je sve bilo pruženo na dlanu, kaže, možda ne bi bili tako srčani.

– Ne, apsolutno ne podržavam nasilje, nikakvo. Dok sam bio mlađi neki bi me znali na ulici provocirat, tražili su način da se potuku. Pravija bi se da ne čujem, produžija bi, otiša svojim putem. Da vidim nekoga kako napada slabijeg, reagira bi odma. Ni sekundu ne bi razmišlja oće li se to naknadno na mene odrazit.

Ali ne bi zatvoria oči u takvoj situaciji. Mislim da će nasilja biti sve više. Nažalost. Ali ima rješenja u sportu, on je izlaz za brojne probleme u životu.

– Sestra radi u Zagrebu, završava fakultet, ima odličan posao za jednu stranu firmu. Dobro zarađuje. Ja sam već od 16. godine sa stipendijom počeo sebi kupovati odjeću, plaćati izlaske, opremu, olakšavati obitelji. Prije deset godina u život nam je ušao krasan čovjek, moj očuh. Tada je sve postalo lakše. I on je postao čvrsta, iskrena potpora, dio tog mog najvažnijeg kruga – veli.

Kaže kako je s ocem u kontaktu, jednostavno nije čovjek koji pamti loše. Čuju se, otac ga je dočekao i u splitskoj Zračnoj luci. Takav je, ne voli i ne želi svađe, loše situacije. Ali isto izgleda da kod njega loše nekako samo nadolazi.

Evo, prije svakog većeg natjecanja donese mu ozljedu. Tako je bilo i s Tokijom, četiri mjeseca prije početka OI na treningu mu je sparing partner slučajno slomio metakarpalnu kost u šaci. Mnogi bi odustali. On ne, niti jednog dana nije izostao s treninga. Do sada je kroz sport lomio nekoliko puta prste na rukama, šake.

– Ozljeda prije Tokija me deprimirala jer sam se na tren pobojao da od mog nastupa neće biti ništa. I kroz život me stalno nešto tako pratilo, mononukleoza, ovo, ono, lomovi. Ali na kraju uvik sve dobro ispadne, ko da mi se vrati ta bol dobrim.

Rekla mi je sestra prije Tokija, siti se kad si slomija tu kost pa si osvojia to, pa kad si slomija onu kost, pa si osvojia ono. Sad kad san slomija ovu zadnju kost prvo san bija ljut, a onda san reka, ma čekaj, ovo je dobro. Čim san nešto slomija to znači da će mi se nešto tamo dobro dogodit. Sto posto medalja.

Kroz život sam zbog svega mora izgradit jaku mentalnu snagu, a od sedme sam godine u sportu. Ne dam da me takne ili slomi nešto takvo kao ozljeda. Bog negdi uzme, negdi dade. Jesam, vjernik sam, svaki se dan molim – kaže.

To je otkrilo i značenje tetovaže koju ima na ramenu. Na njoj piše ‘Ja sam taj koji jesam’, citat preuzet iz Biblije koji za njega znači snagu, vjeru u samoga sebe.

Njegove treninge i natjecanja majka mu i sestra nikada ne gledaju, strahujući od ozljede. Tako je bilo i s Japanom. Tek kada je završilo na telefon su im javili da je pobijedio. Poslije su mu otkrile kako su kao lude čistile kuću, dok je on na tatamiju za Hrvatsku osvajao odličje.

– U moju malu obitelj ubrajam i svoja dva trenera. I svog najboljeg prijatelja Lovru. Moji najbliži ljudi su oni s kojima dijelim sport. Sport je veliko odricanje.

Neki ljudi kroz moj život nisu shvaćali zašto ne mogu s njima izaći na piće, u provod. Nisam mogao jer mi se tijelo mora dobro odmoriti za idući dan. I tako zvali su, zvali i poslije su prestali.

Jesam, propustio sam puno rođendana, slavlja, druženja, ali nije mi žaj. Ti moji najbliži ljudi su oni koji shvaćaju da je moj život drugačiji. Dva treninga dnevno, često i tri, pred velika natjecanja četiri. Prije svakog treninga dođem ranije i vježbam mišiće trbuha i leđa.

Moja figura je dijelom stvar genetike, ali virujte mi, s godinama se pokaže rezultat. Samo vikendom priuštim junk food i palačinke. O kako ja obožavam slatko, nemate pojma. Ali toliko treniranja pokvariti nečim kratkotrajnim, nema smisla – detalji su iz života vrhunskog sportaša.

Ima posebnu prehranu. Reducirane izlaske. Završava Kineziološki fakultet, želja mu je postati kondicijski trener.

Svjestan je činjenice da mnogi vrhunski sportaši u jednom trenutku zbog zasićenja prestaju s aktivnim sportom, ali on zna da iz njega nikada neće izaći. A što se tiče motivacije, ona mu je sve veća i veća. Ova je medalja donijela lavinu.

– Želim zlato i na njega ću jurišati u Parizu. Nadam se da će me zdravlje poslužiti i da ću doći i na OI u LA. Japan ću uvijek pamtiti po olimpijcima koje sam tamo upoznao, s kojima sam slavio naše pobjede. Japan je ostvarenje mog sna.

Ali znam ja da mogu i više, još više. Nema posustajanja, kad mi dođe neki teški trening ili ozljeda, sjetim se kako je majci bilo teško kad se zbog nas žrtvovala. Kakav bi ja to bio onda čovik kad bi tako lako odusta – priča.

No i njemu treba malo odmora. Uhvatit će koji tjedan, izići će vani s prijateljima na piće, u kino. Voli trilere, krimiće, akciju. Voli slušati glazbu.

Otići će na kupanje, na stadion pogledati naše ‘bile’. Kaže da je više tip od mirnijih izlazaka, i da eksploziju ostavlja u dvorani. Vraćamo se opet na djevojke. S Mateom Jelić, našom novopečenom medaljom ovjenčanoj olimpijkom nije više u ljubavnoj vezi, ali zato ih i nadalje veže čvrsto prijateljstvo. Kaže da mu nije bitno je li cura plavuša ili crnka, ali privlače ga ambiciozne djevojke, sa životnim ciljem.

– Volim i da su športskog tipa, bježim od silikonskih ljepotica, ne hvala, želim i volim samo prirodnost i cure sa smislom za humor. Od djevojke ne očekujem da razumije moj način života, ali mora ga podržavat. Jer ovo je život koji puno traži. Imam li djevojku? Ma isto ja ne bi o tome – nasmiješeno je uzvratio.

Ali sve se čini da oko njega ima neka lijepa priča, koliko god on o tome šutio. Primjećuje se i da je na foto sessionu pokazao prilično snalaženje pred kamerom. Što ako mu se ponudi manekenska rola? Koliko je novinarski konzilij sagledao stanje, bez problema bi mogao biti model za kolekciju donjeg rublja?

– Ne bi imao ništa protiv. Dapače. Uloga fotomodela bi me baš obradovala. I sigurno bi takav izazov prihvatio. Čak se i nadam da će doći do takve suradnje.

Recimo da dobijem ponudu za takav posao, Ako to ne bi ugrozilo moj sportski ritam, prihvatio bi ga odma – otvara i mogućnost još jedne karijere u svom životu.

Je li lijepo živjeti u tom tijelu, pitaju ga.

– Je. Lipo je – kaže Toni, piše Slobodna Dalmacija.

Najnovije

Još iz rubrike